Prije dvadeset i četiri stoljeća u Ateni je živio filozof po imenu Diogen. Bio je lucidan duh i neobičan čovjek. Živio je na ulici, u jednoj bačvi koju je prilagodio potrebi stanovanja. Želio je biti u stalnom susretu s ljudima. Jednoga dana počeo je ulicom hodati s upaljenim fenjerom.
“Zašto to radite?
Zašto to radite u dane kada je nebo vedro i kada se sve dobro vidi?”, pitali su ga.
“U našem gradu i narodu zavladala je korupcija. Zaredale su zavjere i obračuni. S fenjerom hodam i na atenskim ulicama tražim čovjeka”, govorio je slavni filozof.
U našoj zemlji i njezinu okruženju zavladali su korupcija, obračuni i politička nesnošljivost. Politički i pravosudni sustav ne funkcioniraju; raslojeni su po državnim, entitetskim i distriktnim koruptivnim mjerilima. Kako se oni raspadaju, tako i cijela zemlja postaje crkotina koja na svakom mjestu vonja, zaudara. U dolini Neretve, u njezinu epicentru, na pomolu je velika pravosudna afera. Bude li točno ono o čemu se “šuška”, Velež i Hum, brda koja natkriljuju Mostar, crvenjet će se od stida.
Ovakva država nikom ne treba i nikom sreću donijeti ne može. U njoj se sve češće sudaraju zakon i bezakonje, policija i mafija; u njoj budućnost ne postoji.
Svjesni istine, ljudi bježe jer svoju djecu žele navrijeme skloniti od onog što bi se ponovno moglo dogoditi.
Pojam crkotine najbolje se ogleda i osjeća u gradu Mostaru. Danas čovjek, kao Diogen nekada, mora uzeti dva fenjera, u svaku ruku po jedan, i tražiti ono što nije moguće naći i pronaći. Nema bivšeg giganta Sokola, Aluminija, Hepoka, Tvornice duhana, APRO-a. Nema ni Žitoprometa.
Što je Egipat bez Nila nego obična Sahara?
Što je dolina Neretve nego uvela i gospodarski isušena močvara oko koje komarci u rojevima lete? Lete i sisaju joj posljednje kapi krvi.
Ugašena su svjetla u Galeriji Aluminij, u kultnom kulturnom prostoru u kojem su se okupljali najbolji među najboljima. Zavladao je mrak.
Jednoga jutra na putu prema uredu sreo sam Darka Juku (1981.), mladog mostarskog pjesnika i sjajnog ravnatelja Galerije Aluminij. U kratkom razgovoru nije bilo teško vidjeti debele naslage tuge zbog gospodarskog sloma velikog kombinata, a moguće još više s pogašenim svjetlima u kultnoj umjetničkoj galeriji kojoj je darovao godine pjesničkog zanosa i nadahnuća.
Gase se galerije, a otvaraju se kladionice, pivnice, kafići, diskoteke i autobusne linije koje nesretne ljude vode put Muenchena i Dublina. Središte Mostara, kultni Korzo, dvadeset i pet godina poslije rata izgleda sablasno. Iz nekada prestižnih restorana, butika i Zlatarne Celje izrasta divlje raslinje. Po ratnom zgarištu vršljaju psi lutalice, ganjaju se mačke i miševi. Uvijek kada prođem ovim dijelom grada, prisjetim se predratnih slika i pitam se – Bože moj, je li ovo moguće?
Od prošlih izbora prođe godina dana i koji mjesec više. Čelni ljudi ne mogu se dogovoriti oko temeljnih stvari bez kojih jedna država ne može funkcionirati i ljudima pružiti minimum životnih potreba. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini osjeća se obespravljenim i poniženim. To nije dobro!
Takav odnos ljude sve više okreće događajima koji se odvijaju u susjednoj Republici Hrvatskoj. Ali i tamo sve bi se moglo svesti na refren bosanske uzrečice “Jadna majko, jadnih li svatova!”
Dvoje najistaknutijih kandidata za časno mjesto predsjednika države pucaju u noge sebi i svakom oko sebe.
Aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović (1968.) zbog izjave o krvnim zrncima supruge svog protukandidata Miroslava Škore (1962.) propustila je svoju frizerku podšišati i na nulu obrijati.
Onaj koji bi se želio domoći predsjedničkog trona (Zoran Milanović, 1966.) govori o šiljastoj petokraki na dresu splitskoga Hajduka na koju bi se svatko mogao nabosti. A ne zna da se sam nabo!
Jer – bezbolnije je u Dalmaciji taknuti u svetog Duju nego u splitske Bile, u Hajduk. Uglavnom, i jedno i drugo trabunjaju o nogometu i nogometnim klubovima, a ne vide da im ološ, bez pravih sankcija, zemlju surovo kompromitira.
Jugoplastika, slavni splitski košarkaški klub, ovih dana slavila je svoj trostruki europski tron. Klub i grad s najvećim počastima dočekali su trenera Dušana Maljkovića (1957.), a huligani na Rivi u more bacaju košarkaše Crvene zvezde, a isti takvi u kninskom selu upadaju u kuću i napadaju ljude koji su u svojim domovina gledali ljubimce - nogometaše Crvene zvezde.
“Jesu li naši narodi stvoreni samo za to da jedni drugima nanose zlo?”, pita se nobelovac Ivo Andrić (1892. – 1975).
Je li ovaj prostor kontaminiran do te mjere da se u svakom času mogu očekivati novi sukobi i nova balkanska klanja?
Sve je moguće!
Na svim stranama postoje ljudi koji čekaju zapovijed jer na Balkanu ni povijest nije - magistra vitae - učiteljica života.
S Filotom Filom (1914. - 1983.), legendarnim beogradskim odvjetnikom, imao sam, a sada i s njegovim sinom Tomom (1941.) imam pristojne kolegijalne, pa i prijateljske odnose.
Priča odvjetnik Toma da je po molbi patrijarha Pavla (Gojko Stojčević, 1914. - 2009.) usred rata pošao u Bosnu da vidi što se tamo događa. Do patrijarha su dolazile različite priče.
“Iz Republike Srpske vratio sam s mučnim dojmovima. Vidio sam neslogu, beznađe, očaj, nepoštenje, šverc, kriminal i drogu. Otišao sam kod patrijarha koji me odmah s vrata upitao: ‘Jesmo li u Bosni okrvavili ruke?’ Jesmo, i to mnogo, mnogo, Vaša Svetosti. Tako sam nešto i osjećao. Prema generalu Ratku Mladiću (1943.) nemam simpatija. Bio bih sretniji da ga nikada nisam vidio”.
Patrijarh se pognute glave udaljio. Povukao se u tihu, pobožnu molitvu.
Aktualni patrijarh Irinej (Miroslav Gavrilović, 1930.) na proslavi Dana Republike Srpske kaže:
“Republiku Srpsku stvorio je Bog, a to što Bog stvori, čovjek ne može uništiti”. Kada je Bog stvarao države i određivao njihove granice i granične prijelaze? – pitam se. Čuo sam i vjerujem da je patrijarh Irinej iscrtao nove granice i da bi on na neke prostore ponovno poslao tuđu djecu. Da još jednom jurišaju i slijede poeziju akademika Matije: “Ćerat ćemo se”…
“Smiri se, oholi čovječe, slomi i polomi oholost u sebi”, poručuje slavni ruski pisac Fjodor Dostojevski.
Nasreću, u našoj zemlji postoje vjerski dostojanstvenici za koje se, s razlogom i pokrićem, može reći da su istinski mirotvorci.
U jednoj prethodnoj kolumni pisao sam o velikom vladiki Grigoriju (Mladen Đurić, 1967.) i porukama iz njegove nove knjige “Gledajmo se u oči”. Još snažniju poruku uputio je dabrobosanski mitropolit Krizostom (Rajko Jević, 1952.):
“Obnovimo ono po čemu je naša zemlja poznata. Obnovimo život na ovim prostorima, obnovimo put ljubavi, poštovanja i zajedništva kroz program istine i pomirenja. Otklonimo između sebe zidove razdora, oslobodimo se svega što nas čini robovima mržnje. Bosna i Hercegovina je naša zajednička kuća”.
Berlinski zid srušen je 1989. godine, a na zasadama minulog rata, poraća i neraščišćenih računa i granica među našim narodima podižu se sve viši i sve čvršći zidovi nerazumijevanja i nesnošljivosti.
Prije godinu dana jedan debil, sin istaknutog hrvatskog političara, pred božićne blagdane pokazao je glavu Srbina kojega bi, na najtanjem dijelu tijela, trebalo “nježno” prerezati. Balavac je!
Puno je opasnije kada Vladimir Đukanović (1979.), narodni zastupnik i član političke stranke Aleksandra Vučića (1970.), javno, urbi et orbi, kaže:
“Novak Đoković (1987.) je idiot, luđak i kreten. Svaki Srbin koji, kao on, navija za Hrvatsku, psihopat je i luđak”.
A on, Novak Đoković, sjajni tenisač i sportaš, više je učinio na promociji svoje zemlje nego svi predsjednici i ministri u posljednjih pedeset godina.
Narodna zastupnica i gorljiva članica stranke Aleksandra Vučića, naša Livanjka Vjerica Radeta (1955.), u povodu smrti Hatidže Mehmedović, majke Srebrenice, kaže:
“Ne znam tko će je pokopati – muž ili sinovi?!”, a zna da su svi u Srebrenici pobijeni.
Vladimir Đukanović i Vjerica Radeta, i jedno i drugo, i danas obnašaju časne dužnosti visokih političkih dužnosnika i narodnih predstavnika. Gdje to ima? Ne može to tako i ne može dugo.
Jer – jedno i drugo morali su čuti što je u svom pokajanju na Radiju B-92,rekao akademik Jovan Rašković, vođa pobunjenih krajiških Srba: “Zbog grijeha koji osjećam u sebi za ono što sam učinio u Hrvatskoj ozbiljno razmišljam o svom samoubojstvu”.
Inače, političke prilike u našoj zemlji na ivici su eksplozije. Akademik Esad Duraković (1948.), glasoviti sveučilišni profesor, prevoditelj Kurana, praktični vjernik, redoviti akademik naše, sirijske, iranske i egipatske akademije znanosti i umjetnosti, upozorava na arabizaciju zemlje. Govori se da u Sarajevu i oko njega živi četrdeset tisuća migranata koji se osjećaju kao kod svoje kuće. Akademik Duraković smatra da je naseljavanje Arapa projekt kojega se treba plašiti i od kojega treba strahovati.
Političari, povjesničari i ljudi starije životne dobi sjećaju su Averela Harrimana (1891. – 1986.), iznimno utjecajnog američkog političara, jedno vrijeme ministra vanjskih poslova SAD-a. Bio je, tako govore, presudan u oblikovanju političke karijere Billa Clintona (1946.), budućeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.
Zauzvrat, predsjednik SAD-a Bill Clinton njegovu suprugu Pamelu Harriman (1920. - 1997.) imenovao je za veleposlanicu u Francuskoj. Gospođa Harriman priča kako je jednom prigodom na proputovanju kroz Beograd odlučila sa suprugom posjetiti Josipa Broza (1892. – 1981).
“U prijateljskom razgovoru moj suprug Averel upitao je: ‘Jeste li, gospodine maršale, odredili svoga nasljednika?’”.
Na to pitanje Tito se trznuo i ljutito odgovorio:
“Ja sam iz rata izašao i tako na vlast došao. Oko sebe okupio sam nekoliko odanih partizana bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. To je tada bilo moguće. Danas ne mogu ništa uraditi. Nakon mog odlaska dogodit će se zlo, nastat će kaos!...”
I tako bi!•
