U prosincu 2015. godine u Budvi, na Danima crnogorskog odvjetništva, ukazana mi je čast da s pjesnikom prava Ilijom Radulovćem i pravnim filozofom Slobodanom Beljanskim, doajenima srpskog i vojvođanskog odvjetništva, sudjelujem u predstavljanju knjige “Advokatske godine”. Autor knjige je Tomislav Dedić, odvjetnik iz Podgorice, bivši predsjednik Advokatske komore Crne Gore i Saveza advokatskih komora Jugoslavije. Karijera autora knjige dostojna je profesionalnog, kolegijalnog, etičkog, društvenog i svakog drugog poštovanja.
Na prvim stranicama knjige autor se klanja sjenama svoje majke, tragičnoj smrti sestre Desanke i preranoj očevoj smrti. Sjeća se svibnja 1945. godine, bombardiranja Podgorice, rušenja obiteljskog doma, godina odrastanja, a nakon toga – dragih ljudi uz koje je odrastao i popeo se na tron odvjetničkog poziva. Bez dvojbi i bez posrtanja, svjestan uzvišenosti zvanja i maksime:
Kada optuženika napuste svi, pa i najbliži srodnici, njegov branitelj mora ostati s njim.
To je zavjet za sve prilike i sva vremena, ma kakva ona bila.
Odvjetnička karijera Tomislava Dedića primiče se svome zlatnom jubileju. Primiče se pedesetoj obljetnici. Listajući stranice knjige “Advokatske godine”, čitatelj će spoznati kroz kakve je Scile i Haribde prolazio odvjetnički poziv. I kako su ga mudri ljudi i hrabri odvjetnici uspjeli očuvati da ne padne u ruke jednopartijskog silništva i općeg jednoumlja.
“Godine 1986. bio sam na Godišnjoj skupštini Advokatske komore Kosova i Metohije”, prisjeća se autor knjige. “Pismo beogradskog advokata i predsjednika Advokatske komore Srbije Veljka Guberine dovelo je do žestokog raskola između Albanaca s jedne, Srba i Crnogoraca s druge strane. U prištinskom hotelu, za okruglim stolom u obliku slova P, s jedne strane sjede Albanci s bijelim kapama na glavi, a s druge strane – Srbi i Crnogorci. Sjede, međusobno ne govore. Samo se poprijeko gledaju.
Upotreba jezika i pisma ne počiva na onom što misli advokat Veljko Guberina niti što je odlučio Upravni odbor Advokatske komore Srbije. Mi trebamo sjesti, razgovarati, dogovoriti se i jedni drugima – nazdraviti. Nas veže profesija, a ne vjera i nacija. Na početku bijaše mučan dojam. Nakon svega, zadovoljstvo i primirje. Držim čašu u ruci. Hoću nazdraviti! Trudim se da mi čaša ne ispadne i razbije se. Tiho, sebi u bradu, da nitko ne čuje, govorim stihove Petra Petrovića Njegoša: Gavranovi grakću i biju se, cijene – mesa bit će.
Požar je ugašen.
Samo Bog zna do kada će mir potrajati. S malo dvojbi i puno briga otišao sam u hotel na počinak”, sjeća se i piše autor knjige.
Kao predsjednik Saveza advokatskih komora Jugoslavije, u siječnju 1997., u Beogradu, na Trgu Republike, pred 100 tisuća ljudi, kao na nogometnoj Marakani, obratio sam se studentima:
“Studenti, vi ste nositelji bure koja razgoni gustu maglu vlasti koja nas guši, vas koji bistrim razumom mladosti pokazujete put izlaska iz bespuća kojim vlast gura ovaj narod u ponor, pozdravljam uime advokata Jugoslavije. U ovom teškom času i neizvjesnom vremenu, advokati su s vama i ostat će uz vas, sve do kraja. Sve do pobjede. Vi ste nas vratili u studentske dane kada smo maštali o pravnoj državi. Mi je nismo imali. Vi ste na putu da građanima Jugoslavije darujete dobrobit vladavine duha zakona.
Vi, studentice, vi što zračite toplinom i ljepotom duše, policajce kitite cvijećem. Ljepota cvijeta i toplina prijateljstva otopit će štit i pancir, uz kaiš će zadržati pendrek.
Policajci, vi što stojite naspram studenata i trpite grubu sudbu dužnosti, vama se obraćam, a ne vašim naredbodavcima. Vaši naredbodavci zaslužuju samo prijezir. Prigrlite toplinu prijateljstva koje vam se nudi. Ako vam narede da podignete pendrek, prije toga razmislite. Jer, bit će to udarac po glavi vaše majke, brata, sestre”.
Nakon govora, uzbuđen i pritiješnjen u kutu ulice, nisam ustuknuo. Duboko u mojoj duši odjekivali su stihovi Petra Petrovića Njegoša:
“Al tirjanstvu stati nogom za vrat,
prizvati ga spoznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija.
Čast i bruka žive dovijeka, a bez časti čovjek što je!”
Kada su nakon rata lagano uspostavljane pokidane odvjetničke veze, kao predsjednik Advokatske komore Crne Gore, Tomislav Dedić održao je dva povijesna obraćanja. Jedno u Zagrebu, drugo u Sarajevu.
Na proslavi Dana hrvatskog odvjetništva obratio se riječima:
“Osjećam potrebu da kao čovjek, Crnogorac i advokat iskažem svoje žaljenje zbog nevinih žrtava i razaranja Dubrovnika i Konavala. Ne tražim oproštaj jer njega daje Gospod onima koji ga zasluže. Ne tražim zaborav jer su rane svježe, ali plediram da kao advokati učinimo sve što je u našoj moći da se ovakav zločin nikada više ne ponovi”.
O Danima bosanskohercegovačkog odvjetništva autor knjige piše:
“U Sarajevu sam sreo drage kolege, ljude i prijatelje: Žarka Bulića, Ekrema Galijatovića, Martina Raguza, Josipa Muselimovića i Branka Marića. Kad bih u ovom času pravim riječima mogao iskazati svoje misli i osjećaje, vaše srce osjetilo bi topli stisak ruke i veličinu žaljenja za svim što je vaša zemlja doživjela i pretrpjela”.
Jedno, drugo, treće i svako obraćanje Tomislava Dedića (1936.) na tragu je misli slavnog indijskog odvjetnika, državnika, pisca i filozofa Mahatma Gandhija (1869. – 1946.).
“Na poziv Valtera Šupiha, predsjednika Advokatske komore Austrije, u veljači 1998., u Beču sam sudjelovao u radu kongresa Međunarodne unije odvjetnika”, prisjeća se autor knjige i nastavlja:
“Na vrhu stubišta palače Hoffburg dočekao nas je predsjednik države dr. Kirschleger. Srdačno nas je pozdravio i uveo u ured carice Marije Terezije. Crveni tepih, radni stol, dva telefona – sve onako kako je bilo u njezino moćno vrijeme.
Na odvjetničkom balu u salonu Državne opere, sve je u svečanim toaletama, frakovima, smokinzima. Poneki odvjetnik s ordenjem na grudima. Država prati i nagrađuje odvjetnike koji su na planu zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda dali poseban doprinos. Po povratku iz Beča pitao sam se, a pitao
sam i druge utjecajne ljude, zašto je odvjetništvo u mojoj zemlji svedeno na ponižavajuće grane?
Unatoč turbulentnim vremenima, odvjetništvo BiH putuje godinama drugog stoljeća. Na tom putu uvijek su izrastali odvjetnici koji su stručnošću, etičnošću, humanizmom i predanošću, obilježili vrijeme u kojemu su živjeli i koje su zadužili. Zato bi se, s vremena na vrijeme, na okruglim stolovima, seminarima i predavanjima, trebalo sjetiti velikana odvjetničkog poziva. Za mlađe kolege nema boljih primjera i sigurnijeg putokaza.
U ovoj kolumni ne mogu pisati o velikanima našega odvjetničkog poziva.
Za to bi trebala velika knjiga, čvrstih korica i tvrdog poveza.
Dr. Niko Andrijašević (1882. – 1951.), odvjetnik, filozof i književnik, bivši predsjednik Advokatske komore BiH; Žarko Bulić (1933. – 2016.), neponovljiv pravni autoritet, predsjednik Advokatske komore BiH i bivši predsjednik Saveza advokatskih komora bivše države, ne mogu biti prepušteni kolegijalnom i profesionalnom zaboravu.
Ne bi mogao ni živući Martin Raguz. Sjajna stručna, odvjetnička karijera, odvela ga je do mjesta predsjednika Vrhovnog suda, a potom i do mjesta predsjednika Suda BiH. To je jedinstven primjer, i kao takav dostojan je naše pozornosti.
Dok pišem ovu kolumnu, sjetih se časopisa Advokat/Odvjetnik i njegove promocije u sarajevskom hotelu Holiday Inn. Bilo je to u veljači 2005. U to vrijeme obnašao sam dužnost predsjednika Odvjetničke komore FBiH. Uz svesrdnu pomoć sarajevskog odvjetnika Asima Crnalića, glavnog i odgovornog urednika, časopis je ugledao svjetlo dana. Sjećam se nadahnutog promotivnog govora kolegice Senke Nožice i oštrog i kritičkog istupa Mate Tadića, suca Ustavnog suda. Nisam siguran da su mu međunarodni silnici takav istup oprostili.
Nakon godina “lutanja” po Ministarstvu pravosuđa i Javnom bilježništvu, kolega Džemaludin Mutapčić zaplovio je odvjetničkim vodama i pokazao veliki mar i želju da obnovi naš časopis. Na tom putu šaljem mu prikaz knjige kolege Tomislava Dedića i želim uspjeh u pripremi i promociji novog časopisa.
