Nakon više od 100.000 znanstvenih radova objavljenih o novom koronavirusu u 2020. godini, sada su mnogi odgovori na pitanja o pandemiji COVID-19 znanosti znatno jasniji. U ovoj kolumni donosim odgovore na deset ključnih pitanja o pandemiji COVID-19 koja ostaju otvorena na prijelazu u 2021. godinu.
1. Zašto je gotovo dvije milijarde ljudi u Aziji pandemiju jedva osjetilo, dok je dvije milijarde stanovnika Europe, Sjeverne i Južne Amerike imalo velik broj oboljelih i umrlih te znatnu ekonomsku štetu?
Države u Aziji poput Južne Koreje, Singapura, Kine, Japana, Tajvana, Vijetnama, Kambodže, Laosa, Butana, Tajlanda i Mongolije, koje zajedno broje gotovo dvije milijarde ljudi, uspjele su “udžbeničkom” primjenom epidemioloških mjera provesti većinu 2020. godine bez slobodnog širenja virusa među svojim stanovništvom. To su postigle čvrstom kontrolom svojih granica, dvotjednom karantenom za sve osobe koje su ušle na njihov teritorij, a svakom slučaju zaraze vrlo su ozbiljno pristupili te pratili i izolirali sve kontakte zaraženih. Stanovništvo je slijedilo upute epidemiologa, nosilo maske, pazilo na osobnu higijenu i održavalo razmak. Time su spomenute azijske zemlje sačuvale živote svojih sugrađana, ali i ekonomsku aktivnost i prilično uobičajen svakodnevni život. Zašto su te azijske države uspjele suzbiti pandemiju u tolikoj mjeri da se nekima čak predviđa i gospodarski rast u 2020., dok je cijeli razvijeni Zapad, koji je u prosjeku i znatno bogatiji, zbog pandemije pretrpio tešku javnozdravstvenu i ekonomsku krizu? Za pedeset ili stotinu godina, povjesničarima neće biti lako razumjeti zašto razvijeniji i bogatiji Zapad nije uveo primjerene epidemiološke mjere protiv širenja opasne zarazne bolesti. Spomenute su države Azije izvukle pouke iz prethodnih epidemija SARS-a i MERS-a te se vrlo dobro pripremile za suzbijanje nove epidemije, koju su uspjele kontrolirati cijele godine klasičnim protuepidemijskim mjerama. Države Zapada oklijevale su i kasnile s primjenom prikladnih mjera. Time su omogućile slobodno širenje virusa unutar svojih granica, a to je zatim dovodilo do javnozdravstvene i ekonomske krize. Oklijevanje često bilo motivirano željom da se što manje naruše ekonomske aktivnosti, zatim skepsom prema tome da bi njihovo stanovništvo prihvatilo izrazito stroge mjere praćenja kontakata i njihove izolacije, kao i nerealnom nadom da virus možda neće biti toliko štetan u njihovoj državi. No, svako bi se podcjenjivanje virusa s vremenom pokazalo opasnim. U pravilu bi dovelo do još strožih i produljenih protuepidemijskih mjera te još veće štete za ekonomiju.
2. Kako objasniti oklijevanje zemalja razvijenog Zapada s uvođenjem protuepidemijskih mjera, protivljenje dijela stanovništva mjerama te relativnu pasivnost i toleriranje stanovništva prema znatno većem broju zaraženih i umrlih u usporedbi s najuspješnijim državama Azije?
Mnogi svjetski epidemiolozi navikli su da “udžbenička” epidemiologija podrazumijeva prioritiziranje kontrole opasne zarazne bolesti i potpunu suradnju stanovništva. To je zato što bi ta kontrola svima u društvu trebala biti u interesu – uzimajući u obzir i javnozdravstveno, ekonomsko i sigurnosno gledište. Zato epidemiolozi u prvim danima epidemije nisu ni uzimali u obzir da bi se sa strogom primjenom protuepidemijskih mjera bilo gdje u svijetu moglo uopće oklijevati, a kamoli je namjerno odgađati. Nakon općeg procjepljivanja u drugoj polovici 20. stoljeća države razvijenog Zapada nisu imale susrete s opasnim epidemijama. Stoga danas neki od vodećih epidemiologa smatraju da se čini da je među njihovim stanovništvom “otupio” osjećaj za veliku opasnost od širenja zaraza, koji je danas još uvijek prisutan u slabije razvijenim državama. U siromašnijim državama i dalje se registrira znatna smrtnost od tuberkuloze, AIDS-a, malarije, raznih tropskih bolesti te bolesti trudnica i dječjih zaraza poput upala pluća, proljeva, meningitisa i sepse, pa one epidemijsko širenje zaraza i danas doživljavaju vrlo ozbiljno. Kolumnisti u svjetskim medijima analiziraju moguće utjecaje fenomena “post-truth” i “post-kapitalizma” na zapadnu civilizaciju. Čini mi se da bi možda još i važnije teme nakon ove pandemije mogle postati “post-education” i “post-reason”. Dobro obrazovanje, kritičko razmišljanje, racionalnost, pragmatičnost i zdrav razum nekada su se cijenili u zemljama Zapada, pa su i pripadnici najnižih društvenih slojeva težili tim ciljevima za sebe i svoju djecu. Ali, ovo što se trenutačno događa s već trećim valom pandemije u SAD-u, toliko bogatoj i uspješnoj državi, vjerujem da je vrlo teško razumjeti bilo kome u uspješnim državama Azije. Treći val, koji se trenutačno širi SAD-om, znatno je gori od prva dva, broj umrlih prijeći će uskoro 350.000, što znači da je već preminuo po jedan Amerikanac na svakih 1000 stanovnika. Još gore relativne pokazatelje trenutačno imaju neke europske države – Italija, Velika Britanija, Španjolska, Belgija, Češka, a dijelom i Francuska. Uz tu tragediju, američki Centar za kontrolu bolesti bilježi još i suvišak od dodatnih barem 150.000 smrti u odnosu na prosjeke prethodnih godina koje tek treba objasniti. Očito je da su desetljeća prilično sigurnog i kvalitetnog života, stalnog rasta ekonomija, veliki napredak u pitanjima osobnih sloboda, kao i politička težnja međusobnoj otvorenosti granica i globalizaciji, dovele do neodlučnosti vođa nekih zapadnih država u primjeni protuepidemijskih mjera čija se načela u svojoj naravi donekle sukobljavaju s ovim društvenim stečevinama Zapada. Možda su procijenili i da će zbog toga njihovo stanovništvo lakše prihvatiti umiranje mnogih starijih sugrađana i pad ekonomije negoli strogu i dosljednu provedbu protuepidemijskih mjera na razini cijele države, poput onih u Singapuru, Kini ili Južnoj Koreji, koja u prvi plan stavlja interes cijele zajednice, a pritom ponekad zadire u osobne slobode pojedinaca. Zanimljiv je to fenomen 21. stoljeća koji će se još godinama izučavati.
3. Temeljem iskustava iz gotovo 200 država i područja danas u svijetu, koja su prikupljana tijekom cijele 2020. godine, može li se danas govoriti o znanstveno optimiziranom pristupu kontroli pandemije u 2021. godini?
U prvim mjesecima pandemije bilo je previše nepoznanica i neodgovorenih pitanja da bi se bilo čiji odgovor mogao smatrati “optimalnim”. Usto, prikladnost odgovora znatno je ovisila o dva ključna kriterija za koje se činilo da su međusobno suprotstavljeni – smanjenju žrtava pandemije i očuvanju ekonomske aktivnosti. Mnogi su vjerovali da će države koje uspiju pronaći najbolji omjer između spašavanja ljudskih života i očuvanja ekonomske aktivnosti biti one čiji će se odgovor vremenom pokazati najuspješnijim. Međutim, iz mjeseca u mjesec pokazalo se da ta dva kriterija nisu toliko međusobno suprotstavljena koliko se u početku činilo. Jednostavno, odlučna i uspješna kontrola pandemije olakšavala je znatno i očuvanje ekonomske aktivnosti, dok je pretjerano raširena epidemija podrivala znatno i ekonomiju. Razumijevanje da bez čvrste kontrole pandemije nema pomoći ni ekonomiji dovelo je do toga da nekoliko država Zapada, potaknute tim uvidom, usvoje u drugom valu sve više elemenata strategije najuspješnijih azijskih zemalja. Tako smo vidjeli da Norveška, Finska, Danska i Island, ali i Australija i Novi Zeland, počinju težiti iskorjenjivanju virusa unutar svojih granica. One su prihvatile da sada već postoji dovoljna količina znanstvenih dokaza da je za cijelo društvo bolje imati što manje moguće brige oko virusa nego se stalno boriti s njime i živjeti u atmosferi neizvjesnosti. Ako se ovaj virus na bilo koji način podcijeni ili zanemari, on ubrzo postaje glavnom temom i svojim brzim širenjem paralizira društvo. Kada se bolnice popune, ljudi se onda povuku u kuće bez obzira na protuepidemijske mjere, a to šteti ekonomiji čak i ako su te mjere vrlo blage. U međuvremenu se dogodila i još jedna iznimno bitna promjena: razvijena su djelotvorna i sigurna cjepiva, zasad čak tri. Na putu prema odobrenju i primjeni ih je još nekoliko. S obzirom na neposrednu mogućnost primjene tih cjepiva tijekom idućih mjeseci, sada svaka država ima i dodatni imperativ sačuvati što više ljudskih života, a pritom dobrom kontrolom epidemije spasiti i što više ekonomskih aktivnosti. To je jedan od najvažnijih razloga zašto su se mnoge države Europske unije odlučile za vrlo stroge protuepidemijske mjere tijekom studenoga i prosinca 2020., neke čak i do lockdowna i policijskog sata. Jednostavno, odlučile su temeljem velike količine znanstvenih dokaza da je najbolje učiniti sve što mogu da bi problem pandemije COVID-19 što više smanjile unutar svojih granica. Stoga je pristup koji znanost trenutačno podržava vrlo jednostavan: države koje primijene stroge protuepidemijske mjere zauzdat će pandemiju, a time čuvati i ekonomiju. Usporedno s time, izgovori za izostanak primjene mjera polako su se pokazali nedosljednima. Oni koji su tvrdili da samo zemlje koje naginju totalitarizmu mogu doista zauzdati pandemiju demantirani su primjerima Slovačke, Novog Zelanda, Japana i Australije. Drugi, koji su tvrdili da samo otoci mogu doista kontrolirati svoje granice, demantirani su primjerima Kine, Tajlanda i Vijetnama. Te tri zemlje, kao i Kuba i Mongolija, ali i neke afričke države, demantirale su i skeptike koji su tvrdili da države trebaju biti vrlo bogate da bi suzbile pandemiju. Oni koji su mislili da su anglosaske države previše slobodne da bi se kod njih mogle provesti najstrože mjere demantirani su primjerima Australije i Novog Zelanda. Jednostavno, epidemiju je u ovom najnovijem kontekstu razumno zauzdati i tako štititi i ekonomiju i čekati cijepljenje, a svi ostali pristupi polako postaju dvojbeni.
4. Je li uvidom da se ekonomija najbolje štiti kontrolom pandemije te pojavom djelotvornih i sigurnih cjepiva, razriješen i sukob mišljenja između znanstvenika koji su potpisali John Snow memorandum i onih koji su podržavali The Great Barrington deklaraciju?
Taj je sukob eskalirao u ranijoj fazi pandemije kada se sve više činilo da postoji mogućnost da između dvije loše opcije ostanemo zarobljeni predugo, a stanovništvo se umori od pridržavanja protuepidemijskih mjera. I doista, da nije bilo napretka u liječenju i razvoja cjepiva, već da su nas čekale još dvije, tri ili više godina takve zarobljenosti, taj bi sukob dobivao na važnosti. Potpisnici i podržavatelji “The Great Barrington” deklaracije vidjeli su izlaz iz takve situacije u normalizaciji života, zanemarivanju kontrole pandemije, ali uz posebnu zaštitu starijih i najugroženijih. Bili su mišljenja da bi se epidemija s vremenom nekako morala samoograničiti te da bi ukupne štete za društvo u tom slučaju na kraju bile najmanje. Pojavom cjepiva takve su ideje brzo izgubile na važnosti. Među odgovornim epidemiolozima ne postoji nitko tko misli da je bilo gdje u svijetu, osim možda u brazilskom Manausu i manjim dijelovima Lombardije, u 2020. godini bilo zaraženo i približno dovoljno ljudi da bi se moglo govoriti o znatnom usporavanju zaraze zbog kolektivne imunosti. Čak i u najteže pogođenim državama svijeta broj zaraženih nije bio ni blizu kolektivne imunosti. Usto, epidemiolozi znaju i da će postotak ljudi koji će biti zaraženi tijekom slobodnog širenja epidemije biti na kraju viši od praga potrebnog za postizanje kolektivne imunosti radi tzv. epidemiološkog prebačaja, odnosno viška zaraženih koji se događa i nakon postizanja kolektivne imunosti, kada se slobodno širenje epidemije nastavlja. Također, epidemiolozi jasno razlučuju da postoje ljudi koji su izloženi virusu i u njih se virus može dokazati testiranjem, ali to još nužno ne znači ni pojavu bilo kakvih simptoma, a ni razvoj imunosti. Stoga ukupan broj izloženih virusu i pozitivno testiranih ne mora biti ni približno jednak broju onih koji su na virus doista i stekli imunost. Nadalje, epidemiolozi znaju i da kod stečene imunosti na virus postoji određeni “gradijent”: što je bolest COVID-19 imala teže simptome, to će i imunost dulje trajati, ali što je bila blaža, trajat će kraće. Kod nekih osoba izloženih virusu s vrlo blagim simptomima ili bez simptoma imunost može trajati vrlo kratko. Zato se i osobe koje su bile već izložene virusu ponovno “vraćaju” među primljive za novu zarazu istim virusom, pa time opet smanjuju dosegnut prag kolektivne imunosti te se mogu zaraziti ispočetka. Usto, i sam virus stalno mutira te nas prethodno stečena imunost ne mora uvijek štititi od novih sojeva. Načelno, stoga, neki novi soj virusa može zahtijevati i novo cjepivo. Stoga nije dobra strategija dopuštati masovnu zarazu virusom jer time raste i vjerojatnost pojave novih i potencijalno opasnijih sojeva. Pojava novih, mutiranih sojeva u Velikoj Britaniji i Južnoj Africi, koji se znatno brže šire, vrlo je zabrinjavajuća vijest za sve nas. To je zato što povećana brzina širenja znači i još bitno viši prag potreban za dosezanje kolektivne imunosti, pa će trebati procijepiti i 80% ili 90% ljudi, umjesto 70%, što postaje znatno teže. Usto, za usporavanje širenja novih sojeva potrebne su i strože protuepidemijske mjere, a ove koje sada imamo neće biti dovoljne. Usto, takvi će sojevi još brže izazivati pojavu novih slučajeva, koji će zahtijevati bolničku skrb. Stoga se Ujedinjeno Kraljevstvo sada nalazi u priličnom problemu zato što se pokazalo da se novi soj VOC 202012/01 56% brže širi. Trebat će izrazito stroge protuepidemijske mjere sve dok se ne procijepi znatan dio stanovništva. Tu je i problem tzv. “long COVID”, tj. dugotrajnih simptoma koji zaostaju mjesecima u do 10% osoba koje su preboljele bolest, a nalik su autoimunim bolestima. Tu je i niz još nerazjašnjenih problema koje bolest može izazvati u onih koji je prebole. Sve su to razlozi zbog kojih se bilo kakva razmišljanja o “kolektivnoj imunosti” masovnom zarazom ne razmatraju u državama koje se u svojem planiranju oslanjaju na znanstvene dosege. Razumno je sada najprije zaštititi stanovništvo od zaraze odlučnim protuepidemijskim mjerama i čekati cjepivo, a sve veći broj država tako i postupa.
5. Ima li znanost danas dovoljno sigurne odgovore na pitanja o čemu najviše ovisi širenje zaraze novim virusom SARS-CoV-2 te kakve su posljedice tih spoznaja na mjere koje su trenutačno na snazi u Hrvatskoj?
Znanstvena istraživanja pokazala su u praksi sve što je epidemiološka znanost već znala u teoriji: za širenje virusa najvažniji je prosječan broj kontakata koji svaka osoba ostvari u jednom danu s drugim osobama u zatvorenim prostorima jer tada se virus najlakše širi. Sve protuepidemijske mjere koje smanjuju taj broj kontakata dobrodošle su i djelovat će, a njihovi rezultati vidjet će se prilično brzo. Primjerice, povlačenje ljudi u svoje domove vrlo naglo smanjuje broj kontakata s 10-15 dnevno na samo 1-4, što je jako velika razlika u broju kontakata koji virusu omogućuju širenje. Zamislite kolika je razlika ako u gradu od milijun ljudi svaka osoba ima prosječno 10-15 kontakata dnevno, svakog dana iznova i s novim ljudima, uključujući svoje ukućane, a usporedite to s drugim gradom od milijun ljudi gdje se stanovništvo povuklo u svoje domove, gdje svaki dan imaju kontakt samo s 1 do 4 iste osobe. Stoga u ovom drugom gradu nakon isteka jednog do dva prosječna razdoblja inkubacije, tj. već za 6 do 12 dana, nastupa vrlo znatan pad broja novozaraženih. Takav smo pad vidjeli u gotovo svim državama Europe i svijeta koje su uspješno suzbile drugi val. Da postoji značajna uloga tzv. “kolektivne imunosti”, to usporavanje broja novozaraženih bilo bi znatno postupnije i sporije. To je zato što postotak prokuženih među milijun ljudi raste postupno kada su neke mjere već na snazi. U slučaju dosezanja kolektivne imunosti, smanjenje broja slučajeva također bi bilo znatno usporenije nego kada protuepidemijske mjere snažno “prelome” krivulje koje su prethodno vrlo brzo rasle, a to uspiju učiniti zbog naglog smanjenja broja kontakata među ljudima. To smo vidjeli posvuda u Europi, a sada napokon i u Hrvatskoj. Hrvatska je u prvom valu tijekom ožujka pravodobno uvela vrlo stroge protuepidemijske mjere, pritom strateški planirajući i razmišljajući o turističkoj sezoni. Tijekom svibnja i lipnja imala je stoga sjajnu epidemiološku situaciju, za razliku od praktično svih svojih konkurenata na Sredozemlju te je time postala atraktivna za turiste. Primanje sedam milijuna turista u zemlju od četiri milijuna stanovnika nije tada bio toliki epidemiološki rizik koliki se međunarodnoj javnosti mogao činiti, zbog niza razloga. Naime, prevalencija aktivno zaraženih u Europi tada je bila doista izuzetno niska, a turisti su u Hrvatsku pretežno dolazili osobnim vozilima, a ne zrakoplovima. Boravili su pretežno u privatnom smještaju, a ne u hotelima. Ostajali bi u Hrvatskoj tek nekoliko dana, u kontakte s drugima dolazili bi uglavnom na otvorenom. Najveći dio onih koje su već zaraženi turisti potencijalno mogli zaraziti također bi ubrzo napuštao Hrvatsku. Zaraza se širila pretežno među mlađim ljudima, uz nizak rizik ozbiljnih stanja i smrtnosti. Zbog svih tih razloga nije bilo snažnog porasta slučajeva kakav su mnogi očekivali, a posebno ne do porasta broja umrlih. To je zato što se širenje zaraze nije zbivalo u statičnoj i homogenoj populaciji koju čine i stari ljudi, već u stalno izmjenjujućoj, pretežno mlađoj populaciji, što je onemogućilo konsolidaciju epidemije. No, u razdoblju između 15. kolovoza i 15. rujna bilo je izuzetno važno vratiti broj zaraženih na najmanji mogući, jer je opasan drugi val trebalo dočekati sa što manjim brojem potencijalnih žarišta. Rekao bih da su hrvatski epidemiolozi i taj zadatak odradili prilično uspješno. Dok je drugi val pandemije u europskim državama već uzimao zamah jer se stanovništvo na sjeveru Europe već krajem kolovoza vratilo na posao i u škole, činilo se da Hrvatska i za drugi val ima vrlo dobru početnu situaciju. Ona je bila takva dijelom zbog napora epidemiologa oko “gašenja” ljetnog širenja, a djelomično zbog kasnijeg početka školske godine i povratka velikog broja stanovnika na posao tek početkom rujna. S epidemiološkog gledišta, bilo bi poželjno da su strože protuepidemijske mjere protiv drugog vala pandemije u Hrvatskoj uvedene ranije, tj. tijekom listopada, kako bi spriječile pojavu velikog broja zaraženih, umjesto da ih je sustav zdravstva morao liječiti. Razvoj situacije u drugim europskim državama upućivao je već krajem rujna i početkom listopada na jak intenzitet drugog vala i na opravdanost preventivnog uvođenja što snažnijih mjera. U Hrvatskoj su se mjere pojačavale postupno, ali epidemijski je val rastao sve dok nisu postale dovoljno stroge. Kada su znatno postrožene te kada je stanovništvo i samo uvidjelo rastuću opasnost i počelo se dosljednije pridržavati svih mjera, epidemijski val je počeo padati – najprije u Varaždinskoj županiji, gdje su strože mjere uvedene nešto ranije, a zatim i u ostatku Hrvatske.
6. Treba li sada, nakon što je krivulja rasta novih slučajeva u Hrvatskoj napokon “prelomljena”, očekivati popuštanje protuepidemijskih mjera?
Važno je sada da božićni i novogodišnji blagdani za Hrvatsku budu razdoblje u kojem je epidemija vraćena pod kontrolu epidemiologa, a ne “superširiteljsko” zbivanje, nakon kojeg ćemo ponovo imati težak siječanj i veljaču, s epidemijom koja se slobodno širi bez nadzora. Stoga su sve donesene protuepidemijske mjere važne i treba ih se pridržavati. To je posebno bitno i zato što je znanost sada već dovoljno jasno pokazala da kontrola epidemije pomaže i ekonomiji, kao i da stižu cjepiva koja su djelotvorna i sigurna. Zato je upravo sada doista važno sačuvati svaki ugrožen ljudski život jer izlaz iz ove krize se napokon počinje nazirati. U objašnjenju prikladne strategije daljnjih protuepidemijskih mjera “posudit” ću iznimno prikladnu metaforu koju je nedavno na svom Facebook profilu objavio vrhunski hrvatski znanstvenik prof. dr. sc. Boris Lenhard sa Sveučilišta Imperial u Londonu. On je pronašao odličan način kako bi dočarao kontraintuitivnost djelovanja mjera tijekom epidemijskog vala. Primijetio je da mnogi ljudi imaju sasvim pogrešan “mentalni model” o tome kako djeluju mjere protiv širenja virusa. To je zato što krivulja koja grafički prikazuje broj novozaraženih dnevnih slučajeva ili pak broj umrlih iz dana u dan, u svakom novom epidemijskom valu tipično poprima oblik “brda”. Dakle, brojke najprije danima rastu, a zatim nakon primjene protuepidemijskih mjera počnu “padati”. Zbog toga “pada” mnogi i danas misle da će se, kada brojke jednom počnu opadati, zatim nastaviti smanjivati same od sebe, pa se mjere mogu popuštati. Takvo je shvaćanje pogrešno. Znatno bolji “mentalni model” onoga što se pri epidemijskom valu događa jest ravna cesta koja naglo prelazi u strmu nizbrdicu, a na vrhu te nizbrdice stojimo mi, te na ravnom dijelu ceste zadržavamo veliku kamenu kuglu kako se ne bi otkotrljala nizbrdo. To je zadržavanje kugle relativno lako dok se ona još uvijek nalazi na prijelazu ravnog dijela ceste u nizbrdicu. No, kada nam popusti pažnja i kugla se počne kotrljati nizbrdo, to odgovara porastu broja zaraženih. Taj će broj rasti sve brže, kao što će i kugla dobivati na brzini ako je aktivno ne zaustavimo. Trebamo je sustići i početi je gurati nazad odozdo te vraćati prema vrhu. Ako nas njezina inercija nadjača i ona se nastavi i dalje gibati prema dolje, to je analogno situaciji u kojoj broj dnevno zaraženih i dalje raste, samo sporije. Mjere za sprečavanje širenja virusa moraju biti najprije dovoljno stroge da broj zaraženih počne stagnirati. To u ovoj analogiji odgovara energiji potrebnoj da na nizbrdici uspijemo zaustaviti tu kotrljajuću kamenu kuglu na mjestu. Da bismo počeli smanjivati broj novih dnevnih slučajeva zaraze, trebamo uložiti još veću energiju. To znači primijeniti još strože mjere, koje odgovaraju guranju kamene kugle prema gore. Što su mjere strože, kamena će se kugla više približavati vrhu, tj. stanju s vrlo malo zaraženih dnevno, kada je kuglu najlakše kontrolirati. Ali, čim se protuepidemijske mjere počnu popuštati, kamena će se kugla ponovno početi polako kotrljati nizbrdo. Zato “plesati s virusom” odgovara pridržavanju kamene kugle na nizbrdici da se ne pomiče prema dolje. Međutim, to također iziskuje značajnu količinu energije, tj. primijenjenih mjera. Čim nakon nekog vremena dođe do zamora, a mjere popuste, kamena se kugla ponovno počne kotrljati nizbrdo, tj. virus se ponovno počne širiti. Zato neke europske države odlučuju dodatno pojačati mjere čak i kada vide da one djeluju, a slučajevi počinju polako padati – jer cilj im je vratiti tu kamenu kuglu na vrh i onaj ravni dio ceste, gdje će je znatno lakše zadržavati i spriječiti da se ponovno ne otkotrlja nizbrdo. Tek tada će moći ponovno popustiti mjere, a zatim osiguravati sa znatno manje napora da se epidemija ponovno ne razmaše sve dok se dovoljno ljudi ne procijepi. U Hrvatskoj, to bi značilo vratiti broj novozaraženih na brojke manje od 200-300 dnevno i nastojati ga više ne prelaziti dok se dovoljno ljudi ne procijepi, a postići tu kontrolu nad širenjem epidemije striktnim nadzorom oboljelih i izoliranjem njihovih kontakata.
7. Je li se znanstvena zajednica u borbi s pandemijom koronavirusa iskazala ili je pak zakazala?
Vjerujem da se međunarodna znanstvena zajednica, općenito govoreći, iskazala u borbi s pandemijom COVID-19 tijekom 2020. godine iako se iz perspektive medija i najšire javnosti to nije uvijek moglo dovoljno jasno vidjeti. Međutim, znanost je, koristeći najnovije tehnologije, dobro odgovarala iz mjeseca u mjesec na sve izazove ove pandemije, ispunjavala je svoje zadatke, polako nudila jedan po jedan odgovor na vrlo brojne nepoznanice i otvorena pitanja i dosezala je strpljivo svoje ciljeve. Stoga nas sada jedina ima šanse cjepivom i novim lijekovima izvući iz ove teške krize. Razumjet će se to sve znatno bolje u knjigama koje će idućih godina biti objavljene o pandemiji COVID-19. Vratimo se na sam početak pandemije. Treba razlikovati četiri važna čimbenika u svim događanjima: (1) raspoloživost vjerodostojnih znanstvenih podataka i informacija o pandemiji u svakom trenutku, a ona se u početku stalno mijenjala; (2) znanstvenu zajednicu, koja je bila i primarni izvor, ali i primarni korisnik tih informacija; (3) sve medije i društvene mreže; i (4) najširu javnost, koja je pokazala kroničnu glad za informacijama o pandemiji teško usporedivu s bilo kojim događajem u povijesti globalnih medija. Privremeno se takvo što viđalo tijekom olimpijada, svjetskih prvenstava u nogometu i ratova, ali ova je pandemija postala trajno stanje. Najprije treba razumjeti da ta četiri čimbenika ni u jednom trenutku nisu bila homogena. Prvo, znanstvene su informacije u početku bile vrlo oskudne i nisu bile pretjerano pouzdane, da bi se do danas objavilo više od 100.000 znanstvenih radova. Tako su informacije koje danas imamo znatno pouzdanije. Više se ne može reći da još uvijek u mnogo toga nismo sigurni. O većini pitanja znanstvena je zajednica danas potpuno jedinstvena. Međutim, ni znanstvena zajednica nije homogena sama po sebi. Među znanstvenicima ima onih kojima je ovo područje najuža struka i koji su teško mogli pogriješiti u interpretaciji podataka koji su im pristizali. No, bilo je i onih kojima epidemije zaraznih bolesti nisu uža specijalnost, ali su se svejedno upustili u javno komentiranje. Oni su, nažalost, prečesto bili izvori zabuna i nerazumijevanja. Da bi se dovoljno razumjelo krizu COVID-19, trebalo bi godinama učiti i baviti se medicinom, virologijom, javnim zdravstvom, epidemiologijom, imunologijom, infektologijom, poznavati rad farmaceutske industrije i zdravstvenih sustava, a mnogi koji su se upustili u komentiranje pandemije ta znanja jednostavno nisu imali. Međutim, dio stanovništva im je vjerovao jer su oni sami znali još manje. Posebno su lako vjerovali kada bi od njih čuli ono što su, zapravo, željeli čuti. Zatim, ni mediji nisu homogeni. Ima medija, poput New York Timesa ili The Atlantica, ili pak BBC-a i Guardiana, gdje ste teško mogli pročitati bilo što što nije bilo dobro provjereno i stavljeno u kontekst na ispravan način izjavama nekoliko nezavisnih stručnjaka. No, bilo je i izvora koji su prigrlili senzacionalizam i nekritički objavljivali i širili bez provjere baš svaku novu poluinformaciju i dezinformaciju za koju su algoritmi detektirali da se najbrže širi društvenim mrežama. I konačno, najšira javnost nije homogena. Njezin je manji dio visokoobrazovan i dovoljno kritičan te je u stanju barem otprilike razlučiti bitne razlike među vijestima koje se šire među osobama koje ih prenose te među medijima i izvorima koji ih prenose. Međutim, imali smo prilike vidjeti da znatan dio međunarodne javnosti nije imao tu kritičnost i mnogi su, na svim stranama svijeta, podlegli dezinformacijama. Štoviše, ako sam osobno nešto naučio iz ove pandemije, to je koliko je javnost posvuda u svijetu nehomogena. Tko god istupi na javnu scenu i počne o bilo čemu govoriti dovoljno često, glasno i samouvjereno, okupit će oko sebe dio javnosti bilo gdje ma o čemu govorio i bez obzira na to je li to točno. Pogotovo ako bira teme tako da oko sebe okuplja ljude koji su u strahu, koji nemaju puno znanja ni resursa za preživljavanje, a govori im ono što žele čuti. Viđeno je to bilo već mnogo puta tijekom povijesti u doba kriza. Zato se ne bih usudio procjenjivati u što sve danas i koliki dijelovi javnosti u nekoj državi svijeta vjeruju. Jedini djelotvoran lijek za tu kaotičnu situaciju bila je sama stvarnost, koja se mijenjala iz dana u dan i demantirala je jednu po jednu glasinu i dezinformaciju. Nisu to, umjesto nje, mogli učiniti ni znanstvenici, a ni drugi razumni ljudi, jer ovo je izvanredna situacija. U izvanrednim situacijama glas razumnih ljudi je obično onaj koji se najslabije čuje. Vjerojatno je tijekom početaka svjetskih ratova bilo podosta ljudi koji su pozivali na razum, ali njih nitko nije zapamtio niti ih se itko sjeća. Zato je tek stvarnost preostala kao ključni saveznik zdravog razuma, te je uporno odigravala najvažniju ulogu u demantiranju pogrešnih hipoteza i teorija. Iako, čak i kad bi to učinila, razne bi skupine pronalazile način da je zakrive, izvitopere i ponovno na neki način recikliraju i iznova uklope u svoje zablude. Sada smo, srećom, zašli u fazu pandemije u kojoj je znanosti već dovoljno toga jasno i znanstvena je zajednica jedinstvena oko goleme većine bitnih pitanja. Sada stanovništvo može odabrati vjerovati znanosti i znanstvenicima, koji će nas sve polako izvući iz ove teške krize, ili bilo čemu drugom.
8. Dojam je da su brojni preokreti i promjene tijekom pandemije pomalo narušili povjerenje javnosti u znanost i znanstvenike?
U ovako dinamičnom i nehomogenom okruženju, koje je mjesecima živjelo u ozračju straha, pa i panike, razumije se da je nastala rijetko viđena buka, u kojoj se činilo da ništa nije sigurno, da se sve stalno mijenja iz dana u dan. Javnosti se činilo da su čak i oni koji se epidemijama profesionalno bave postali pomalo izgubljeni, pa su u nekim fazama pandemije govorili jedno, a u drugima nešto sasvim drugo. To je sigurno naštetilo ugledu znanosti i pouzdanju javnosti u znanost. Javnost nije mogla znati da su pandemije izuzetno dinamični događaji, kao neizvjesni ratovi ili napete nogometne utakmice, u kojima se ishodi stalno mijenjaju i treba im se neprekidno iznova prilagođavati kako bi se smanjili gubici, a povećali izgledi za uspješno privođenje kraju. Međutim, što je u javnosti i medijima više rastao dojam buke i neizvjesnosti, u znanstvenoj je zajednici svakim novim objavljenim znanstvenim radom dolazilo do sve većeg suglasja oko većine pitanja. Pokazalo se kako metodologija rada u znanosti i proces stjecanja znanstvenih spoznaja, a čije je osnovno obilježje strpljenje, pedantnost, sigurnost u rezultat i oprez u procjenama, jednostavno nije kompatibilna s interesom javnosti za medijskim praćenjem pandemije, gdje je ipak najvažnija brzina i aktualnost, te se ne može uvijek čekati koliko bi bilo potrebno. Uza sve to, postojao je i dodatni važan problem, zbog kojega su znanost i znanstvenici povremeno izgledali loše: bili su to stvarni dramatični zaokreti do kojih su dovela nepredviđena zbivanja ili otkrića, te nemogućnost predočavanja svih potrebnih detalja o temi koja se u pojedinim trenucima pokazala previše kompliciranom za razjašnjavanje u medijskom prostoru. Podsjetit ću u ovom godišnjem pregledu na nekoliko najjasnijih primjera gdje je znanost bila jednoglasna i dosljedna, ali se javnosti činilo da su znanstvenici nedosljedni i čini mi se da ih značajan dio javnosti ni do danas nije uspio usvojiti. Prvi primjer bila je usporedba nove bolesti s gripom. Za znanstvenike, takva je usporedba bila logična jer obje su bolesti bile virusne, širile se respiratorno, izazivale za život opasnu upalu pluća praćenu temperaturom, bolovima u mišićima i općom slabošću te imale moguće komplikacije, posebno u starijih osoba. Međutim, osnovno pravilo o gripi među znanstvenicima jest to što netko o njoj više zna, više od nje strahuje, a što manje zna, manje će je se bojati. Osobe koje nisu liječnici ni infektolozi o gripi će govoriti kao o “sezonskoj gripi s očekivanom smrtnošću od 0,1%”, jer su taj podatak lako pronašli na internetu bez potrebe za dubljim razumijevanjem. Međutim, stručnjaci su znali da je pojam “sezonska gripa” tek statistička konstrukcija izrađena u zdravstveno-ekonomske svrhe koji nam temeljem prosjeka učinka svih epidemija gripe u proteklih pet ili 10 godina pomaže u zdravstvenom planiranju budućih potreba. Ali stručnjaci o gripi razmišljaju sasvim drugačije, tj. znaju da je to svake godine sasvim nova bolest, uzrokovana novim sojem virusa, i nikad ne znamo što nas može snaći. U proteklih stotinjak godina barem su dvije gripe bile jednako smrtonosne ili čak i nešto opasnije od COVID-19 – one iz 1958. i 1968. godine, dok je španjolska gripa 1918. godine bila i znatno smrtonosnija od COVID-19. Međutim, šira javnost ne zna da stručnjaci već neko vrijeme prate soj gripe H5N1, koji je uspio skočiti sa životinja na ljude, ali se još nije prenio s čovjeka na čovjeka. Među zaraženim ljudima stopa umiranja od soja H5N1 bila je do sada čak 66%, tj. umrlo je dvoje od troje zaraženih osoba. Prati se na isti način i soj gripe H7N9, od kojeg je umrlo oko 40% svih zaraženih. Kada bismo se morali suočiti s pandemijom jednog od ta dva soja, teško da bi itko negodovao zbog protuepidemijskih mjera, to više što bi umirali pretežno mladi i zdravi ljudi i djeca. Zato ni jedan epidemiolog neće o gripi govoriti podcjenjivački. Međutim, za najširu javnost je početna usporedba s gripom značila “gripicu” ili “virozu”. Nastao je nerazmjer između poruke o “težoj gripi za koju nemamo cjepivo”, što je stručnjacima poslalo poruku da bi broj umrlih od COVID-19 mogao prijeći milijun ili dva, i dojma javnosti da se uopće ne radi o ozbiljnoj bolesti. Nakon tog početnog nerazumijevanja većina je epidemiologa početnu procjenu opasnosti od COVID-19 znatno ublažila. To, međutim, nije bilo zato što su podcijenili stopu umiranja COVID-19 jer ona je otpočetka za stručnjake bila u rasponu između 0,5% i 1,0%, a to je prilično opasno. Razlog umirivanju javnosti bio je to što je procjena drugog važnog parametra dobivenog iz Wuhana – brzine širenja zaraze – bila u rasponu koji je sugerirao da se ovaj virus može zaustaviti “prvom linijom obrane”, tj. testiranjem i izoliranjem zaraženih i njihovih kontakata. To je već ranije u 21. stoljeću bio slučaj za MERS i SARS. I doista, potkraj veljače i početkom ožujka svi izvještaji iz grada Wuhana, pokrajine Hubei, pa još tridesetak kineskih pokrajina, kao i iz Južne Koreje, Singapura, Tajvana i Japana, govorili su u prilog tome da je zaraza zaustavljena na prvim linijama obrane. Sve je to potpuno odgovaralo ranijim primjerima SARS-a i MERS-a, koji su imali stope umiranja od 10% i 35%, za razliku od COVID-19, koji je imao znatno manju stopu umiranja od 0,5-1,0%. Zbog toga su epidemiolozi u početku smirivali javnost. Zaustavljanje epidemije prvom linijom obrane već je bilo viđeno ranije, u slučaju dva prethodna koronavirusa koji su bili potencijalno i znatno opasniji, pa je malo tko tada imao razloga očekivati da bi se SARSCoV-2 bilo gdje mogao početi slobodno širiti ili učiniti veću štetu. Međutim, kada se epidemija počela širiti u Italiji i drugim europskim zemljama, neugodna su iznenađenja za epidemiologe bila da je virus uspio nekako zaobići talijansku prvu liniju obrane neotkrivenim unosom iz Kine, da se širi znatno brže od očekivanja, da ga možda prenose i asimptomatski slučajevi, da se možda širi i aerosolom te da zemlje Europske unije ne aktiviraju protuepidemijske mjere i dopuštaju golem broj zaraženih. Također, stopa umiranja odjednom se činila izuzetno visokom, čak je i do 5% svih testiranih koji su bili pozitivni umiralo. To je bilo zato što se virus širio u bolnicama i domovima umirovljenika, ali to u doba početnog šoka u Italiji nije bilo sasvim jasno, a ni Kinezi nisu dovoljno precizirali dobnu raspodjelu umrlih u svojim izvještajima. Zbog svih tih razloga, tijekom nekoliko dana ožujka epidemiolozi se više nisu smjeli pouzdati u vlastitu intuiciju vezanu za nov i nepoznat virus. Morali su djelovati odgovorno i isključivo u skladu s podacima koje su imali, a oni su odjednom postali vrlo zabrinjavajući. To je značilo naglo zatvaranje u karantenu i zaštitu zdravlja ljudi dok se ne razjasne najvažnija pitanja vezana za stopu umiranja i brzine širenja virusa, a koja su vrlo naglo postala kontradiktorna između podataka iz Wuhana i Lombardije. Zato je i došlo do prvog naglog zaokreta, od umirivanja javnosti do aktiviranja strogih protuepidemijskih mjera. Drugi nagli zaokret dogodio se potkraj travnja, a ponovo se temeljio na novim informacijama koje su pristizale iz nekoliko država svijeta. Najprije je razjašnjeno da su u Italiji pretežno umirale vrlo stare osobe s većim brojem bolesti kojima su podlijegale, a slični zaključci stigli su i iz Wuhana. Zatim su razvijeni i testovi na prisutnost protutijela u krvi, koji su svoju primjenu pronašli u nekoliko najteže pogođenih zemalja. Pokazalo se da je broj ljudi izloženih virusu koji su razvili imuni odgovor bio nekoliko puta veći od broja pozitivno testiranih, što je smanjilo procjenu stope umiranja među svim zaraženima s oko 3-5% na oko 0,5-1%. Zahvaljujući tim dvama novim podacima, bilo je moguće ponovo popustiti mjere i skratiti trajanje karantene tijekom prvog vala. Što je dulje odmicala pandemija, postajalo je sve jasnije da najšira javnost nije mogla dovoljno dobro razumjeti razloge ovih naglih zaokreta u procjenama opasnosti od virusa, kao ni sve primijenjene protuepidemijske mjere. U komunikaciji svega što se zbivalo bilo je previše buke, ali i čestih stvarnih promjena. Izjave znanstvenika u javnosti uvijek su bile u skladu s najboljim raspoloživim znanstvenim dokazima u svakom trenutku. Stoga su se one tijekom trajanja pandemije javnosti mogle činiti kontradiktornima iako su u svakom trenutku precizno odražavale dosegnuto znanje, a ono se stalno mijenjalo i nadograđivalo. Dobri dodatni primjeri bili su i nesigurnost javnosti oko mijenjanja preporuka o nošenju maski, kao i o širenju virusa putem aerosola. U početku, među znanstvenom zajednicom u zemljama Zapada vladala je određena rezerva prema obvezi nošenja maski iz barem tri razloga: (I) proizvodnja maski u početku pandemije mogla je uzrokovati nestašice, a one su bile potrebne zdravstvenim djelatnicima na prvim crtama obrane; (II) nošenje maski koje ne štite nositelja mogu dovesti do lažnog osjećaja sigurnosti, pa time povećati vjerojatnost zaraze umjesto da je smanje; (III) o djelotvornosti maski jednostavno nisu postojala dovoljno kvalitetna znanstvena istraživanja jer bi za doista uvjerljive studije bilo potrebno namjerno izlagati dio ispitanika zarazi, a to nije etički. Bilo je stoga potreban velik broj opažanja iz kliničke prakse gdje se postupno moglo doći do znanstveno utemeljenih zaključaka i preporuka o nošenju maski u zatvorenim prostorima. Iz sličnih razloga, bilo je teško dokazati i prijenos virusa aerosolom, a ne samo iskašljanim kapljicama, no s vremenom je prikupljen dovoljan broj opažanja iz prakse koji je i na ovo pitanje dao dovoljno uvjerljiv potvrdan odgovor. Zaključno, znanstvenici su se tijekom ove pandemije u više navrata našli u situacijama da su dijelili najtočnije informacije raspoložive u nekom određenom trenutku, a tjednima poslije morali su slati sasvim drukčije poruke u svjetlu novih informacija i neočekivanih razvoja događaja. To proces učenja u znanstvenoj metodi i podrazumijeva, ali javnosti to nije intuitivno i u njih je izazivalo sumnju.
9. Što je epidemiološka znanost novo naučila iz pandemije COVID-19 te hoće li nakon ove pandemije biti dopunjeni udžbenici epidemiologije?
Uz neke od već spomenutih zaokreta i iznenađujućih uvida o samom virusu, epidemiološka znanost će 2020. godinu najviše pamtiti po tri velika napretka koja se ne mogu pronaći u postojećim udžbenicima epidemiologije. Prvi važan novi uvid bila je nagla učinkovita primjena iznimno stroge karantene za više od 50 milijuna ljudi u kineskom gradu Wuhanu i pokrajini Hubei na samom početku pandemije. Suočene s novim i nepoznatim virusom za koji se činilo da bi mogao usmrtiti vrlo velik broj ljudi, kineske vlasti nisu uopće oklijevale oko toga što im je činiti. Brzo su i odlučno primijenile doista dramatičnu mjeru, u razmjerima koji nikad ranije nisu bili iskušani, te su postigli uspjeh. Pokazali su svijetu vrlo važnu činjenicu: da je epidemiju bilo koje opasne nove zaraze u početnoj fazi moguće zaustaviti strogom općom karantenom na velikom zemljopisnom području, kako bi se kupilo vrijeme da se virus bolje istraži, razjasne mu se osnovna obilježja i putovi širenja te razviju dijagnostički testovi, ali i ispita učinkovitost postojećih lijekova. Drugi je važan napredak bio eksperiment masovnog testiranja cijelog odraslog stanovništva države Slovačke, kako bi se zauzdao snažan drugi val pandemije bez potrebe za novom općom karantenom, tj. lockdownom. Ni tako nešto nikada prije u povijesti medicine nije pokušano. Sličnoj su mjeri pribjegle i neke kineske pokrajine i gradovi kada su bili suočeni s novim lokalnim žarištima, kao i grad Liverpool u Velikoj Britaniji. Nacionalna zaključavanja, tj. velike karantene cijelog stanovništva pojedinih država vrlo su “tupi” i grubi epidemiološki instrumenti zaštite. Njima se pribjegava samo u situacijama kada nije moguća primjena znatno sofisticiranijih mjera. Sve su ih države pokušavale izbjeći još od okončanja prvog vala pandemije. Zato je ovako masovno testiranje uistinu zanimljiva epidemiološka inovacija, kojom je Slovačka pokušala izbjeći potrebu za nacionalnim lockdownom kao odgovorom na intenzivni drugi val pandemije COVID-19 u Europi. Organizirali su masovno testiranje cijele svoje odrasle populacije u dvije vremenske točke. To im je omogućilo da u stvarnom vremenu razumiju tko je zaražen, a tko nije, te da odvoje zaražene i njihove kontakte od svih ostalih. Pristup je bio uspješan bez obzira kojim se kriterijima ocjenjivao. Učestalost novootkrivenih slučajeva zaraze smanjila se 58% u roku od jednog tjedna u 45 regija koje su bile podvrgnute dvokružnom masovnom testiranju. Nakon dodatne prilagodbe opaženih rezultata s obzirom na epidemiološki kontekst, učinkovitost ove mjere porasla je na 61%, a u odnosu na scenarij slobodnog porasta, smanjenje je bilo čak 70%.To znači da je pristup masovnog testiranja u Slovačkoj pokazao znatnu učinkovitost neovisno o ostalim mjerama koje su uvedene i doveo do znatnog smanjenja broja novih slučajeva zaraze u usporedbi sa scenarijem bez primjene ostalih mjera. Čini se da zabrinutost zbog pouzdanosti brzih testova i velikog broja ljudi u redovima za testiranje nije potkopala rezultate ove mjere, kako su se neki pribojavali. Nakon slovačkog eksperimenta, jasno je da bi masovno testiranje stanovništva moglo postati novi i znatno elegantniji način suočavanja s velikim i intenzivnim valovima pandemije novih i nepoznatih mikroorganizama od općeg zaključavanja. Ovo bi novo epidemiološko znanje moglo dovesti do toga da se dobrovoljna masovna testiranja počnu nuditi u većim gradovima širom svijeta gdje postoji vrlo brzo širenje virusa, kao što je nedavno pokazao pozitivan primjer Liverpoola. Vjerojatno ćemo u budućnosti imati daljnje pandemije, pa će spoznaje iz 2020. godine možda biti dragocjene za neku buduću primjenu. U udžbenike iz epidemiologije morat će se, nakon ove pandemije, dodati i još jedno poglavlje, koje je bilo teško zamislivo u prošlom stoljeću. Uz pojavu grupa koje iznose pseudoznanstvene argumente kako bi potaknule sumnju javnosti u djelotvornost i sigurnost cjepiva, tijekom pandemije COVID-19 pojavila se i nova skupina koja neznanstvenim argumentima izaziva sumnju javnosti u djelotvornost protuepidemijskih mjera. Nakon pandemije COVID-19 trebat će posebno razviti cijelu novu granu epidemiologije koja će izučavati učinkovite pristupe kojima se u javnosti može umanjiti potencijalno štetan učinak takvih skupina na javno zdravlje.
10. Na samom kraju 2020. godine, kako će nas znanost i znanstvenici izvući iz ove krize?
Nadam se da će to uspjeti učiniti kombinacijom masovne primjene djelotvornih i sigurnih cjepiva te sve boljim razumijevanjem, prevencijom i liječenjem bolesti COVID-19. Među postojećim lijekovima, najviše su se istraživali učinci Lopinavira-Ritonavira, Remdesivira, zatim deksametazona, hidroksiklorokina, azitromicina (Sumamed), tocilizumaba, drugih monoklonskih protutijela, kao i tzv. konvalescentne plazme (dobivene od ljudi koji su preboljeli COVID-19). Iako se puno nade polagalo u Lopinavir, Ritonavir i Remdesivir, a potonji je dobio i odobrenje za primjenu, nije pokazao znatniju učinkovitost na smanjenje smrtnosti među teško oboljelima. Najkorisnijim se lijekom protiv bolesti COVID-19 na kraju pokazao deksametazon, koji je već dugo poznati protuupalni lijek i vrlo je jeftin. To je, stoga, vrlo dobra vijest za liječnike svuda u svijetu jer će biti dostupan i u najsiromašnijim zemljama. Ipak, najimpresivnija je znanstvena priča godine ona o nevjerojatno brzom razvoju cjepiva protiv SARS-CoV-2 virusa te će ona svakako u idućim godinama donijeti zaslužnima i Nobelove nagrade za medicinu. Ta su cjepiva, posebno ona temeljena na novoj tehnologiji koja koristi tzv. “messenger” (glasničku) ribonukleinsku kiselinu (mRNA) toliko visoko učinkovita, a pritom i sigurna za primatelje da su njihovi rezultati i brzina kojom su razvijena završila u području doista najoptimističnijih predviđanja s početka pandemije. Unutar samo godinu dana imamo cjepivo protiv novog i ranije nepoznatog virusa te mogućnost postupnog izlaska iz ove globalne krize sveobuhvatnim programima cijepljenja. U ovoj fazi pandemije, stanovnicima Hrvatske najprije će biti dostupno mRNA cjepivo koje su zajednički razvile američka farmaceutska tvrtka Pfizer i njemački bioNTech. Ono je iznimno visokoučinkovito (više od 90%), potrebno ga je čuvati na temperaturi od -75 Celzijevih stupnjeva, a za postizanje imunosti u svim dobnim skupinama procjepljuje se s dvije doze, a druga se doza prima oko tri tjedna nakon prve. Europska je unija primjenu ovog cjepiva nedavno odobrila. Uskoro se očekuje odobrenje i za cjepivo koje su zajednički razvile američka tvrtka Moderna i Nacionalni institut za zdravlje SAD-a. I ovo je cjepivo temeljeno na mRNA i više od 90% učinkovito, a prednost pred Pfizerovim mu je u čuvanju i transportu – treba ga držati u običnom hladnjaku, ali ne zahtijeva vrlo niske temperature. Treće cjepivo koje će biti raspoloživo građanima Europske unije je ono koje su zajednički razvili Sveučilište Oxford i britansko-švedska farmaceutska tvrtka Astra Zeneca. Ona nije temeljena na novoj mRNA tehnologiji, već koristi klasičniji pristup kemijski oslabljenog virusnog vektora. Cjepivo bi također trebalo biti visoko učinkovito, ali i znatno jeftinije od prethodna dva, a pritom bi za postizanje imunosti mogla biti dovoljna i samo jedna doza iako su preporučene dvije. Zbog spomenutih razloga, očekuje se da će primjena ovog cjepiva prevladavati u siromašnijim zemljama i tako omogućiti cjelokupnom svjetskom stanovništvu dosezanje kolektivne imunosti cijepljenjem milijardi ljudi. Uz ova tri cjepiva, svoje su vlastite inačice već razvile i Kina i Rusija. Usto, očekuje se i pojava dodatnih cjepiva, koje su još uvijek u nešto ranijim fazama razvoja, poput onoga Novavaxa i Janssena (tvrtka Johnson & Johnson), ali i još nekoliko koja polako ulaze u posljednje faze kliničkih ispitivanja. Ključna pitanja koja će očekivati odgovore znanstvene zajednice u 2021. godini bit će koliko će dugo trajati imunološka zaštita protiv SARS-CoV-2 virusa izazvana cijepljenjem te koliko će često virus mutirati i tako zahtijevati docjepljivanje novim cjepivima. S obzirom na to da virus već sada pokazuje kako može uspješno prelaziti u druge prirodne rezervoare, poput glodavaca i malih sisavaca, vjerojatno je da će kao i virus gripe ostati u prirodi i nastaviti mutirati te time postati trajnom prijetnjom protiv koje će se trebati redovito cijepiti. Zato bi bilo korisno razviti i dodatne lijekove koji bi mogli liječiti oboljele s teškim oblikom bolesti. Znanost će se u 2021. godini usredotočiti na takva istraživanja, ali također na otkrivanje, razjašnjavanje i liječenje dugotrajnijih posljedica zaraze – tzv. “long COVID”. Ova nam je godina donijela neugodno iznenađenje – podsjetila nas je na opasnost koju su za cijelo čovječanstvo tijekom povijesti predstavljale zarazne bolesti. Virusu je tijekom 2020. godine vjerojatno bila izložena na razne načine možda i milijarda ljudi, s više od 80 milijuna testiranih pozitivnih osoba, te barem 1,8 milijuna umrlih. Iz toga je jasno da COVID-19, na žalost, ima potencijal usmrtiti i još nekoliko milijuna ljudi ako ga znanstvenici ne uspiju zaustaviti. Stoga je uloga znanstvene zajednice u 2020. godini bila iznimno pozitivna, a njezini rezultati vrlo uspješni, te ih ne bi trebalo podcjenjivati. Više od sedam i pol milijardi ljudi nastavit će ovisiti o primjeni znanja relativno malog broja ljudi, tj. međunarodne biomedicinske znanstvene zajednice, kako bismo svi zajedno bili sigurniji od ove zarazne bolesti, ali i novih pandemija u budućnosti s kojima ćemo se u 21. stoljeća vrlo vjerojatno još morati suočiti.
