U knjizi “Jedan život” glasoviti francuski književnik Guy de Montpassant (1850. – 1893.) piše kako bi, koncem ožujka, na svakome mjestu i u svakom kutku Francuske trebalo nalijepiti upozorenje:
“Građani Francuske, proljeće je, čuvajte se ljubavi!”
Znao je slavni pisac da nagle vremenske mijene mogu u ljudima uzburkati krv, potaknuti različite nagone i da se u takvim okolnostima mogu dogoditi čudne stvari. Najčešće romantične i lijepe, ali bude i onih od kojih se ledi krv u žilama.
Budući da je u našoj zemlji sve kako ne treba i kako nije dobro, umjesto predizbornih plakata, praznih obećanja i stranačkih obmana, u svakome kutku bilo bi dobro, odgojno i korisno, nalijepiti plakate ispisane velikim slovima:
“Građani Bosne i Hercegovine, čuvajte se mržnje i zastrašujuće prošlosti: Jasenovca, Jadovne, Srebrenice i sličnih stratišta. Čuvajte se!
Čuvajte se jer postoje bolesti i bolesni društveni odnosi koji znaju dugo trajati.”
U priči “Pismo iz 1920. godine” Ivo Andrić, kao nitko drugi, o toj bolesti piše:
“Razgovaram s kolegom iz sarajevskih školskih klupa dr. Maksom Levenfeldom, liječnikom i liječničkim sinom, i pitam ga: ‘Dobro, može li se znati zbog čega bježiš iz Bosne? Iz Sarajeva?’ ‘Pa, može se znati, samo to nije lako u prolazu i nakratko objasniti. A kada bih mogao jednom riječi kazati što me goni iz Bosne, rekao bih ti - to je mržnja. Možda je vaša najveća sreća u tome što ne slutite koliko mržnje ima u vašim zanosima, tradicijama i pobožnostima.’”
Ovo pismo staro je stotinu godina. I danas je sve isto, samo Ive nema.
U vrijeme pisanja kolumne zahuktavaju se predizborne pripreme, prave se planovi, dogovaraju koalicije i nemoguće kombinacije, s jedinim ciljem: ukrcati se u općinsko vijeće, u županijsku vladu, u bilo kakav prolaz koji uz sebe nosi komadić vlasti. Jer svaki, i najmanji, komadić vlasti u potpuno razgrađenoj i korumpiranoj državi pruža, ako ništa drugo, privid prilike koja bi se u jednom času mogla ukazati.
Malo tko dobro vidi i osjeća da je u narodu ogromna količina razočaranja, nezadovoljstva, depresije i straha što bi moglo donijeti zamagljenu i olujnu jesen.
Kuća gori, a baba se češlja. Kaže jedna pjevna poskočica.
Svijet je umoran.
Nema dana i značajnog događaja, a da se netko ne poigra iskricama ognjene vatre koja bi mogla izazvati novi požar, opasniji od svakog koga minula povijest pamti. Zato bi bilo dobro, kako sam već napisao, na svakome mjestu nalijepiti plakate upozorenja:
“Građani Bosne i Hercegovine, čuvajte se novog požara, a na predstojećim izborima dobro razmislite kome ćete dati svoj glas i svoje povjerenje…”
Unatoč svemu, ima i svijetlih primjera i dragih događaja.
U Večernjem listu od 12. kolovoza ove godine prenesen je velik, opširan i sjajnim fotografijama opremljen članak kanadskog tjednika Envision s naslovnicom: “Anton Kikaš, čovjek godine”. Biti laureat među 150 nominiranih izvanrednih osoba jedne velike, civilizirane zemlje nije jednostavna i nije mala stvar. To je isto kada mala i nepoznata zemlja, u zamagljenim glavama nepoželjna povijesna činjenica, na minulom Svjetskom nogometnom prvenstvu pokori cijeli svijet. I osvoji medalju. Čudo je to!
Čudo je i to da u velikoj zemlji i velikom tjedniku bude napisano:
“Rijetki su ljudi koje možemo smatrati personifikacijom ljudskoga duha. Takva iznimka je gospodin Anton Kikaš, ugledni inženjer, poduzetnik, humanitarac, pjesnik i tekstopisac, filmski i televizijski producent.”
Jest, Anton je u ljudskome rodu, zaista, prava iznimka. Životopis ukrasiti Dijamantnom, k tomu još i jubilarnom medaljom kraljice Elizabete II., i Konfederalnom medaljom guvernera Kanade nije mala stvar.
Nije mala stvar jer - nema dalje!
Kruna se poklonila i kazala:
“Hvala Vam, gospodine Antone!”
Sarajevo i Zagreb to neće učiniti!
Oni to ne znaju uraditi!
Postoje zemlje koje o svemu vode računa. Tako je ovo prestižno kanadsko priznanje Antonu uručeno 13. lipnja, na njegov imendan, na blagdan sv. Antuna kojemu se slavodobitnik molio od najmlađih dana. Među katoličkim pukom u Hercegovini može se čuti: svi su sveci sveti, samo je sv. Ante nešto posebno i nešto naše.
U istočnoj Hercegovini, u pravoslavnom svijetu, to isto može se čuti za sv. Vasilija Ostroškog. Čudotvorac jedan, čudotvorac je i drugi! Čudotvorac je i ovaj treći – mister Anton Kikaš.
I ja bih mogao reći: svi su humanisti i domoljubi i humanisti i domoljubi, ali, ruku na srce, Antun Kikaš – prvi je među njima.
To me potaknulo na pisanje današnje kolumne. Puno je stvari napisano u kanadskom Envisionu, Večernjem listu i prikazano u filmu “Nisam se bojao umrijeti”, ali još više je onih o kojima Antun nije pričao i nitko drugi o njima nije pisao. Za to bi trebala velika, debela knjiga. Iz riznice svojih sjećanja izdvojit ću tri (od 33) događaja i podijeliti ih s čitateljima Večernjeg lista.
Anton je uvijek išao nekoliko koraka naprijed. Uvijek u zanosu prema nečemu što je u našim mladim godinama bilo teško razumjeti. Jednostavno, on je želio doći do nekog, u svojoj glavi, zamišljenog kolodvora i uhvatiti se za šteku koja će ga povući dalje. Dalje od Kaknja, Sarajeva i Zagreba. Kako je govorio:
“Sve su ovo kotline koje mene zadržati neće.”
U mlađahnom Antunu krv je uzavrela kada ga na kakanjskom kolodvoru kondukter nije htio u autobus primiti i povesti. Po zamagljenom mišljenju i pogledu na nevinu školsku torbu i studentski indeks, nalijepio mu je etiketu malog Hercegovca; tko zna kakvih je korijena i od kakvih roditelja!
Ni u Zagrebu Anton nije našao svoj mir. Tako se i Ivo Andrić borio s uspavanom zagrebačkom sredinom i tražio staze izlaska i odlaska. Dr. Tugomiru Alaupoviću (1870. – 1958.), Travničaninu, svome profesoru u sarajevskoj gimnaziji i ministru vjera u Kraljevini Jugoslaviji piše:
“Ja u Zagrebu nisam uspio uhvatiti korijen i ostati. Ja u Zagrebu nemam nikog svoga. Ja, po svaku cijenu, odavde želim poći pa tamo kako god bude…”
Anton Kikaš nije imao kome pisati i od nekog pomoć tražiti. Kakanj, Sarajevo pa ni Zagreb nisu uspjeli obuzdati njegovu želju za otvorenim društvom i slobodnim prostorom u kojem će on zasukati rukave i pokazati ono što zna. Onima koji su ga odgovarali od jasnog plana i čvrste odluke, odgovarao je:
“Ne znam gdje je Amerika, ali ću je pronaći. Ne znam engleski jezik, ali ću ga naučiti. Nemam para, ali – i njih ću pronaći.”
S bratom i sestrama zabavljao se pričajući im basnu o čovjeku i mravu:
“Sreo čovjek maloga mrava i pita ga: - Kuda ćeš?
- Idem na hodočašće, odgovori mrav.
- Pa kako ćeš, jadan, tako malen? Daleko je Lourdes, Fatima još dalje.
- Pa neka su!
- Umrijet ćeš na putu, jadan.
- Pa neka ću. Bar ću umrijeti na pravom putu - reče mali mrav i nastavi svojim zacrtanim putom.
Osamdesetih godina prošloga stoljeća o Antonu se počelo pisati. Sve češće, sve opširnije i sadržajnije. Eksplodirao je hercegovački vulkan! Nekako u isto vrijeme, u mostarskoj katedrali, na večernjem misnom slavlju, propovijedao je don Branko Sbutega (1952. – 2006.), teolog, erudit, filozof i književnik, čovjek kojemu ni jedan strani jezik nije bio nepoznanica. Televizijski nastupi don Branka i Antona uzburkali su javnost. Ljudi su se među sobom propitivali: “Jeste li vidjeli, jeste li čuli što su govorili don Branko i Antun Kikaš?” Za “ukočeno”, zaleđeno i neizvjesno posttitovsko vrijeme to je bila prava senzacija.
Don Branko je, iz dana u dan, oštro i oštroumno razobličavao nositelje društvenog zla i po njima udarao ljute šamare. Razobličavao je stvarnost koju su, uglavnom, predvodili ljudi oskudne pameti i kratkih pogleda. Svoje briljantne misli sažeo je u knjizi “Kurosawin nemir svijeta”, pa piše:
“Kod nas je mnogo onih koji ne sumnjaju jer sumnja je posljedica razmišljanja. Misle da znaju, a ne znaju da misle. Ne može se misliti o onom što ne postoji, ali nešto može postojati, a da se o tom ne misli. Oni koji gledaju, a ne vide, moraju se ponašati po uputi Ive Andrića: ‘Kada ne mogu vidjet, i neću ni gledati.’”
Jednog povečerja u mome domu oglasio se telefonski poziv. S druge strane bio je tajnik mostarskog biskupa blagopokojnog Pavla Žanića. Uljudnim glasom tajnik mi reče
“Evo, kod nas je don Branko Sbutega, ako imate vremena, pridružite nam se na večeri. Otac biskup Vas poziva. Dobro došli! Tražio Vas je i gospodin Anton Kikaš.”
Tako sam se našao na večeri u biskupskom dvoru. Don Branko i ja. Jedan do drugog. Dva sata poslije, u Bijelome Polju, u kući Mladena Orlovića, Antonova srodnika, dogodio se zanimljiv ponoćni susret. Ure su se nizale i odlazile. Ponoć je bila iza nas.•
