“Novi vezir?
Neće biti bolji, nego gori od ranijeg. Pratnja mu je mnogobrojna, nepoznata, izgladnjela, svakakva i Bog zna s kakvim prohtjevima. Ako me pitate, najbolji je onaj vezir koji je došao do Priboja pa se odatle u Stambol vratio i nikada nogom u Bosnu nije zagazio.”
Tako u kultnom romanu “Travnička hronika” piše nobelovac Ivo Andrić.
Od pada Bosanskog Kraljevstva 1463. do dana današnjeg, zemljom koja nikom nije kriva i nikom dužna upravljaju visoki predstavnici. Danas jedni, sutra drugi. Od ondašnjeg Omer-paše Latasa do današnjeg Valentina Inzka. Jedni sa stambolskim, drugi s bonnskim ovlastima.
Svaki gori od onog prijašnjeg.
Nijedan visoki predstavnik nije shvatio dušu naših naroda i nije znao krilaticu koju je u svakoj prilici izgovarao hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović: “Budalo jedna, Bosna je zemlja koja se povija, a nikada ne mijenja.”
I posljednjoj budali jasno je da je Bosna i Hercegovina, malo pomalo, pretvorena u retardiranu državnu zajednicu i, konačno, u daytonsku tvorevinu s posebnim respiratornim potrebama. Jasno je i to da se ona, po svim šavovima i svim sponama, danju i noću, javno i tajno, trajno i ozbiljno, razgrađuje. Oni koji je razgrađuju, očito je, ne podliježu kaznenom progonu.
A Kazneni zakon kaže da će svatko tko pokuša odcijepiti jedan dio zemlje ili ga pripojiti drugoj državi biti kažnjen vremenskom kaznom zatvora od najmanje pet godina. Onom tko s jednom ili više radnji počini više kaznenih djela za koja mu se istodobno sudi, sud će najprije utvrditi kaznu za svako pojedino djelo pa će mu za ta djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora ili dugotrajnog zatvora. Dakle, kazna zatvora može doseći visinu od 20 ili onu najdulju od 45 godina zatvora.
Šala kraju!
Zakon o kaznenom postupku kaže da je tužitelj dužan pokrenuti kazneni postupak čim do njega dopre glas da je neka osoba počinila kazneno djelo. Javni tužitelj, iz dana u dan, sluša kako se jedno kazneno djelo ponavlja. Nekada i nekoliko puta u tijeku jednog dana.
Dakle, Tužiteljstvo nema hrabrost i nema političko zaleđe protiv određenih osoba pokrenuti kazneni postupak. To na drugi način govori da država nema aparat prisile i da je nemoćna. Da je na koljenima i da po njoj i oko nje svatko može raditi što hoće, kako hoće i kako poželi.
Konačno, svatko vidi da su s političkih lica pale maske. Nisu maske pale zbog ekstremnih ljetnih vrućina, nego zbog plama i žara u dušama onih koji su sa svih strana navalili. Oni koji zemlju ne priznaju i koji je javno i ustrajno razgrađuju na vidovdanski blagdan okitiše se najvećim državnim ordenjem. Dugim pozlaćenim ogrlicama. Eto, nagrađeni su, kako se u odluci navodi (zamislite!), “za izniman doprinos razvitku prijateljskih odnosa među državama i našim narodima”.
Na velikom narodnom zboru, samo dva dana poslije, još dok ordenje s grudi nije skinuto, laureat s Romanije poručuje:
“Strpite se, dogodit će se historijski trenutak. Brzo ćemo sa Srbijom biti jedna država.”
Istim riječima i istim porukama tijekom prošlog rata na narodnom skupu u hrvatskoj Glin govorio je glasnogovornik Vojislava Šešelja, danas aktualni predsjednik Republike Srbije.
Politika kakva se vodi u našoj zemlji i njezinu okružju doima se kao posao u koji su prste umiješale sve duševne bolesti. Nisam siguran da nam, nakon zastrašujućih poruka s Romanije, ovo desetljeće neće donijeti nove izazove, veće nevolje i neizvjesnosti. Veće od svih dosadašnjih.
Službeni Beograd u sukobu je sa Zagrebom, Sarajevom, Prištinom i Skopljem. Sada i s Crnom Gorom, svojim “drugim okom u glavi”. Sa svakim susjedom. Zato nije čudo kada se kaže da je Balkan vječno bure baruta na kojemu treba jedna žigica da sve plane, rasplamsa se i izgori.
Definitivno, naša poslovična nesposobnost je u tome što ne znamo iskreno ni otvoreno razgovarati. Političke stranke ukopale su se u svoje rovove u uvjerenju da postoji samo njihova istina i drugo – tuđe pogrešno mišljenje. Dao Bog da vidovdanska odličja ne nose upute, ohrabrenje i navještenje.
Dao Bog da se kancerogene poruke s Romanije i prikrivene namjere s trebinjskom zračnom lukom ne pretvore u nešto drugo. U novi sukob i rusku bazu iznad Župe dubrovačke.
Gospari, oprez!
Sutra ili prekosutra netko drugi može zapovjediti: “Rušite! Napravit ćemo novi, ljepši Dubrovnik.”
Nažalost, danas možemo reći da je oko nas više mraka nego svjetla, više leda nego topline, više beznađa nego iskrene nade. Više nesporazuma nego dogovora. Jer, na političkoj sceni su ljudi koji ne mogu nadići svoje nesporazume, svoju isključivost, svoje antagonizme, svoje ambicije i svoje zablude.
Unatoč svemu i svačemu, kada u našu poniženu zemlju zakorači Christian Schmidt, novi visoki predstavnik, dogodit će se državna veselica. Svi će požuriti pozdraviti ga i ohrabriti na njegovu teškom putu. U njegovoj povijesnoj misiji. Kako god, od svih dosadašnjih gori biti ne može. Ne može, sve kada bi htio takav biti.
E – sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje.
Bi li za našu zemlju bilo bolje da novi visoki predstavnik dođe do Slovenije i tu predahne?
Da se na Bledskom jezeru, u novom europskom begovatu, odmori i vrati odakle je došao ili da produži do Sarajeva, raspakira kofere i počne vladati po bonnskim ovlastima. Ne znam tko bi na ovo pitanje mogao dati pouzdan odgovor.
Jedan mudri Hercegovac, nekadašnji gastarbajter, strahuje zbog dolaska novog visokog predstavnika.
“Nije Švabi vjerovati!”, govori on. “Ja bih se poslužio lukavstvom i riješio ga se bez pompe i povike.”
“Kako to misliš?”, upita ga drugi radoznali Hercegovac?
“Ceste kroz Bosnu su loše. Grbave su i svako malo zakrivljene. Na putu za Hercegovinu visokog predstavnika treba svečano dopratiti do Ostrošca i pustiti ga da sam uđe u tunel Crnaja.
U tom tunelu nema svjetla.
Nema ga ni na njegovu kraju.
Odavno ga nema ni u cijeloj zemlji.
Pregorjelo na sve četiri strane.
Čovjek se mora prepasti.
Neće ga trebat’ goniti.
Sam će pobjeći…”
Vratimo se koje stoljeće natrag.
Sredinom osamnaestog stoljeća u našu zemlju došao je osmanski maršal, serasker Mihajlo Mićo Latas, 1806. – 1871., lički kršćanin-hrišćanin (sada Omer-paša), visoki predstavnik Porte. Došao je s istanbulskim ovlastima po kojima u Bosni može sve slomiti i sve pokoriti. I prije se u Bosni čulo za Omer-pašu Latasa. Čulo se da je s brojnom i uvježbanom vojskom išao od mjesta do mjesta.
Uvijek tamo gdje treba bunu i neposluh ugušiti. Od usta do usta putovala je vijest da je krvavo, bez obzira i milosti, ugušio pobune u Albaniji, Siriji i Kurdistanu.
Tako je Omer-paša došao u našu zemlju. I loš glas s njim!
“Sarajevo je grad ohole oligarhije”, govori Omer-paša svojoj pratnji.
“Pozovite narodne prvake, najuglednije muslimane, predstavnike fratara i popova. Neka dođe rabin. Neka dođu predstavnici građanskog svijeta. Nitko zakasniti ne smije. U dvorani sve mora biti čisto i uredno. Oko nas, u dva reda, neka budu svečano odjeveni vojnici. Svi s noževima na puškama. Dok se carski ferman bude čitao, ni muha se čuti ne smije”, ukočenim stavom, dubokim glasom i prodornim pogledom zapovjedio je Omer-paša.
Sve je bilo kako je paša zapovjedio.
“Slušajte me dobro!
Vašu ću zemlju, ako bude trebalo, na sitna sita prosijati. Ujutro nećete znati tko je beg, tko je aga ni tko je raja. Ništa znati nećete! Varate se da ćete sa mnom proći kao s onima koji su prije mene dolazili i svašta radili. Ja ću dovršiti ono zbog čega sam poslan pa, ako treba, sve ću vas posjeći. I za najmanji neposluh bez glave možete ostati.
Kažite svima koji misle na prkos, inat i neposluh da ću im tijesno odijelo sašiti. Obje noge ću im u jednu cipelu utrpati. Mučit ću ih dok im oči ne iskoče. Neka se nitko ne zaklanja za svoju vjeru. Nisam ja došao da turčim i pokrštavam. Došao sam da ovu zemlju uredim. Da u njoj svatko živi u svojoj vjeri i pokorava se carskom redu i zakonu. Tako i nikako drukčije!” Tako je Omer-paša (1850. – 1852.) ugušio pobunu bosanskohercegovačkih aga i begova.
Na susretu s Omer-pašom Hercegovinu je predstavljao mostarski vezir Ali-paša Rizvanbegović (1783. – 1851.). Bio je krupan čovjek. U velikom sedlu nije se mogao udobno smjestiti. Nije bilo konja koji ga je mogao dugo nositi. Bio je čovjek prijeke naravi. Ni pred jednom nevoljom nije uzmicao.
Inače, povijesne knjige govore da je, za razliku od drugih velikaša, bio mudar, sposoban i radin čovjek. Bio je i lukav vezir. Uvijek je bio za sultana i njegove reforme, a u svom pašaluku uvijek onako kako je on mislio da treba biti. Znao je podmititi koga je trebalo podmititi i dati koliko je trebalo dati. S četiri žene ostavio je veliko potomstvo. Sve je to bilo dobro do jednom!
Dok je Omer-paša govorio, mostarski vezir glavu je oborio i pogled za pod prikovao.
“Kada se buntovni vezir ovako zaledio, samo Bog zna što nam nosi noć, a što sutrašnji dan!”, uglas su govorili viđeni muslimani i ostali uzvanici.
Kada je Ali-paša Rizvanbegović Omer-paši Latasu pokazao svoju plahovitu narav i govorio da je Stambol u Mostaru, ovaj ga je uhitio. Na malog trbušastog i olinjalog magarca naopako ga je sjeo i vodao ga od grada do grada, od sela do sela. Da poniženje bude veće, magarca je morao voditi mlađi Ali-pašin sin.
To je bilo vrijeme kada mu nitko nije mogao i nitko nije smio pomoći. Ostarjeli Ali-paša nije mogao shvatiti da je u njegov pašaluk i u njegovu zemlju došao mlađi, lukaviji čovjek koji nikom i ništa ne oprašta. Na putu od Jajca prema Banjoj Luci ubijen je Ali-paša. Stražaru koji ga je pratio puška je “slučajno” opalila. Ujesen 1850. godine Omer-paša ugušio je i rasplamsali mostarski ustanak.
Prije dvadeset godina (2002.) ovako nekako govorio je bivši visoki predstavnik Paddy Ashdown. Pripadnik engleskog plemstva, mornarički časnik, obavještajac i specijalac znao je kako njegova domovina stoljećima ugnjetava i postupa sa svojim kolonijama od Indije do Australije i Sjeverne Amerike. Odmah na početku mandata izvršio je “sječu kneževa”. Ni manje ni više, razriješio je dužnosti 59 nositelja izbornih ovlasti.
Stradali su članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ministri, ravnatelji. Svatko je stradao tko se suprotstavio ili zamjerio njegovim bonnskim ovlastima. Bosnom je zavladao novi Omer-paša Latas.
Naša vremena teška su i oskudna. Predvode nas ljudi zamagljenih pogleda i sukobljenih interesa. Jesmo li mi toliko primitivna i neskladna zajednica da u vremenu u kojemu nebeska prostranstva samo što nisu postala naša dvorišta netko drugi nama upravlja?
Da nas uči kako ruke treba prati, u kojoj ruci treba držati nož, a u kojoj vilicu, kako desnom stranom treba ići i, što je najvažnije, kako novac u njihovim bankama treba čuvati? Bilo je – i ovakvih uputa.
O Omer-paši Latasu i njegovim stambolskim ovlastima pisao je genijalni nobelovac Ivo Andrić. Hoće li netko napisati nešto o omalenom, golobradom i bezbrkom visokom predstavniku – Austrijancu iz Koruške?
O onom za čijeg je mandata uništena savršeno organizirana hrvatska televizijska postaja Erotel i uništena Hercegovačka banka. Najbolja banka u zemlji. O onom što nam je navukao luđačku košulju i otišao. Otišao, a nije je raskopčao!
Mi se gušimo u svemu i svačemu, a on uživa u svojoj vili u prekrasnoj vali Župe dubrovačke.
Što bismo mogli napisati o Valentinu Inzku, visokom predstavniku u odlasku?
I pticama na grani jasno je kako je iza sebe ostavio prazna obećanja.
Nije donio zakon o sprječavanju negiranja srebreničkog genocida. Nije proveo naredbu o oduzimanju odličja ratnim zločincima.
Nije natjerao pravosudni sustav da nakon dvadeset i pet godina razriješi ubojstva Vlade Šantića i Joze Leutara, generala i doministra unutarnjih poslova.
Iza Valentina Inzka ostao je politički kaos. Ostala je zemlja oblijepljena plakatima i muralima koji veličaju i slave osuđene ratne zločince. Zato plješćemo njegovu odlasku: “Auf Wiedersen, Herr Inzko, und gluckliches Reise!” (Doviđenja, gospodine Inzko, i sretan put!)
Kako prvi tako svaki, pa i posljednji visoki predstavnik doživljava nas kao nezrelo i nedoraslo pleme. Kao urođenički privjesak.
Nažalost, tako se prema sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini ponaša i vlast Republike Hrvatske. Ni dandanas, trideset godina nakon stjecanja hrvatskog državljanstva, odvjetnik iz Bosne i Hercegovine svoju službu ne može obavljati u zemlji svoga državljanstva.
Prije nekoliko dana rekoše kako se cijepiti protiv COVID-19 mogu samo osobe koje imaju hrvatsko zdravstveno osiguranje. Sunarodnjaci iz Bosne i Hercegovine neka se strpe. Neka malo pričekaju. Ako požive, i oni će na red doći.
U članku 10. Ustava Republike Hrvatske piše:
“Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i potiče njihove veze s matičnom domovinom”.
U članku 55. Ustava piše kako svatko ima pravo na rad i na slobodu rada. Aktualna vlast Republike Hrvatske teško se ogriješila o ustavna prava svojih sunarodnjaka koji žive ili borave u Bosni i Hercegovini.
“O, sram i grdoba”, pjeva crnogorski pjesnik Njegoš.
