Prošla i početak ove godine bili su značajni za nogometnu i rukometnu reprezentaciju Republike Hrvatske.
Pamtit će se!
Ipak, svatko se pita jesu li hrvatski nogometaši, vatreni Zlatka Dalića, mogli svladati još jednu stepenicu i postati prvaci svijeta? Isto tako, pa na svakom mjestu, postavlja se pitanje – zašto su hrvatski rukometaši, kauboji Line Červara, završili na šestoj poziciji najvećih rukometnih vrsta svijeta.
Drugo mjesto u nogometu i šesto u rukometu na svjetskoj rang-ljestvici najboljih, eto, nekima nije bilo dovoljno. Htjeli bi jedno, a za svaki slučaj i još jedno – drugo zlato.
Kada se postavljaju ovakva pitanja, svatko zaboravlja da se na svjetska nogometna i rukometna natjecanja nisu plasirale velike nacije – nacije koje imaju bogatu sportsku tradiciju i ugled, veliko članstvo i izvanrednu infrastrukturu za pripreme i napredak.
Mala, u svijetu nepoznata zemlja, opterećena hipotekom Drugoga svjetskog rata, zaustavljena je jednom. Pa još jednom.
Svaka rana zaraste i svaka bol mine, ali nepravda se ne može zaboraviti – piše nobelovac Ivo Andrić. Kako god, za neku vrstu utjehe, s nogometnog natjecanja, s velike bjelosvjetske smotre, otpali su Brazil, Argentina, Španjolska, Portugal, Engleska i Njemačka – svjetski i europski prvaci.
Velesila do velesile.
Svaka od ovih zemalja ima više od pedeset milijuna stanovnika, a Brazil više od dvije stotine. Glavni gradovi ovih zemalja imaju više stanovnika nego što ih ima Republika Hrvatska. U Njemačkoj je pola milijuna registriranih nogometaša, po prilici toliko i rukometaša. Netko će reći – to nije važno!
Važno je!
Zanimljivo pitanje je kako je mala, podijeljena i rastrgana zemlja, bez stadiona i sportskih dvorana, dospjela do nogometnog i rukometnog Olimpa.
Kako je, unatoč podmetnutom splitskom kukastom križu, podvaljenoj optužnici protiv Luke Modrića i Dejana Lovrena, i ISHITRENOG progona Zdravka Mamića, granitnog kamena temeljca ovih uspjeha, iznjedrila europski Dinamo i svjetsku nogometnu reprezentaciju.
Ovaj primjer poučan je za svaku drugu djelatnost. Zato ga pokazujem i o toj temi pišem današnju kolumnu.
Do konca 2017. godine na čelu hrvatske nogometne reprezentacije bio je nedorastao, nedorečen i bezličan čovjek. S izbornikom Antom Čačićem Moskvu nitko vidio ne bi. Ne bi ni njezino prvo predgrađe.
Kada je zaprijetilo ispadanje, sve bilo pred ponorom, na čelo reprezentacije došao je mlad, stručan i odgovoran čovjek.
Došao je naše gore list.
Livnjak Zlatko Dalić.
I eto, isti ljudi, isti nogometaši, s njim pokoriše cijeli nogometni svijet.
Ovaj primjer trebao bi poslužiti našim političkim izbornicima. Država se nalazi pred ponorom. Rašivanje njezinih šavova ne može biti bez potoka svježe krvi. Kada se u moćnu europsku zemlju za veleposlanika uputi inspektor lokalne poljoprivredne tržnice, nije očekivati ništa drugo osim neuspjeha, poniženja i kompromitacije.
Na vodeća mjesta velikih sustava ne mogu se postavljati ljudi koji nemaju iskustva i ne znaju upravljati.
U Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću ne mogu stolovati ljudi bez iskustva i pravosudnog autoriteta. Na sudačkim mjestima ne mogu biti oni koji nisu prošli normalne faze profesionalnog napredovanja.
Ako je menadžer nesposoban, neće biti poslovnih uspjeha; ako je u sudačkom vijeću neiskusan čovjek, učinit će pogrešan izbor; ako je sudac neiskusan, širom će se otvoriti vrata samovolji i nepravdi.
U ljeto 2018. godine oči svjetske javnosti bile su upravljene prema Rusiji i Svjetskom nogometnom prvenstvu. Površni promatrač zna da je nogomet nešto više, puno više od samog natjecanja. Sport, politika, profit i prestiž, sve je u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.
U nedjelju, 15. srpnja 2018. godine na nacionalnom i olimpijskom stadionu Lužnjiku u Moskvi nogometna koplja ukrstile su reprezentacije Francuske i Hrvatske.
Argentinski sudac Nestor Pitana teško je pogriješio. Na finalnoj utakmici, u sudačkoj dvojbi, nije smio postupiti kako je postupio. Zaustavio je reprezentaciju Hrvatske! Francuzima je omogućio krunu i zlato!
Francuska nogometna zvijezda, svojedobno kapetan reprezentacije Michele Platini, u komentaru na finalnu utakmicu kaže: - Nije bio prekršaj iz kojeg smo dali prvi gol! Nije bio ni jedanaesterac iz kojeg smo dali drugi. Argentinski sudac teško je pogriješio.
Često sam u kontaktu s nogometnim akademikom velikim Ivicom Ćurkovićem. Razgovaramo o svemu.
Bože, kako je lijepo i ugodno s tim čovjekom razgovarati o književnosti, dramskoj, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, diplomaciji, pa i o nogometu.
U razgovoru pitam ga:
- Ivice, ti si igrao s Platinijem u Saint Etienneu, bio si mu i kapetan. Kakav je to čovjek?
- Sjajan, iskren, pravi sportaš – bez razmišljanja odgovori mi.
- Platini kaže da je sudac Nestor Pitana grubo pogriješio, da je oštetio hrvatsku nogometnu reprezentaciju i Francuzima donio krunu i zlato.
Rekao sam ti – Platini je čestit čovjek i pravi sportaš.
To što je Platini rekao vidio je svatko tko je ikada gledao samo jednu nogometnu utakmicu. Tako je kad si malen, nepoznat i nemoćan, a s druge strane je kolos, svakome poznat i svatko ga poštuje.
I Vahid Halilhodžić, čovjek koji je napola postao Francuz, to isto kaže. Sjeća se i pripovijeda:
- U moje vrijeme Velež je igrao najljepši nogomet. Ja sam bio u punoj životnoj formi. Bio sam najbolji i najučinkovitiji centarfor, ali nisam mogao igrati u reprezentaciji bivše Jugoslavije.
Središta moći bila su Beogradu, manjim dijelom u Zagrebu i Splitu. Veležu nisu dali da bude prvak države.
Što će Barcelona, Real Madrid, Bayern i ostali nogometni kolosi raditi u malom gradu kao što je Mostar? Susreti Lige prvaka rezervirani su za Beograd, ponekad i za Zagreb.
Izbornik nogometne reprezentacije bio je legendarni Miljan Miljanić zvani Čiča – nastavlja Vaha.
- Čiča je izmislio nekakvu čičkavu taktiku s napadima preko krila i bokova, samo zato da bi za javnost našao opravdanje zbog čega nisam u reprezentativnom sastavu.
Bilo je tu previše različitih interesa. Tako je bilo i s finalnom utakmicom u Moskvi. Francuska je mnogoljudna zemlja s pedeset milijuna stanovnika. Velika je i u svemu utjecajna. Kruna je za kraljeve, a ne za male, nepoznate i nemoćne narode.
U nedjelju, 20. siječnja ove godine u Kölnu hrvatska rukometna reprezentacija poražena je od domaćina. Njemačke.
Sudac Martin Gjeding priznaje:
- Oštetili smo Hrvatsku! Petnaestak puta pregledali smo snimku susreta i svaki put čudili se kako nam se mogla dogoditi takva pogreška.
Nisam čuo niti sam pročitao da je sudac Gjeding kažnjen za velike sudačke pogreške. Njemačka rukometna reprezentacija, sa sudačkim vjetrom u leđa, otišla je prema polufinalnim utakmicama.
U jednom času, u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, pojavila su se četiri stamena Hercegovca: Marin Šego, Igor Karačić, Željko Musa i David Mandić. Mostarac Tim Suton igra za rukometnu reprezentaciju Njemačke.
Kada bismo ovim sjajnim rukometašima dodali Mostarca – Ivana Karačića – i za izbornika izabrali još jednog Mostarca – Zvonimira Serdarušića, nekada jednog od najboljih rukometaša svijeta, eto hercegovačke reprezentacije, eto postrojbe koja bi mogla svakom izaći na rukometno bojno polje.•
