Prije nego sam počeo pisati kolumnu ovakva naslova, pokušao sam zaviriti u etimologiju riječi korupcija.
U Rječniku stranih riječi Anić - Goldstein kaže se da je korupcija davanje novca ili drugih materijalnih dobara s namjerom da primatelj djeluje i radi po želji onoga koji daje – podmićuje, odnosno da je to korištenje društvenog položaja i moći da bi se nekom omogućila korist, privilegija i protupravna materijalna dobit.
U određenom vremenu strana riječ uvuče se u materinski jezik, tu kao uljez prebiva, privikava se, i na koncu postane ono bez čega se čovjek ne može potpuno izraziti.
Od kada je Boga i čovjeka, nije postojalo vrijeme u kojemu se ljudi za učinjenu uslugu, pomoć i potporu nisu zahvaljivali prigodnim darom – buketom cvijeća, bocom pića ili nekom posebnom pažnjom, ali takav način ponašanja nije se izdigao iznad razine običnih postupaka tog vremena.
U Hrvatskoj kao dijelu savršeno uređene i sređene Austro-Ugarske Monarhije, u dugome razdoblju, problem korupcije nije postojao niti je u javnoj komunikaciji naglašavan. U knjizi staroj jedno stoljeće naišao sam na ovakav primjer:
“U dobra i nepohlepna vremena jedan hrvatski pjesnik, romantik, promaknut je na čast ministra kulture. Na svome radnom stolu držao je dvije bočice tinte. Jednu s desne, a drugu s lijeve strane stola. Kada bi ga netko upitao: ‘Gospodine ministre, a zašto Vam služe ove dvije bočice?’, on bi odgovarao: ‘Svojim primjerom želim pokazati suradnicima i svim djelatnicima da nije pošteno pjesme pisati tintom koja je namijenjena za potrebe ministarstva. Dakle, u desnoj bočici nalazi se tinta kojom obavljam državne poslove, a ova druga bočica, s lijeve strane stola, moja je tinta za pisanje pjesama. U mom ministarstvu tako mora biti na svakome mjestu’”.
To je bilo vrijeme kada su ljudi željeli ostati čistih ruku i ne izaći na zao glas.
“Sve za čist obraz i čiste ruke, a ni za kakvo blago – prljav obraz i umazane ruke”, govorilo se i propovijedalo.
Istina, bilo je to vrijeme kada su ljudi od svojih primanja mogli pristojno živjeti i brojniju obitelj uzdržavati. Nisu dolazili u napast da pogriješe – i svojoj duši naude, kako piše nobelovac Ivo Andrić.
Kada bi se u malim sredinama pojavio netko s imovinom koja se nije mogla pokriti državnim primanjima, na sijelima i prelima postavljalo se pitanje: “A odakle njemu to?”.
Takva pitanja bila su neugodna i opasna.
Za prokazanu osobu nitko nije imao razumijevanja. Sudovi i javna glasila bili su neumoljivi u svojoj osudi. Grešnika je svatko zaobilazio kao zaraženu pticu. Ako bi sumnje bile dokazane, društvena osuda bila je toliko žestoka da je svatko morao shvatiti da je korupcija nešto što se uopće ne isplati.
“Korupcije se treba bojati kao žive vatre”, govorilo se i propovijedalo.
Svaki nemoralan postupak tretiran je kao kancerogena izraslina koju vrelim željezom treba otkloniti.
Prvi znaci korupcije vežu se za 1914. godinu i ime dr. Nikole Tomašića, tadašnjeg bana, sveučilišnog profesora i zaslužnog historiografa. Bilo je to vrijeme kada se Monarhija nalazila pred Prvim svjetskim ratom. Karike austrijskoga državnog aparata i društvene discipline lagano su popuštale.
Stvaranje prastare Jugoslavije, zajednice naroda koji su po malo čemu bili slični, ustaljene društvene norme počeo je nagrizati kapitalistički duh koji se, malo-pomalo, uvlačio u društveni i privatni život. Brane koje su sprječavale korupciju počele su ozbiljnije popuštati. Korupcija se raširila kao korov, kao način života, vladanja i ponašanja.
Uz velike ptice grabljivice, počeli su potkradati mali, obični ljudi jer su vidjeli da su politički i nacionalistički govori samo pokriće za nemoralno prisvajanje narodne imovine. Korupcija, u ovoj ili onoj formi, sve manje se tretirala kao nešto što ljude ponižava i diskvalificira za pošteno društvo.
Istina, i tada je bilo ljudi koji su vidjeli kuda takvi postupci vode. Zabrinuto su zvonili za uzbunu. Njihov glas ostao je na razini – kako stari Latini kažu – Vox demanti sin deserto – kao glas vapijućih u pustinji.
Prava korupcija preselila se na Dvor. Oko Rade Pašića, sina predsjednika Vlade, rasplamsala se tisuću i jedna afera. Njegova mafijaška hobotnica nesretnu je državnu zajednicu odvela u vode brutalne korupcije, političkog nemorala i ubojstava. Na čelu hobotnice našao se Puniša Račić, mladić iz crnogorskog plemena Vasojevići.
Povijesne knjige svjedoče da je Puniša Račić radnje poduzimao u dogovoru s Dvorom. Obavljao je specijalne zadatke na Kosovu, Albaniji, Bosni i Hercegovini. U rodnu Crnu Goru bio je upućen na dizanje ustanka i pripremanje atentata na kralja Nikolu. Uz potporu Rade Pašića, Puniša je bio nedodirljiv. Pljačkao je, ucjenjivao i prijetio.
U blizini manastira Dečani podigao je pilanu i do temelja sjekao velike crkvene posjede bujne borove šume. Građu je pilao, slao na sve strane i zgrtao enormne količine novca. Mještani i svećenici pošli su do Nikole Pašića s molbom da se nezakonje obustavi. Svijet će se pobuniti i ustati.
“To neće biti dobro, gospodine predsjedniče...”
“Dobro, Vi se pobunite, a ja ću na Vas vojsku poslati.”
Bilo je ozbiljnih narodnih zastupnika koji su sve vidjeli i koji su odlučno reagirali. U jednoj staroj knjizi našao sam skupštinski govor dr. Dragoljuba Aleksića, profesora na beogradskom Pravnom fakultetu.
“Novo društvo i nova država”, kaže dr. Aleksić, “krenuli su nizbrdice i ja ne znam u kojem će i u kakvom će blatu završiti. U nekadašnjoj Srbiji nije bilo primjera da su se predsjednici Vlade i ministri, naši prvi ljudi, na nezakonit i nemoralan način obogatili”.
Danas nije tako!
To je ono što ne mogu razumjeti. Ne mogu razumjeti da pred našim očima, kao gljive poslije kiše, iskrsavaju milijunaši i multimilijunaši, a da nitko ne zna na koji način i kako. Ako pokušavate stati ukraj lopovlucima i odgovoriti na pitanje kako su dojučerašnji golaći došli do tolikog novca i tolike imovine, nećete uspjeti.
Sve je povezano, sve je premreženo kao paukova mreža. Brat tamo, kum onamo, poslušnik i namještenik na svakom mjestu.
Nagomilani nesporazumi, u nesretnoj Kraljevini, kulminirali su u Narodnoj skupštini. Bio je to crni dan – 20. lipnja 1928. godine. Na upit Ivana Pernara zašto pljačka manastirske šume i albanske njive, Puniša Račić izvadio je pištolj i počeo pucati po hrvatskim narodnim zastupnicima. Na mjestu je ubio dvojicu i teško ranio trojicu. Ubio je i ideje Ivana Meštovića, Ante Trumbića, Antona Korošeca i Mehmeda Spahe. Jugoslavija, kao zajednica naroda, našla se na svome odru.
Ubojica je nakon pucnjave mirno odšetao do svoga ureda. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina. Izrečenu kaznu izdržavao je u Zabeli kod Požarevca, a stvarni život pun komfora provodio u vili izvan zatvoreničkoga kruga.
U hotelu Korzo u Peći primao je svoje partijske kolege i dalje sudjelovao u političkom životu. Za vrijeme izdržavanja kazne, preko Ministarstva inozemnih poslova Kraljevine Jugoslavije, supruga Puniše Račića primala je novčanu potporu u iznosu od tri tisuće dinara. Po ulasku u Beograd partizanske snage ubile su Punišu Račića.
Kao odvjetnik i branitelj sudjelovao sam u brojnim, nekada i najvećim gospodarskim aferama koje su tresle temelje bivše, jednako tako i ovovremene državne zajednice. Čitao sam stare spise i prastare knjige i našao mnoštvo zanimljivih događaja i različitih sudbina ljudi koji su se o korupciju opekli i našli u okolnostima kaznenoga progona. Na početku moje odvjetničke karijere, društvo se, žestokim kaznama, obračunavalo s nositeljima mita i korupcije.
Neke od mojih slučajeva prikazao sam u knjigama “Poštovani suci, zašto” i u nekoliko drama. Drama “JOLE”, koja je u nastajanju, pričat će i svjedočiti o vremenu kada je u prigradskom naselju Jasenica, na južnome izlazu iz grada Mostara, stasao gospodarski div – Aluminijski kombinat, nada i uzdanica cijele Hercegovine, osobito one zapadne, o sudskome progonu njegova tvorca, o ugradnji prislušnih uređaja u ured njegova branitelja pa sve do vremena posrnuća i potonuća u vodama stečajnog postupka.
Pišem jer osjećam obvezu prema Josipu Musi - Joli, Jovi Semizu - Cojli, Ivanu Mariću, Sadiju Ćemaloviću i njihovim suradnicima, stupovima gospodarskog rasta i napretka Hercegovine, osumnjičenim i optuženim za ono što nisu počinili, samo zato da bi drugi prikrili svoje ratne planove i nečasne teritorijalne namjere. Ratni planovi bili su do posljednjega detalja razrađeni.
Bolje upućeni ljudi, s puno argumenata govore da živimo u vremenu u kojemu je korupcija postala način života i vladanja, a oni koji sve znaju, govore da je u godinama poraća korupcija postala način života, a samim time i način vladanja društvenim odnosima i političkim procesima. Sve se, ovako ili onako, “potkiva“. Bučno najavljena afera potkivanja u vrhu pravosudnoga sustava ugasila se kao mali, nenadani i nevažni plamičak pravosudne svjetlosti.
Nažalost, način suđenja i presuđivanja gospodarskoga kriminala, dakako i koruptivnih djela, našao se pod budnim okom javnosti. Kao da je sve potonulo pa svijet ne vjeruje ni malom ni velikom Sudu, ni općinskom ni onom Vrhovnom, a još najmanje onom koji se kiti imenom Suda Bosne i Hercegovine.
Kako se u svakome sudskom postupku optužena osoba bori za slobodu i svoju čast tako i pravda, u svakom slučaju, mora potvrđivati samu sebe, mora učvršćivati društveni poredak i autoritet državne vlasti. Ni u jednom sudskom postupku ne smije se dogoditi pogreška. Ne smije se pojaviti sumnja u njegovu nepristranost. Ni pod kakvu cijenu u svijesti naroda ne smije ovladati uvjerenje da se velike ribe vješto provlače, a da mali ljudi plaćaju za sve... Ako se to dogodi, onda je ta državna zajednica spremna za opijelo.
Bez obzira na sve priče i komentare, u našem pravosudnom sustavu postoji većina sudaca i tužitelja koji taj časni posao obavljaju pošteno, savjesno i odgovorno. I unatoč tomu što je gurnuta na marginu ljestvice društvenih dostojanstvenika i što od svog rada i svoje plaće mora sastavljati kraj s krajem.
Ne može plaća općinskog suca biti manja, negdje i upola manja, od plaće nevažnoga djelatnika u velikom gospodarskom sustavu.
Ne može plaća županijskoga suca i tužitelja biti upola manja od primanja nekoga narodnog zastupnika koji je, slučajno i nedjelotvorno, zalutao i zasjeo u parlamentarne klupe.
Ne mogu ovi ljudi biti samo statistički broj do kojih nitko ne drži i koje nitko i nigdje kao važne osobe ne poziva. Ni na božićne i bajramske prijmove. Nigdje i nikada!
Ako se u običnom društvenom, profesionalnom ili prijateljskom razgovoru s ovakvom pričom usprotivite i kažete da nije sve tako tamno, mrko i beznadno, uzvratit će vam pitanjem:
“A znate li Vi da je, samo u jednom gradu, jedna sutkinja osuđena i pobjegla iz zemlje, da se drugoj sutkinji sudi? Da je jedan javni tužitelj osuđen i da “guli krumpir“ u zeničkom Kazneno-popravnom zavodu, da se protiv dvojice glavnih tužitelja vode ozbiljni kazneni postupci?”.
Reći ću mu da to dobro znam, ali da su to samo pojedinci koji pri izboru nisu prošli sito i rešeto pa su se tako domogli sudačkoga žezla. Tragična posljedica ove države i ovoga vremena u tome je što je reformu pravosudnoga sustava prepustila stranim ljudima, a da nije znala ni tko su ni što su. Sjećam se tragično smiješnih mrtvozornika i vodoinstalatera, reformatora koji su se pokrivali demokratskim plaštem zemalja svoga podrijetla.
Je li govor dr. Dragoljuba Aleksića, izrečen prije stotinu godina, aktualan u vremenu u kojemu živimo?
U posljednje dvije i pol godine u susjednoj Republici Hrvatskoj iz Vlade je, kao suho lišće na hercegovačkoj buri, odlepršalo osam ministara. Odlazeći ministar zdravstva u grču i vapaju poručuje:
“Zašto istražujete samo mene? Pogledajte i druge pa vidite što oni imaju i kako su do toga došli!”
Kao da hrvatskoj javnosti želi poručiti – svi smo mi isti.
Po svemu sudeći, i jesu isti!
Oporba može likovati. Međutim, ako imaju političkog razbora, slavit će društvenu katarzu, demokratsko sazrijevanje i obračun s kancerogenim pojavama mita i korupcije.
