Subota 15. listopada
Desnica ne valja jer medije i institucije drže ljevičari
Čim se vidi da bi u nekoj zemlji vlast mogli preuzeti desničari, ili bar u njoj sudjelovati – kao sada u Italiji, Švedskoj... – eto opće panike. No po čemu su to oni gori od ljevičara? Gori su zato što ljevičari drže glavninu medija i diktiraju kriterije u javnosti. Desničari nose biljeg retrogradnih protivnika napretka, konzervativaca, natražnjaka, zatucanih katolika, pa i zločinaca. Ali ljevičari su baštinici najokrutnijih režima, partija i terora, od Francuske revolcije, preko Staljina, Maoa, Tita, Ceauşescua do nekih današnjih diktatora. Povijest ne pamti djelotvorne i pravedne ljevičarske države, ali pamti uspješne demokršćanske vlasti. Također, ne pamti demokracije u "crvenim" zemljama nego samo totalitarizme, loša gospodarstva i siromaštvo. Cilj je ljevičara – zauzeti vlast, imati povlastice, upravljati svime u društvu i kažnjavati protivnike. Upravo takvi ljevičari i mediji nastoje što više ocrniti desnicu i strašiti javnost njezinim namjerama. Dobra je samo ona demokracija koja pogoduje njihovu vlastohleplju, a i njezini su zločini opravdani. Francuska revolucija pamti se kao presudni povijesni događaj za čovječanstvo, a njezini se zastrašujući zločini uglavnom prešućuju.
Nedjelja 16. listopada
Kakva je Kina koje se boji cijeli svijet?
Strah od Kine pojačao je kongres njezine Komunističke partije. No čega se to svijet boji? Boji li se obespravljenih radnika koji su na rubu gladi i siromaštva dok je "njihova", "radnička" partija na vlasti, ili njezinih elita koje se po bogatstvu i raskoši ne razlikuju od američkih ili bilo koji drugih elita na Zapadu? Najmnogoljudnija zemlja na svijetu istodobno je najlicemjernija, nijedna vlast kao kineska nije tako besramno suprotstavljena moralnim načelima koje zagovara, nijedna tako ne prezire stotine milijuna ljudi u ime kojih upravlja državom i nijedna nije stvorila tako okrutna sredstva kojima se štiti. Takve se vlasti, naravno, teba bojati, ali Kina kao civilizacija nikome na svijetu nema što ponuditi te je brojnost njezina stanovništva jedina "kvaliteta" koju ima. Strah od Kine je strah od velikog ničega, od države koja je, slobodnije govoreći, samo država i ništa drugo. Samo oružje, nasilje i samovolja vlastodržaca. Nikad se svijet u povijesti nije bojao tako bezlične velesile kakva je danas Kina, nikad nije imao tako malo poštovanja prema vrijednostima svoga mogućeg osvajača. Kina nema razloga da nekoga napadne jer nema ni razloga da ovakva kao država postoji.
Ponedjeljak 17. listopada
Nedjelja - opća zabrana rada, pa i za 'neke tvrtke'
Andrej Plenković je ponovno govorio o neradnoj nedjelji i najavio zakon u kojem će biti odredbe o tom (ne)radu. Ali u toj izjavi ima jedna dvojbena rečenica: "Svi koji rade nedjeljom će biti adekvatno nagrađeni. Oni koji rade u nekim tvrtkama, a koji ne žele raditi nedjeljom, neće smjeti dobiti otkaz". Rad bi nedjeljom jednostavno trebalo zabraniti, osim ondje gdje je neizbježan. Tako bi se potvrdila i svetost nedjelje, a ako u "nekim tvrtkama" radnik može izostati s posla a ne smije mu se dati otkaz zbog samovolje, može biti kažnjen i na mnoge druge načine, može pasti u nemilost šefova i tako imati više štete nego koristi od svoje zaštićenosti. Ni u komunizmu se nije radilo nedjeljom, istina, ne zbog vjerskih razloga, no nije se moglo – raditi ili ne raditi. Nedjelja je bila svečanost i za vjernike i za nevjernike, a tako bi trebalo biti i sada. Dopustiti "nekim tvrtkama" da rade i spriječiti kazne za neposlušne niječe nedjelju kao svečanost. Stoga bi se vjernici i u vlasti i u oporbi trebali izboriti za opću iznimnost toga dana u kojem se ide u crkve, na izlete, na boćališta, u društva za kartanje i na druge zabave. Nedjelja je Božja obveza i čovjekova sloboda.
Utorak 18. listopada
Milanović bez dostojnog protukandidata
Iz SDP-a poručuju: Milanović će sigurno po drugi mandat, a mi ćemo ga podržati. No hoće li se Milanović kandidirati? Premda do izbora ima još dvije godine, politički analitičari tvrde da hoće, te ga već vide kao pobjednika, jer je u anketama najpopularniji političar. Po svoj prilici i neće imati konkurencije – vjerojatno bi za njega glasovala većina ljevice, a s mnogim njegovim izjavama i postupcima slaže se uvelike i desnica. Predsjednik zna biti nepristojan, bezobrazan, zna i vrijeđati, ali sigurno se sviđa Plenkovićevim protivnicima i mnogima drugima koji više cijene hrabrost nego što im smeta neumjerenost. Ni u HDZ-u, ni u oporbi, ni u medijima nema drznika kao što je Milanović, pa nitko nije ni "pamtljiv" kao on, a već to "pamćenje" je glas "za". Hrvatska je politika dosadna, Plenković je uvijek jednako samohvalisav i lijeporečiv (ali dozlaboga neduhovit), u Saboru su za govornicom manje-više uvijek isti ljudi koji uvijek govore manje-više isto, a nitko u samostalnoj Hrvatskoj nije bio tako ubojit kao Milanović. Ne sliči baš ni na koga u politici, kao što nitko u politici ne sliči na njega. Tako mu je ostalo obilje sličnosti s biračima, a ni oni se nemaju s kim drugim identificirati.
Srijeda 19. listopada
Čim se Plenković zauzeo za nacionalni stadion, neće ga biti
Nastavljaju se jalove rasprave o gradnji nacionalnog stadiona u Zagrebu. Premijer Andrej Plenković najavljuje da se neće graditi stadioni samo u Zagrebu i Splitu nego i drugdje, a dan nakon toga ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac šalje poruku gradonačelniku Zagreba Tomislavu Tomaševiću kako on mora napraviti prvi korak u "akciji stadion " u glavnom gradu. Vjerojatno će uslijediti Tomaševićev odgovor, i tako unedogled. Svi se oni drže kao da pokazuju brigu za nacionalni stadion, a zapravo ih za tu prijeko potrebnu investiciju boli ona stvar. Plenković je davno obećao da će Hrvatska preuzeti Inu, a ne samo da je nije preuzela nego je postala žarište najvećeg kriminala u Lijepoj Našoj. Kao što je obmanjivao tada, vjerojatno obmanjuje i sada pa ćemo se stadiona načekati te se i dalje sramiti što europske reprezentacije i klubovi igraju na onoj maksimirskoj podrtini. To mu ne smeta da u Saboru satima hvali "uspjehe" svoje Vlade, da ponavlja fraze o "ugledu Hrvatske u svijetu" dok imamo najlošije gspodarstvo u EU, dok se Hrvati masovno iseljavaju i dok nam je demografsko stanje katastrofalno. Prvi kamen u gradnji stadiona trebao bi biti i prvi kamen u rebra ustrajnih laži.
Četvrtak 20. listopada
Hrvatska se vlast opet dodvorava Bruxsellesu i Americi
Teško je povjerovati da je netko iz Hrvatske kandidirao našu zemlju za obuku ukrajinskih instruktora i pripadnika inženjerije nakon što je Europska unija, poslije sastanka ministara vanjskih poslova njezinih članica, odlučila da se u pojedine zemlje EU na obuku pošalje 15.000 ukrajinskih vojnika. "Ne podržavam tu ideju zato što ne podržavam upetljavanje Hrvatske u ovaj rat više nego što treba. Korektni smo, solidarni i to je to", izjavio je predsjednik Milanović, a s njim se slaže i oporba, kao zacijelo i velika većina Hvata. Rusku smo agresiju osudili, pomažemo Ukrajincima koliko možemo. Hrvatski mediji i političari od početka su prednjačili u osudi Putina samo zato da se dodvorimo Bruxellesu i Americi, da se iz svoje malenkosti i marginalnosti pomaknemo prema središtu pažnje velikih zemalja u kojima nitko nije ni pomišljao da izravno brani Ukrajinu. Iz istih razloga i sada se istrčavamo pa smo gotovo prije svih drugih ponudili svoje silno vojno iskustvo za obuku Ukrajinaca. Tko je nama što ponudio kad su nas napali JNA i Srbi? Gotovo cijeli Zapad bio je na Miloševićevoj strani, a najviše razumijevanja za hrvatsku obranu, što će danas mnogi zanijekati, imali su – Rusi.
Petak 21. listopada
Uskrativši je autističnom djetetu, svećenik je odbacio hostiju
Svećenik Anđelko Buljat odbio je pričestiti autističnog dječaka jer "ne može shvatiti značenje sakramenta ili bi mogao baciti hostiju". Umjesto da bude sretan što roditelji takvog dječaka žele da im dijete primi sveti sakrament, on izigrava Boga, premda bi mu Bog najprije i najviše zamjerio tu odluku. Svećenik je samo Božji službenik i vjernici nikad ne osjećaju da se pričešćuju zbog njega nego zbog toga što su vjernici i što ispovijedi i pričešću žele pred Bogom očistiti svoju dušu. No ima svećenika koji drže da su oni Božji zamjenici, da su zato povlašteni, iznimni, i da hostiju daju vjernicima kao da su oni Svevišnji koji bira koga želi, a koga ne želi pričestiti. Da imalo poštuje Evanđelje, znao bi da je Isus volio najnemoćnije, da je zdravljem darivao bolesne i uskrisivao mrtve, te da bi autističnog dječaka rado prihvatio. Autistični dječak nije naš teret nego naša dužnost da se o njemu posebno skrbimo kako bi postao ravnopravan član Božje zajednice. Tko ga odbacuje – odbacuje i zajednicu, odbacuje i Boga. Istoga časa Crkva bi trebala Buljatu oduzeti svećeništvo, utoliko prije što je njezino Božje poslanje briga o zakinutima koju je Buljat bezbožno izokrenuo. On je bacio hostiju.
