Na pisanje ove kolumne potakla me je spoznaja da je jedan rimski papa bio kolega odvjetnik. Tko sam ja da se upuštam u vatikanske priče i rasprave, ali, opet, vuče me znatiželja i spoznaja istine.
Od vremena začetaka ljudskog roda do današnjih dana odvjetništvo je bilo zanimanje koje budi znatiželju. Na početku svoje životne karijere najveći i najsvestraniji njemački pjesnik Johann Wolfgang Goethe (1749. – 1832.) bio je odvjetnik. Vođa Francuske revolucije Maximilian Robespiere (1758. – 1794.) i predvodnik indijskog oslobođenja od brutalnog engleskog kolonijalizma Mahatma Gandhi (1869. – 1948.) bili su odvjetnici.
Vođa Oktobarske revolucije Vladimir Iljič Lenjin (1870. – 1924.) bio je odvjetnik, kao i dvije trećine američkih predsjednika.
Najslavniji rimski vojskovođa, pisac i političar Gaj Julije Cesar (sto godina prije Krista) piše:
“Advokati koji u sporovima rasvjetljavaju nejasne činjenice ne koriste manje ljudskom rodu od ratnika koji u bitkama i ranama spašavaju domovinu, slobodu, imovinu, čast i obitelj”.
Ovakvih i sličnih primjera mogao bih navesti na stotine. U nesretnim zemljama koje su potonule u tamu komunističke ideologije druga polovina prošlog stoljeća unakazila je jedan uzvišen poziv. U našoj zemlji – najteže i najviše.
Pitanje je hoće li se odvjetništvo ikada vratiti na kotu s koje se počelo vrtoglavo urušavati. A i kako će kada u našoj maloj zemlji pravnih fakulteta ima više nego u Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj, velikim europskim zemljama zajedno. Kako će kada se u toj maloj i ubogoj zemlji pravosudni ispit polaže na četiri adrese: na razini države, na razini dvaju entiteta i jednog Distrikta. U Splitu se često može čuti uzrečica: “Ludilo, brale, ludilo!”.
Na pisanje kolumne još više potaknula me je znatiželja zašto je papa Franjo, prije pravilima propisanog roka, odlučio otvoriti tajni Vatikanski arhiv, u kome se nalazi petnaestak milijuna različitih pisama o vremenu pontifikata pape Pia XII. – pape koji je za jedne sveta osoba dostojna neba i oltara, a za one druge – papa Adolfa Hitlera, čovjek koji nije učinio ono što je trebao uraditi za vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Papa Franjo poručuje da se Katolička crkva ne boji istine. Papa Pio XII. bio je veliki papa, koji se za vrijeme svog pontifikata odlučno protivio valu nacizma i fašizma. Unatoč tomu što je bio poštovatelj njemačkog reda, književnosti, poezije, likovnosti i napose – savršene glazbe.
Papa Pio XII., punog imena Emilio Mario Giuseppe Giovanni Pacelli (1876. – 1958.), rođen je u Rimu u aristokratskoj i imućnoj obitelji. Njegov djed, knez Marcoantonio Pacelli, 1861. godine utemeljio je dnevni list Oservatorio Romano, što u prijevodu znači – Rimski istraživač.
Ovaj dnevni list kao tjednik izlazi na engleskom, francuskom, njemačkom, španjolskom i portugalskom jeziku, a kao mjesečnik – na poljskom i nekim drugim jezicima. Moćan je to i iznimno utjecajan list!
List pokriva javne aktivnosti Vatikana, objavljuje izdanja važnih crkvenih osoba i njihovih djela, i tiska sve vatikanske dokumente. Prevedeno na naše prilike, to je službeni list države Vatikan. List djeluje po načelu: “Svakome po djelima njegovim.../ Unicuique suum”. U javnosti vlada mišljenje da je to list koji, na objektivan i istinit način, piše o odnosima unutar Katoličke crkve i općenito o svim drugim društvenim pitanjima i dvojbama. Ovo naglašavam stoga što je intelektualna elita okupljena oko lista L’Osservatorio Romano znatno utjecala na formiranje budućega rimskog biskupa – pape Pia XII.
Dr. Filippo Pacelli, otac pape Pia XII., bio je dekan rimskih odvjetnika, potpuno privržen Katoličkoj crkvi i poslovima koje je obavljao uime pape i za državu Vatikan. Dr. Francesco Pacelli, brat pape Pia XII., bio je, također, visoko cijenjeni rimski odvjetnik. U skladu s obiteljskom tradicijom, mladi Emilio otišao je na papinsko sveučilište Gregoriana gdje je, uz pravo, diplomirao i teologiju. U jednom času, otac Filipo i njegovi sinovi Francesko i Emilio slovili su za najugledniju rimsku odvjetničku obitelj.
Mladi odvjetnik Emilio zaredio se, i kao silno uman, obrazovan i poliglot, brzo se uspinjao na zacrtanoj ljestvici. Papa Benedikt XV. 1917. godine imenovao ga je za apostolskog nuncija u Njemačkoj, tada najmoćnijoj i najutjecajnijoj europskoj državi.
Kao vješt nuncij i diplomat putovao je svijetom, i nekoliko godina kasnije postao najutjecajnija osoba vatikanske diplomacije. Postao je državni tajnik i prvi čovjek do Svetog Oca. U toj ulozi uputio je 30 prosvjednih nota protiv pojava njemačkog nacizma.
Pontifikat pape Pia XI. završio je uoči Drugoga svjetskog rata, uoči bezdušnog sukoba kakva ljudski rod još nije zapamtio. U takvim društvenim okolnostima kardinal Emilio Pacelli 1. ožujka 1939. godine, u šezdeset trećoj godini života, izabran je za novog poglavara Katoličke crkve.
Nakon devetnaest teških godina rata, poraća i pontifikata Emilio Pacelli, odnosno papa Pio XII., umro je u ljetnikovcu Castel Gandolfu 9. listopada 1958. godine.
Grobno mjesto aristokrata, erudita, poliglota, diplomata, maximusa pontifeksa nalazi se u kutu crkve sv. Petra u Rimu. U uvjerenju da je on svet čovjek dostojan slave neba i oltara, papa Pavao VI. otvorio je postupak njegove beatifikacije. Proces je “prikočio” papa Benedikt XVI., baš onako kako je i papa Franjo (1936.) zaustavio okončanje proglašenja svetim blaženog kardinala Alojzija Stepinca.
Tko će savladati planinu dokumenata koje su vatikanski arhivisti razvrstavali slagali i preslagivali punih četrnaest godina?
Prosudbe govore da će čovjeku-znanstveniku biti potrebno deset godina predanog rada da prođe preko fascikli koje bi, kada bi se poredale, stvorile bijelu cestu, bijeli put od Mostara pa do Nove Bile.
Za dokumente tajnoga Vatikanskog arhiva postoji ogromno zanimanje. Njemački historičar Hubert Wolf, za koga se govori da je temeljito istražio odnose pape Pija XII. i nacista, i dokumentaciju sedamdeset apostolskih nuncija, papinih očiju i ušiju, za sebe i šestoricu suradnika osigurao je sredstva za dvogodišnji rad u Arhivu.
Ne znam koliko su točne vijesti da su rezervacije u tajnom Vatikanskom arhivu popunjene, a da se iz naše zemlje, još više iz susjedne Republike Hrvatske, nitko nije prijavio kao istražitelj, a imamo dr. fra Andriju Nikića i dr. fra Stjepana Krasića, arhiviste svjetskog glasa koji s tajnim Vatikanskim arhivom žive pola stoljeća. Ako je to tako, onda nam ni svi sveci Božji pomoći ne mogu.
Moguće da je hrvatska znanstvena javnost uvjerena da je dokumente Vatikanskog arhiva temeljito proučio dr. Jure Batelja, postulator kauze u procesu beatifikacije kardinala Alojzija Stepenica. Moguće je da on ima vjerodostojne dokumente o tome što je papa Pio XII. poručio, urbi et orbi, 1942. i napose – što je napisao blaženom kardinalu Alojziju Stepincu u brzojavnoj čestitci 1955. godine.
Pregledom milijuna dokumenata koji se odnose na pontifikat pape Pia XII. (1939. – 1958.), vjerujem da će znanstvena, a time i ina javnost, doći do odgovora na brojna sporna pitanja koja se vežu za to razdoblje.
Je li Adolf Hitler u Rimu i Zagrebu pripremao atentate na papu Pia XII. i kardinala Alojzija Stepinca?
Zašto je papa Benedikt XVI. “prikočio” beatifikaciju pape Pia XII.?
Zašto je papa Franjo (1936.) zaustavio okončanje procesa beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca kada ga je njegov prethodnik, sv. Ivan Pavao II., 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici proglasio blaženim?
Kakvi su bili odnosi Vatikana i Josipa Broza Tita?
Moguće je da će izvan vremena pontifikata pape Pia XII. na svjetlo dana izaći nove spoznaje o tomu – što je Tito razgovarao s Papom 1971. godine prilikom posjeta Vatikanu i je li taj posjet imao dodirnih točaka s krvavo ugušenim hrvatskim proljećem?
Je li Josip Broz Tito bio mason i najveći prikriveni antikomunist dvadesetog stoljeća?
Zašto na nadgrobnoj ploči nema nikakvog znaka – ni križa ni zvijezde petokrake?
Je li Tito inzistirao na liječenju u Ljubljani i okončanja životnog puta u domovini svoje majke – u Sloveniji?
Je li pozvao svećenike da, u najvišoj tajnosti, obave posljednje bolesničko pomazanje i mole se za pokoj njegove “bezgrešne” duše?
Je li Josip Broz Tito pozvao Papu u Jugoslaviju i zašto do tog posjeta nije došlo?
Pitanja je tisuću, svako zanimljivije od onog prethodnog.
Moguće je da će od odluke pape Franje o otvaranju tajnoga Vatikanskog arhiva biti velike koristi. Na vidjelo dana mogle bi izaći činjenice i dokazi oko kojih se, iz godine u godinu, sve više sporimo i sve žešće svađamo. I da na koncu bude kako kaže krilatica lista L’Osservatore Romano:
“Svakom prema djelima njegovim”.
Ako se činjenice i dokazi do kojih istražitelji dođu u Tajnom vatikanskom arhivu prepuste slobodnim strijelcima i pokvarenim perima, onima koji šire mržnju i klevetu, nepomirljivost i nesnošljivost, zapljusnut će nas val prljavštine koje, kako se u Hercegovini kaže, ni Neretva oprat’ neće. •
