On potiho otvara vrata na kojima piše Skupština općine Ljubuški i nevješto rukama priča.
Ovo su stihovi iz antologijske i uglazbljene pjesme Moj stric Mijo. Pjesma je nastala prije četrdesetak godina. Današnjom kolumnom potiho otvaram trezore i nevještim perom pišem o ostvarenjima pjesnika nad pjesnicima, urednika nad urednicima, pedagoga nad pedagozima. Kolumnu posvećujem pjesniku Miri Petroviću – 5. siječnja 1954. godine – i njegovu šezdeset i šestom rođendanu. Neka mu bude na zdravlje i na našu sreću veliku.
Počelo je treće desetljeće naših svakodnevnih druženja i dogovaranja o časopisima Motrište, Cvitak, ranije Školarac, međunarodnoj kulturnoj manifestaciji Mostarsko proljeće i svemu čega se dotiču programi najstarije kulturne institucije našeg naroda - Matice hrvatske (1842.). Za svaki dogovor potrebno nam je onoliko vremena koliko traje ritual jednog kratkog espressa. Iskustva su nam duga pola stoljeća. I članstva u Matici su nam toliko duga. Vrijeme neumitno protječe.
Sjećanja žive.
I mi s njima.
Svake godine, nekako s proljeća, kada sve oživi i nagovijesti novi početak, nagovaram pjesnika da rastvori zgusnute matoševske brkove i progovori o tome kako je, kud god je hodio, prijateljstvom popločavao svoje prolaze.
Tako, na promociji svoga književnog opusa, u proljeće prošle godine, u prepunoj dvorani mostarskog Centra za kulturu, akademik Avdo Sidran, svevremeni pjesnik i scenarist, na početku reče:
“Sretan sam i ponosan što je na predstavljanje moje poezije došao moj prijatelj i veliki pjesnik Miro Petrović”.
Dvorana se oglasila pljeskom. Sjedim do Pjesnika. Vidim da je njegova glava pognuta i pogled za pod prikovan. Iznenadio ga pozdrav velikog pjesnika, a još pljesak prepune dvorane.
S druge strane, Miljenko Jergović, književnik za koga mnogi govore da je duboko zagazio na stazu koja vodi književnom tronu i Nobelu, piše:
“Sve što pjesnik Miro Petrović napiše, to je kao u kamenu isklesano”.
Najveći živući književni autoritet Ivan Lovrenović piše:
“Pjesnik bez ambicije da bude pjesnik – to je Miro Petrović. Petrović nema mnogo pjesama, nema ni mnogo knjiga. Ali, džaba mu sve to neželjenje: ono što je napisao i objavio, to je prava, svevremena poezija”.
Vesna Parun, uz Tina Ujevića, najveća hrvatska pjesnikinja, Dragutin Tadijanović, mjerilo mnogih poetskih mjerila, uglas govore:
“Miro Petrović pjesnik je nad pjesnicima”!
Kada god sretnem akademika Luku Paljetka, taj jedinstven intelektualni i kulturni svemir (pjesnik, prozaist, redatelj, poliglot, prevoditelj, glazbenik, slikar, kipar), uvijek će, na učtiv način i s naklonom, upitati:
“A, kako je gospar Miro Petrović?
Pozdravite ga!
Puno ga pozdravite”!
U Zagrebu Ivan Aralica, poput brižnoga oca, pita me:
“Kako je Miro Petrović? Kako živi”?
U Sarajevu Gavrilo Grahovac, najuspješniji i najpravedniji ministar kulture, kada god se sretnemo, po nekom starom uljudnom ritualu, pita:
“Vidite li pjesnika Petrovića? Kako je? Kako je gospođa Angela? Kako su Krešimir i Zvonimir, mladi Petrovići”?
Ovisno o godišnjem dobu, Pjesnik će na našu jutarnju zimsku kavu doći u svom svećeničkom crnom, nekada zelenom mantilu, sa šalom vezanim u čvor i kačketom na glavi. Pjesnik je oprezan. Ne vjeruje prognozama. I onda kada vrijeme ne prijeti vjetrom ili kišom, u unutarnjem džepu mantila ili sakoa u pričuvi drži jednu ili drugu kapu. Najčešće onu blijedo sive boje ili, kako se sada može čuti, kapu boje leda.
Na jutarnjoj kavi, na licu Pjesnika, osim brižno složene prosijede brade, nema ništa suvišno. Ni posebnog izraza lica, ni misli koja nije primjerena trenutku susreta ili temi o kojoj treba razgovarati, ocijeniti je, uobličiti i pustiti da putuje sa svojom sudbinom.
Svaka Pjesnikova izgovorena riječ prolazi kontrolu gusto zbijenih brkova pa otud, kao okovana, svojim mirom i mudrosti izlazi van. Nikada nije očekivati da će Pjesnik nešto popraviti ili promijeniti. Nijedna riječ, nijedna misao ne treba korekciju ni promjenu. One su misaono provjerene, duhovno oplemenjene, uvijek idu prema središtu teme o kojoj se razgovara. Tu se zaustavljaju i ostaju. Nepogrešivo!
Kada u prijateljskom razgovoru kažem da bi na ovogodišnjem Mostarskom proljeću trebao predstaviti svoj pjesnički opus, on kaže:
“Ja bih ove godine dao prednost akademiku Tonki Marojeviću, velikom pjesniku, piscu i filozofu”.
Kada tu istu želju ponovim iduće godine, onda kaže:
“Ove godine trebamo imati akademika Luku Paljetka. Uz njega je sve: poezija i proza, redateljstvo, glazba, prevoditeljstvo, slikarstvo, kiparstvo. On je svećenik kulture ovoga vremena. Za mene ima vremena. Za Maticu je korisno”.
U svakodnevnom običnom životu pjesnici su skloni svemu i svačemu. Nude se i nameću svoja djela.
Mole da se djela tiskaju!
Napadno mole da se promoviraju i knjige prodaju!
Mnogi su skloni neurednom životu i zlouporabi svega i svačega. U našem Pjesniku nigdje ničega, osim isklesane poezije (Miljenko Jergović), svećeničke poniznosti, skromnosti i izraza strogoga dostojanstva i zagonetne blagosti. Pjesnik se izdigao iznad konfliktnoga vremena. Izdigao se iznad svih nesporazuma i uvijek je spreman pomoći mladom i starom pjesniku i književniku, posavjetovati ih i usmjeriti na pravi put.
Pjesnik nikada ne priča o teškoćama iz podrumskih prostorija sarajevske Grbavice, o vremenu kada nikome nije bilo dobro i kada je zrak nad glavama bio pun stvarnih prijetnji i stvarnih opasnosti.
Ne priča o bijegu pred raspojasanim zločincima, o ratnim odlascima iz Fojnice i Jajca i mostarskim teškim počecima. Ljudska poniznost i franjevačka skromnost upravljaju magom velikih riječi, stiha i duha. I on, poput nobelovca Ive Andrića, misli da se ljudi trebaju zanimati za njegova poetska i druga kulturna ostvarenja. O njegovim patnjama i nevoljama nitko drugi ne treba slušati i znati.
Neka vide – to je bitno – kako je nastala kultna pjesma Moj stric Mijo i kako je u čudnim vremenima zavrijedio ulazak u čitanke. To su korice među koje ulaze samo oni koji će živjeti dok ljudi budu knjige čitali i dok ih poezija bude zanimala. Među korice čitanke ulaze samo apostoli pisane riječi.
Oni i – nitko drugi! Među tim koricama naš Pjesnik postao je pravi starosjedilac.
Pjesnikov sin Krešimir priča jednu zgodu.
“U četvrtom razredu osnovne škole na sarajevskoj Grbavici učiteljica kaže: Djeco, otvorite čitanke i nađite pedeset i sedmu stranicu. Na toj stranici nalazi se pjesma Mire Petrovića. Pjesma se zove Moj stric Mijo.
Ja poskočih i iz sveg glasa rekoh: To je moj otac!
Učiteljica me prijekorno pogleda i upozori da moram biti pristojniji, inače će me izbaciti van. I eto tako, zamalo ne postadoh žrtva poezije rođenoga oca”, priča i smješka se mlađi Petrović.
Prije stotinu godina (1920.) skupina kulturnih djelatnika okupljenih oko Srpskoga kulturnog prosvjetnog društva Prosvjeta, Hrvatskoga kulturnog umjetničkog društva Hrvoje i Muslimanskoga kulturnog društva Ihtihada, u mostarskom Oficirskom domu održala je prvu književnu večer posvećenu pjesniku Aleksi Šantiću.
Zar nije vrijeme da Mostar, još više rodni Ljubuški, upriliče simpozij, okrugli stol ili makar književnu večer koja će biti posvećena magu pisane riječi i kulturnom velegraditelju – pjesniku Miri Petroviću?
Zašto?
Pita li se itko kako su u Mostaru nastala i kako sa svojih stotinu brojeva ponosno koračaju Motrišta, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja, i kako su na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu 2014. godine (zamislite!) proglašena najboljim časopisom?
Kako su Motrišta, među svim časopisima koji se po ograncima Matice hrvatske tiskaju diljem svijeta, ponosno, u Sinju (2016.), na Godišnjoj skupštini Matice, ponijela Srebrnu Matičinu povelju?
Kako su Školarac i Cvitak proglašeni za najbolje dječje časopise?
Sve je to nastalo, poteklo i rascvjetalo se u radionici pjesnika Mire Petrovića.
Pamti li kulturna povijest Mostara i Hercegovine pjesnika koji je u stiješnjenom prostoru između Podhuma i Mazoljica, u nemirnom ratnom i poratnom vremenu, uređivao, ni manje ni više, nego tri svugdje nagrađivana časopisa?! Časopisa kojih se ne bi posramile najveće europske prijestolnice: Beč, Rim i Pariz.
Pjesnik o sajamskim priznanjima ne želi govoriti, ali će vam s ponosom reći da je prije pedeset godina njegovu pristupnicu najstarijoj kulturnoj instituciji našega naroda, Matici hrvatskoj, potpisao slavni književnik Petar Šegedin, tada njezin predsjednik.
Unatoč svemu što se dogodilo, pjesnik o Sarajevu i sarajevskim prijateljima govori s poštovanjem i nostalgijom. Tamo su pohranjena njegova duboka i iskrena prijateljstva s doajenima pisane riječi.
“U Sarajevu sam prijateljevao s brojnim znamenitim pjesnicima, ali onaj mladi pjesnik Miro Petrović izniman je poeta i veliki čovjek”, prisjeća se doajen crnogorske književne riječi Jevrem Brković.
Vesna Parun, pjesnička gromada, živjela je životom “vuka samotnjaka”. Nikoga u svoj mali, skromni stančić nije primila niti je drugim ljudima u posjete odlazila. Opet, u tom čudnom svijetu i životu, Miro Petrović i njegova supruga Angela bili su iznimka. U skromnom podrumskom stanu, u teška i oskudna vremena, Vesna Parun dolazila je u stan Petrovića, uživala u šniti kruha i fojničkoj juhi zvanoj krumpiruša. Vrata i prozore svoga, opet maloga, tjeskobnog zagrebačkog stana, širom je otvorila Miri Petroviću, njegovoj supruzi Angeli i malodobnoj djeci.
Oduševljen pojavom i kvalitetom časopisa Cvitak, urednicima Krešimiru Šegi i Miri Petroviću, koga je od milja zvao Miro Sarajlija, Dragutin Tadijanović potvrdio je svoje doživotno pretplatništvo. Uputio je i prigodno pismo:
Dragi moj Cvitiću,
primi moje najsrdačnije pozdrave i čestitke sa željom da hrvatsku pjesničku riječ poneseš u novo tisućljeće i da doživiš mojih devedeset i pet godina, i više. Tvoj vjerni čitatelj, Dragutin Tadijanović...
U Zagrebu 12. rujna 2000. godine.
Kako je pjesnik Dragutin Tadijanović poželio Cvitku dug život, tako i ja ovom kolumnom našem velikom Pjesniku želim mirno more i miran život u gradu, među narodom, kojemu je dao i darovao svoje najbolje stvarateljske godine.•
