“Nikada nitko u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje. Nikada!
To osnovno osjećanje da su odnekud drukčiji nego ostali svijet, stvoreni i pozvani na nešto bolje i više, ulazilo je u svako ljudsko stvorenje s hladnim vjetrom s Vlašića, s reskom vodom iz Šumeća, sa zlatnim žitom prisojnih njiva oko Travnika i nije ih napuštalo, ni u snu, ni u bijedi, ni na samrtnom času”, tako u romanu Travnička kronika piše nobelovac Ivo Andrić.
Kada su čete Eugena Savojskog Sarajevo sravnile sa zemljom, sultanska i vezirska vlast preselila se u Travnik. Kroz stotinu pedeset i tri duga ljeta 1697. - 1850., zajedno s osmanskom upravom podno Vlašića, Vilenice i Bukovice, stolovala su diplomatska predstavništva najmoćnijih europskih država. To je u ljude ugrađivalo osjećaj ponosa koji se prenosio s generacije na generaciju.
U rujnu 2019. godine u Večernjem listu objavio sam kolumnu “Dive lašvanske doline”. Kolumna je bila posvećena Seni Jurinec (1921. – 2011.), primadoni svjetskog glasa i ugleda, Zlati Bartl (1920. – 2008.), velikoj znanstvenici, zvanoj Teta Vegeta, i njezinoj mladoj kolegici dr. Sanji Kolendi (1974.).
Današnja priča počinje ovako:
Varaždinski odvjetnik, jedno vrijeme i gradonačelnik, Ivan Jurinec, imućan i ugledan čovjek, poslao je sina Ljudevita na studij u Beč. Na Medicinski fakultet. Od 1874. godine takav fakultet postoji u Zagrebu, ali, ipak, Beč je Beč.
U središtu moćne Monarhije mnogo se drugih stvari moglo naučiti. U to vrijeme Varaždin je bio administrativno, kulturno i crkveno središte Hrvatske. Ponosio se nazivom Mali Beč. Njemački jezik govorio se na svakome mjestu i u svakoj prigodi.
Nekoliko godina kasnije gradonačelniku je sa sinom u Varaždin došla i nevjesta Christina Csezar. Rođena Bečanka. Mladi bračni par dr. Ljudevit i njegova supruga Christina nastanili su se u Travniku. Austrijska Wiena, Mali Beč - Varaždin i Travnik tog vremena, bili su u nekakvoj ravni.
U travničkoj obitelji Jurinec, na dan 24. listopada 1921. godine, na svijet je došlo čudo od djeteta; došla je primadona Sena, najsjajnija zvijezda Bečke opere za koju je svevremeni dirigent Herbert von Karajan (1908. - 1989.) napisao: “Bože, hoće li se ikada više roditi ovakav glas i ovakva scenska ljepota?”
U znak zahvalnosti i trajnog sjećanja grad Beč ustanovio je nagradu Zlatni prsten Sena Jurinec; nešto što je u glazbenom svijetu nalik Nobelovoj nagradi za književnost koja ponosno stoji i pristaje uz ime Ive Andrića. To najveće glazbeno priznanje dobili su apsolutni gospodari svjetske glazbene scene: španjolski tenor Placido Domingo (1941.) i litavska mezzosopranistica Elina Garanča (1976). Njih dvoje i, dosad, nitko više.
Svake godine, na različite načine, grad Beč i cijela Austrija osvježavaju sjećanje na životno djelo Sene Jurinec. Njezin stoti rođendan, 24. listopada 2021. godine, bit će obilježen velikim glazbenim događajima. Hoće li se Lašvanska dolina, konačno, sjetiti svoje primadone, i u slavu njezina stotog rođendana, jedan trg ili ulicu, glazbenu školu ili ustanovu, ukrasiti njezinim imenom?
Od minulog rata središnja Bosna je umorna, a od poraća ponižena i u mnogočemu zapostavljena. Ali ona se mora ponosno uzdići jer je njezino središte iznjedrilo nobelovca Ivu Andrića, najmoćnije književno pero svijeta i neponovljivu glazbenu divu Senu Jurinec. Svaka država, svaki grad, svaka ustanova i svaka kazališna kuća, zlatnim slovima, mramornim pločama, bistama i spomenicima, obilježavali su život i svaki posjet dvoje slavnih Travničana.
“Da sam ja netko...”, pjevaju legendarni Indexi.
Središnja Bosna vrelo je iznimnih ljudi i talenata. Ovu kolumnu posvećujem mladoj, darovitoj lašvanskoj divi Loreni Grubešić (1994.), magistri glasovira i solo pjevanja. Kada se jedna mlada osoba okiti Zlatnom značkom svog sveučilišta, prvim i drugim nagradama na brojnim međunarodnim glazbenim natjecanjima, zapjeva u “Čarobnoj fruli” Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756. – 1791.), a, uz to, ovlada engleskim, talijanskim, latinskim, njemačkim i španjolskim jezikom, onda se njezinu imenu s razlogom, debelim pokrićem i velikim slovima, može dodati: diva svojih mladih godina. O ovakvim talentima i mladim umjetnicima treba pisati. Današnjoj “opuštenoj” mladosti boljeg primjera i uzora teško je i zamisliti.
Sjedimo na terasi jednoga sarajevskog hotela. Ugodno razgovaramo. Lorena pripovijeda tiho i odmjereno. S vremena na vrijeme, pokretima ruke, popravi pramen kose koji se na lice spušta i počne cvrkutati kao ptičica s grane lašvanskog stabla. Svaku riječ i svako ime izgovara kratkim, razvučenim lašvanskim dužinama, s mjerom, kao da su iz notnog zapisa ili točno zadanog ritma.
U središnjoj Bosni ljudi, inače, tiho govore i oprezno koračaju, kao da svojom prisutnošću nikoga uznemiriti ne žele. U njihovu hodu nema dugog, nezgrapnog koraka ni glasnog povika. Nema ni psovke kakva se u Hercegovini i Dalmaciji u svakodnevnom govoru može čuti. Promatram mladu umjetnicu i pitam je:
Rođeni ste u vrtlogu minulog rata. Vaše osnovno, osnovno i srednje glazbeno obrazovanje, stekli ste u rodnom gradu - Novom Travniku.
Tako je! Osnovnu školu, Osnovnu i Srednju glazbenu školu “Jakov Gotovac” (1895. – 1982.) završila sam u svom rodnom gradu, u Novom Travniku. U jednoj i drugoj školi proglašena sam za učenicu generacije. Za glazbene početke, prve note i prve arije, beskrajnu zahvalnost dugujem svojoj profesorici, gospođi Ivanki Vrhovac. Prepoznala je moju glazbenu crtu, učila me, hrabrila i podizala kao svoje dijete.
Gdje bi mogla biti klica vašega glazbenog talenta. Vaš otac Ivan ugledni je novotravnički odvjetnik. Majka Mirjana vrhovna je sutkinja vaše županije. Oni sviraju po drugim, vama, vjerojatno, nepoznatim “notama”.
Roditelji su me poticali na temeljito osnovno obrazovanje. Vjerujem da sam glazbeni dar naslijedila od oca Ivana. On od rane mladosti njeguje izvornu sevdalinsku pjesmu. U svakoj obiteljskoj prigodi priredi nam veliko slavlje. Tako sam i ja uz njega, malo pomalo, počela uzimati mikrofon u ruke. Da nije zaokupljen svojim “notama” i drugim obvezama, da je školovao glas, moguće je da bi jednoga dana zajedno pjevali u “Čarobnoj fruli” ili “Eri s onog svijeta”. Tko zna...
Dvije tisuće sedamnaesta i dvije tisuće devetnaesta godina značajni su datumi i događaji u vašoj mladoj glazbenoj karijeri?
Iskreno rečeno, ponosna sam na Zlatnu značku Sveučilišta u Sarajevu. Proglašena sam za jednu od najboljih studentica na Glazbenoj akademiji. Još više sam ponosna na Prvu nagradu osvojenu na Internacionalnom natjecanju “Donne in musica” - natjecanju koje je u oštroj međunarodnoj konkurenciji održano u Beogradu. Bilo je to u prošloj, 2019. godini. U mom glazbenom životu ima cijeli buket različitih nagrada i priznanja.
Vaša svestranost odvela vas je u plesne vode i plesna natjecanja?
I na tim natjecanjima bilo je nekoliko nagrada. Glazbene izvedbe i scenski pokreti velika su i neraskidiva zajednica.
U vašim mladim godinama popeli ste se i na tron poliglota - kako sve to uspijevate?
To je, kako vi pravnici volite reći, conditio sine qua non - uvjet bez koga se ne može, bez koga se ne može zakoračiti u civilizirani, pogotovo umjetnički svijet. Najbolja glazbena djela napisana su na jezicima koje sam naučila i koje neprestano usavršavam.
Još dok smo ruke držali u pozdravu, mladoj i svestranoj umjetnici poželio sam uspješan nastavak glazbene karijere. Poželio sam da joj u svemu bude uzor njezina Travničanka, neponovljiva operna diva Sena Jurinec.•
