U jednoj prethodnoj kolumni pisao sam o Bosni i Hercegovini kao fluidnoj granici koja razdvaja svjetove i luči Istok od Zapada.
Pisao sam o njezinoj fatalnoj privlačnosti i granici preko koje svako malo netko želi prijeći. Zagaziti u njezine ravnice, prošetati njezinim planinama, okupati se u čistim jezerima, bistrim rijekama i azurnom moru.
A svijet od pamtivijeka pjeva: “Drino, vodo, međo plemenita, izmeđ’ Bosne i između Srbije...”
Pisao sam i o izjavi Aleksandra Vučića u kojoj kaže:
“Za razliku od svih ili najmanje 90% žitelja moje zemlje, ja poštujem teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.”
Zna on što je rekao i što, na lako zapaljivom prostoru, mogu ovakve poruke izazvati. Što poštuje predsjednik Aleksandar Vučić?
Zaboravio je kako je, s puškom u ruci, jurišao na opkoljeno Sarajevo i kako je, zavedenim Srbima po Lici, obećavao da će biti onako kako propovijeda i kako obećava. Ne znam treba li ga na to podsjećati.
U jednom času pomislio sam – zašto bih o tom pisao?
Zašto me takve izjave danas zanimaju?
Sjetih se savjeta majke Lucije kako mi je, u doba studentskih nemira i kasnijih vojnih obračuna, savjetovala: Pametno je šutjeti!
“Ne može se glavom kroz armirani beton, sine moj!”
“Claude os, aperi oculus (Zatvori usta, a otvori oči!)”, savjetovali su i stari Latini. Ne može majka drugo govoriti!
Ali, opet – zašto šutjeti kad znam da stoljećima živimo po sustavu spojenih posuda i da se svaki poremećaj u susjedstvu, na Istoku ili Zapadu, prelijeva na naše prostore i završava krvavim sukobima, jamama, stratištima, logorima i različitim nepodopštinama, kojih se razuman čovjek mora sramiti?!
Šutnja se ne smije skrivati iza proklamirane mudrosti. Da su ljudi oduvijek šutjeli, i danas bi živjeli u pećini i hranili se sirovim mesom ulovljene divljači.
U pučkom govoru često se može čuti izreka – nije važno što se kaže, nego tko to kaže. U ovom slučaju – važno je jedno, a još važnije ono drugo.
Neka pripita baraba u hercegovačkoj, bosanskoj, ličkoj ili šumadijskoj kavani, može reći što god hoće, a da to ne izazove nikakve posljedice.
Stvar postaje ozbiljna kad zapaljivu poruku uputi predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, čiji curiculum govori da je i on, još jučer, bio zapjenjeni jurišnik protiv teritorijalnog integriteta svojih susjeda.
Svih!
Onih preko Drine i onih preko Save.
S razigranog i opasnog konja nikako sjašiti, pribrati se i na zemlju stati.
Nakon minulih listopadskih izbora naša država ubrzano se rastače. Raspada se i puca po svim šavovima. Za člana Predsjedništva BiH, po treći put, izabran je Željko Komšić.
Jedni govore: “To je pravi izbor! On je dosljedan političar; zaustavit će proces rastakanja i epsko iseljavanje naroda.”
Drugi su nezadovoljni. Razočarani i ogorčeni. Prema Željku Komšiću uputili su teške riječi.
Dr. Mirjana Kasapović, sveučilišna profesorica, piše:
“On je skromnoga političkog znanja i obrazovanja, čaršijske političke retorike i stila.”
Drugi govore da je politički idiot, agresivni ateist, sarajevski šibicar. Novi Sejdo Bajramović.
Stjepan Kljujić, nekadašnji član Predsjedništva BiH, iskusan politički analitičar i akter svih društvenih zbivanja, u povodu izdanja svoje knjige “Izdaja Bosne”, u razgovoru za Večernji list, u subotu, 30. prosinca prošle godine, kaže:
“Hrvatska je s Franjom Tuđmanom ostvarila svoju državnost, ali je žrtvovala nas, Hrvate u BiH. Kolega Željko Komšić, takozvani zaštitnik hrvatskog naroda, nije uzrok, nego posljedica međudržavnih odnosa Hrvatske i BiH. On je nesreća i uvreda za hrvatski narod.”
U nedjelju, 19. ovog mjeseca, gostujući u emisiji Hrvatske televizije “Mir i dobro”, u povodu izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH, uzoriti kardinal Vinko Puljić, najviši duhovni autoritet, kaže:
“Hrvatski narod je ponižen! Ponižen je i – točka!”
Drevni Grci smatrali su da državom trebaju upravljati filozofi, umni ljudi, ljudi koji ne trebaju tuđu pomoć.
“Pametnom savjetnici ne trebaju, a glupom ne koriste”, pisali su.
Na našim prostorima takva filozofija nije zaživjela. Na čelo ove ili one države, ovog ili onog važnog ministarstva, može doći svatko. Svatko tko prikupi dovoljan broj glasova. Može i kupnjom na crnoj izbornoj tržnici. Ako netko ne zna kako se to radi, najbolje savjete može dobiti u širokobriješkoj veletrgovačkoj akademiji kupnje glasova.
Tako suvremena povijest svjedoči da je upravitelj pogrebnog društva postao predsjednik jedne države, mesar – ministar poljoprivrede, fiskulturnik – ministar pravosuđa, kirurg – ministar prometa, medicinski tehničar – ministar kulture, itd.
Problem sa Željkom Komšićem na drugoj je strani. Pod dirigentskom palicom šefa SDP-a, u dvama navratima, uveden je za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Treći put uplovio je samostalno ili mi, neupućeni u političke igre i razigravanja, mislimo da je tako. Legalitet izbora nije mu moguće osporiti.
Živimo u državi u kojoj se ne poštuju odluke Ustavnog suda. Inače, sve bi bilo drukčije. Prije tisuću godina, sv. Toma Akvinski, talijanski teolog i filozof, napisao je: “Kada se od države odmaknu zakoni, što je to nego obična razbojnička pećina?!”
Zato se nije čuditi što iz jedne pećine bježi staro i mlado, pismeno i nepismeno, zaposleno i nezaposleno.
Nakon listopadskih izbora u županijama u kojima hrvatski narod predstavlja većinu i obnaša vlast, došlo je do jedinstvenog otpora. Željko Komšić, novoizabrani član Predsjedništva, u hrvatskom narodu nije persona grata - kažu župani. Proglasili su ga za omraženu i nepoželjnu osobu. Učinili su to i pojedini gradonačelnici i načelnici gradova i općina.
A on, opet, nediplomatski poručuje:
“Neka se oni dolje bune (valjda misli na Hercegovinu), ja ću njih zastupati, ja ću biti predsjednik i njihovu predsjedniku Draganu Čoviću.”
Ovom izjavom, između onih dolje i onih gore, širom je otvorio provaliju koja postaje sve dublja, mračnija i opasnija.
Ne može biti Sarajevo gore, a Mostar dolje; Nova Bila onamo, a Međugorje ovamo – to je besmisao!
Gostujući u kultnoj emisiji hrvatske televizije “Nedjeljom u dva”, 19. ovog mjeseca, na upit voditelja o statusu persone non grata, novoizabrani član Predsjedništva BiH (zamislite!) reče:
“Više oni trebaju mene, nego ja njih.”
Izjavu s okusom pubertetske nezrelosti nije potrebno komentirati.
Razmišljao sam o tome kako bih ovakve prilike mogao razriješiti u svojoj profesiji – odvjetništvu.
Probat ću! Priča ide ovako!
U pritvoru je pet župana. U nekim posebnim okolnostima, izabran sam za njihova branitelja. Čijim glasovima – ne znam! Za mene to nije važno.
Jednog jutra uzmem odvjetničku torbu, veliku bilježnicu, nekoliko različitih zakona i olovaka. Odlučio sam pritvorenike posjetiti, s njima razgovarati i vidjeti kako im mogu pomoći, kako ih najbolje zastupati.
Dođem kod prvog župana, uljudno ga pozdravim i počnem razgovor. Ja jednu, on – nijednu! Ja još jednu, a on šuti. Vidim da mu je pogled u pod prikovan. Ne gleda me. Otpuhuje. U jednom času, kroz guste i uredno podšišane brkove, zagrmi: “Dobro... Tko je tebe meni poslao?!”
Tako je neslavno završio moj prvi susret.
Malo sam se pribrao. Nije bilo ugodno. Pošao sam posjetiti drugog župana. Opet isto. Uljudno sam ga pozdravio i pružio ruku. A on, u punoj snazi, visoka čela, prodorna pogleda, i na “juriš” počešljane kose, odbi ruku pružiti. Presiječe me pogledom i dubokim, hrapavim glasom, upita: “Tko si ti i što ja imam s tobom?”
Ni kod trećeg, livanjskog župana, nije bilo bolje. Gledam ga...
Krupan čovjek, širokih ramena, dugih košarkaških ruku, velikih prstiju. Nisam se ni predstavio, a on me pogledom prereza. Jednom pa još jednom. Sasječe me! Ne znam ni kako sam izišao iz njegove pritvorske ćelije.
Nakon svega, pošao sam posjetiti župana središnje Bosne. Vjerovao sam da su ljudi oko Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Travnika i Guče Gore malo mekši, suzdržaniji, a možda i malo drukčijeg političkog poimanja.
U Novoj Biloj sve je ionako novo, bijelo, urbano i pitomo. Lijepo i zaljubljivo!
Dok sam iz torbe vadio naočale i zakone, još ni riječ ne rekoh, župan mi u lice sasu: “Znam ja tko si, od koga si i odakle si! Gubi se da te moje oči ne vide!”
Ništa bolje ne bijaše ni u ravnoj Posavini. Vjerovao sam da su ljudi u ravnici po naravi malo ravniji i mirniji. Ja jednu, župan nijednu! Ja još jednu, a on – ništa! Vidim da mu u grlu jagodica poigrava, kao da je pred sobom ugledao jednog mrtvog i jednog živog doktora ili obojicu zajedno – ugledne političare koji su potpisali predaju Posavine...
Prepao sam se da me za grlo ne dohvati. Izišao sam, naručio kavu, uzeo cigaretu i pitao se – kako dalje?
Kada bi mi moji branjenici, pritvoreni župani, kazali: “Tko je Vas nama poslao?! Gubite se da Vas naše oči ne vide”, otkazao bih punomoć i zahvalio na obrani.
Sigurno ne bih rekao:
“Neka su oni nezadovoljni! Neka mi ne vjeruju, neka se bune! Ja ću biti njihov branitelj!”
Odstupiti od obrane bio bi profesionalan, odgovoran, etičan i moralan čin.
U političkim vodama sve prolazi. Zato je moguće da persona non grata, protivno volji naroda iz kojega dolazi, obnaša dužnost člana Predsjedništva.
To nije etično.
To nije moralno.
To je kancerogeno za raspoloženje naroda prema svojoj Domovini.•
