Nakon smjene proruski orijentiranoga predsjednika Viktora Janukoviča i započetoga pristupa Ukrajine Europskoj uniji, Vladimir Putin, predsjednik Rusije, naredio je da se anektira poluotok Krim i pripoji matici zemlji. Što je naređeno, to je vojnom silom i učinjeno. Cijelom Ukrajinom bjesnio je rat. Unatoč svemu, predsjednik Putin naredio je da se projektira i izgradi most koji će poluotok Krim povezati s Rusijom. U tom trenu svatko razuman pitao se je li to moguće.
Dvije godine kasnije (2016.), uz najveće državne svečanosti, otvoren je Krimski most dug petnaest kilometara s četiri kolnička i dva željeznička traka. Ljudi s jedne i druge strane primirili su nezadovoljstvo i osobne interese, dopustili su da se most sagradi jer će on, svakako, kada se povijesne prilike promijene, biti od opće koristi. Kako za jedne tako za druge i svake.
Prije dvije godine (26. kolovoza) Bakir Izetbegović, predsjedatelj Predsjedništva naše zemlje, bio je gost na svečanosti otvorenja novog istanbulskog mosta koji je dobio ime po sultanu Selimu, vladaru iz šesnaestog stoljeća. Most povezuje europski i azijski dio Istanbula, preko njega svakog dana prijeđe stotinu tisuća vozila, a ispod njegovih lukova nitko ne zna koliko brodica, jahti, brodova i prekooceanskih plovećih grdosija. Otvorenje tog mosta bilo je velika nacionalna svečanost.
Unatoč složenim gospodarskim prilikama i uvedenim sankcijama, sredstva za gradnju Krimskoga i Mosta sultana Selima osigurale su domicilne države - Rusija i Turska. Nije potrebno pisati o tome što ti mostovi znače za slobodan protok roba i ljudi s jedne, druge i svake strane.
Koliko znam, nitko o mostovima nije lijepo pisao kao naš nobelovac Ivo Andrić: “Mostovi nisu obične građevine od kamena, betona ili željeza. Oni su ispružene ruke prema drugim obalama i njihovim ljudima. Mostovi su mali, kratki, niski i visoki, divljenje u svijetu. Od svega što je čovjek do sada napravio ništa nije vrjednije od mostova. Njihova duša živi sve dok se preko njih može prijeći i teret prenijeti”. Oko jednog drugoga, Pelješkoga mosta, u temeljima se digla buka bez svrhe i smisla. Riječi postadoše vatreno oružje, a jezik kancerogeno tkivo u kojem se oslikavaju sve bolesti naše zemlje. Tko su izdajice i preljubnici, tko su trgovci kojima ni Ante Pavelić nije dorastao?
Sjedim u uredu. Čitam rječnike stranih riječi Vladimira Anića, Ive Goldsteina i Marijana Filipovića. Listam ih i pokušavam riješiti etimologiju riječi “preljubnik”, “preljubnica”.
Ne ide!
Riječ je domaćeg podrijetla i ona, svatko to zna, ili bi morao znati, predstavlja mušku ili žensku osobu koja je u privatnom životu izdala svoju zajednicu, učinila nečasnu radnju i tako postala preljubnik, preljubnica. U isto vrijeme čitam da su predsjedatelj Predsjedništva i predsjednik Vijeća ministara naše zemlje pisali predsjedniku Vlade Republike Hrvatske i od njega (ni manje ni više) zatražili da obustavi gradnju Pelješkoga mosta.
Eto, tako dođu čudna vremena i još čudniji ljudi koji se gradnji mostova žele suprostaviti. Traže, viču i ne znaju što govore. Očito je, nisu čuli savjet mudrog nobelovca: “Svaku svoju riječ u sebi tiho izgovorite, s njom usta isperite, provjerite njenu izdržljivost pa je tek onda pustite vani, u svijet”.
U isto vrijeme Dragan Čović, član Predsjedništva BiH, i Vjekoslav Bevanda, zamjenik predsjedatelja Vijeća ministara, pišu Andreju Plenkoviću, predsjedniku Vlade Republike Hrvatske: - To što oni (Izetbegović i Zvizdić) pišu, to je njihovo mišljenje i njihov stav. Ne čudi nas! Ali to nije stav Predsjedništva BiH, to nije stav Vijeća ministara BiH, to nije stav dvaju od tri konstitutivna naroda BiH, konačno, to nije stav ni Europske unije koja, uglavnom, svojim sredstvima spaja kopno svoje članice, a time i svoje granice. Gradnja Pelješkoga mosta je nadnacionalni projekt. Zato mi nismo izdajnici, preljubnici ni trgovci našom zemljom. Oni koji su čitali Evanđelje sv. Luke mogli su vidjeti kako se Isus ponio prema progoniteljima koji su tražili da ozakoni njihovo pravo na pravdu kako bi svatko od njih mogao na ženu preljubnicu baciti kamen, ubiti je i tako uspostaviti harmoniju dobra i odanosti koju je grijeh preljubnice narušio. Isus, piše sv. Luka, nije odbio privid pravednosti progonitelja. Pozvao je sve koji se smatraju bezgrešnima da slobodno bace kamen na nesretnu ženu. Nitko kamen nije bacio. Kamen je pao na zemlju, a sram na obraz progonitelja.
Tako će sram i nešto još teže pasti na obraz protivnika gradnje Pelješkoga mosta. To im je poručio i veleposlanik Lars-Gunnar Wigemark, predstavnik Europske unije u BiH, i Mladen Ivanić, treći član Predsjedništva naše uboge i nesretne zemlje.
Političko ludilo ne jenjava!
Ne može ovo i ovako dugo!
Predsjedatelj Predsjedništva i predsjedatelj Vijeća ministara trebali bi doći u Neum, Mostar, Livno, Kiseljak i Orašje, u svako mjesto gdje živi hrvatski narod i vidjeti što ljudi žele i što misle o njima te njihovoj zaslijepljenoj sljedbi. Da su čitali Ernesta Hemingwaya i njegov sjajni roman “Za kim zvona zvone”, shvatili bi kako je besmisleno biti otok i biti sam na ovom svijetu.
Shvatili bi da ovakvim postupcima rašivaju daytonsku košulju, da su se zavukli u tamu svoje podsvijesti i da svakog normalnog tjeraju od ove zemlje koju su napale sve bolesti ovoga svijeta.
Od BiH ne može se ništa dobro očekivati, reče ovih dana predsjednik jedne utjecajne europske zemlje. Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u isto vrijeme, urbi et orbi, reče: “Od Bosne i Hercegovine svatko pomalo diže ruke”.
Znam što govorim i reći ću - sve što kaže predsjednica Grabar-Kitarović treba analizirati i po njezinim izjavama se ravnati. Jednostavno, predsjednica zna što govori, zna na temelju čega govori i to što ona kaže uvijek se kao proročansko pokaže.
Nažalost, predsjedatelj Predsjedništva i njegova sljedba ni nakon 25 godina nisu shvatili daytonsku mirovnu podvalu - drži vodu dok majstori odu. Majstori su davno otišli. Ostali su izvođači njihovih radova koji s umornog tijela naše zemlje ne skidaju luđačku košulju. Čekaju svoju priliku! U primorskom dijelu Hercegovine raskošan je smiraj ljeta. Unatoč oštrim sarajevskim notama, u susjednoj Komarni, na gradilištu Pelješkoga mosta užurbano je i veselo. Za tri godine most će premostiti Malostonski zaljev, povezat će Komarnu s ove i Brijestu s druge strane.
Turističkom svijetu poluotok Pelješac i otok Mljet rastvorit će se kao dva najljepša cvijeta. Dubrovnik, Bokokotorski zaljev i hrvatski narod nastanjen uz granicu od Trilja do Neuma uživat će blagodati najvećeg investicijskog projekta u susjednoj Republici Hrvatskoj. Proći će i ovo predizborno vrijeme. Sramota na licima protivnika gradnje Pelješkoga mosta ostat će za sve vijeke vjekova - amen.
