Aleksandra Prijović, supernova srbijanska estradna zvijezda, rođena u Hrvatskoj, rasprodala je pet zagrebačkih Arena i zaradit će toliko milijuna eura. Nevjesta Lepe Brene pjevat će prvih pet dana (večeri) u prosincu, ali ako se nastavi medijska halabuka oko toga, možda rasproda i šestu zagrebačku Arenu i prijeđe magični broj od 100 tisuća posjetitelja. Medijska pompa pretvorila se u reklamno pumpanje koje Prijovićki jamči i tri pune sarajevske Zetre. Do pojave srbijanske Prije rekord zagrebačke Arene držao je Dino Merlin. No, Dino i Aleksandra zajedno neće potući neke estradne rekorde u Zagrebu i Hrvatskoj - primjerice nastup Prljavog kazališta na zagrebačkom Trgu bana Jelačića 1989. godine pred, po nekim procjenama, čak oko 250.000 nazočnih. I Thompson ima nastup pred 120.000 nazočnih u Glini.
Vode se ozbiljne sociološke, politološke i psihološke rasprave oko toga zašto dio hrvatskog puka privlači narodnjačka, turbofolk i trap-folk "glazba" iz susjedstva. Isto vrijedi i za BiH. Napisane su ozbiljne i opširne znanstvene studije o toj delikatnoj temi. Aleksandra Prijović, koju nazivaju Prijons, balkanskom Beyonce, kaže da je ono što ona pjeva pop-glazba s primjesama folka. Poslušali smo na YouTubeu jedan njezin hit i mogli bismo se gotovo i složiti s tim, no potom smo poslušali još nekoliko njezinih pjesama s milijunima pregleda i zaključili da su blizu turbo-folka, a neki brojevi su i više nego preblizu. Prijovićka je kazala da tekstovi njezinih pjesama nisu vulgarni kao kod nekih njezinih estradnih kolegica iz Srbije. No, demantirala nas je pjesmom "Dam, dam, dam". Rasrdila je Srbiju izjavom da ona nije samo srbijanska pjevačica već i pjevačica "svih", dodavši da je odrastala u Hrvatskoj, u Belom Manastiru. U Srbiji pitaju Priju zašto to nije rekla u vrijeme prodaje ulaznica za tri beogradske Arene i kazali:
- Hrvati nam oteše Priju!
Prijovićka je poslije kazala da je ta izjava izvučena iz konteksta, da je Srpkinja i da je po tome srpska pjevačica. Tonči Huljić reče kako će mnogi na njezin nastup doći da bi bili viđeni te da je voće iz susjedovog vrta slađe. Što potvrđuju uspješni nastupi estradnih zvijezda iz Hrvatske i BiH u Srbiji. Pa se prisjetismo jednog vica vezanog uz nastup popularnog pjevača iz BiH. Krenuo je na nastup u Srbiju, ali ga je jedna skupina "loših momaka" pokušala spriječiti u tome, a on im se obratio:
- Pustite me, ispunit ću vam tri Arene!
O ukusima se ne raspravljati, ali o poplavi glazbenog neukusa raspravljati valja. Neki uvaženi sociolozi, psiholozi i muzikolozi kazali su da su porozne note Aleksandre Prijović još i dobre u odnosu na trap-folk koji stiže iz Srbije. Narodnjaka Tomu Zdravković nazivaju balkanskim Jaquesom Brelom i balkanskim Bobom Dylanom, a Halida Bešlića balkanskim Elvisom i narodnjakom za gospodu. Kad su Halida pitali zašto navija i za Vatrene, odgovorio je:
- Pa pola njih sam oženio!
Naime, pjevao je na svadbama slavnih hrvatskih nogometaša. I ne samo nogometaša. I Toma i Halid zaslužuju takve nazive ako ih se usporedi s čitavom armijom izvođača koji su frazu "sedam nota – sto divota" pretvorili u sedam nota - tisuću grozota! U bivšoj državi narodnjačka, "novokomponovana" narodna glazba imala je pravo građanstva, prolazila je i kod urednika u Jugotonu i na državnoj televiziji. Kod publike posebno popularne bile su pjesme na koje je tadašnja komisija za šund udarila velik porez. Narodnjačka glazba je jedan neobičan glazbeni koktel starih narodnih i starogradskih pjesama, sevdaha te grčkog, romskog, turskog i arapskog melosa. No, na scenu stupa taj nesretni turbofolk. Ime mu je dao Rambo Amadeus, a riječ je o poroznim notama na porazni, neukusni, često vulgarni tekst koji koketira s krim-miljeom, vulgarnom erotikom koja vrijeđa ženski spol. Pjevačice turbofolka odjevene su u prozirne krpice, a u spotovima svoju ulogu imaju opasni momci u bijesnim limuzinama. Scene iz videouprizorenja tog "glazbenog" šunda i treša postale su model ponašanja dijela turbofolk publike ne samo u Srbiji nego i u BiH.
Milijunski pregledi dovode tisuće na koncerte i donose milijunske zarade. No, "klasični" turbofolk u Srbiji i BiH dobio je više nego ozbiljnu konkurenciju u balkanskoj verziji američkog trapa. Prema relevantnim pokazateljima, u Hrvatskoj su najslušaniji trap-folk izvođači iz Srbije, a dobro stoje i oni iz BiH. Trap-folk je puno toga neukusnog i vulgarnog posudio od turbofolka. Mnogi ovaj fenomen vežu uz politiku, govore i o subkulturnoj kolonizaciji od Srbije, "glazbenoj agresiji" i slično. No, stari "narodnjaci" se ne predaju. Dugometražni igrani film "Toma" beogradskog redatelja Dragana Bjelogrlića o Tomi Zdravkoviću filmski je hit na prostoru bivše države, a ozbiljni beogradski teatar Bitef žanje uspjehe s hit predstavom "Lepa Brena Project".
Narodnjačka glazba bila je protežirana u bivšoj državi, a turbofolk i trap-folk su zavladali scenom novih država na Balkanu. Valja se prisjetiti razgovora (ne)ugodnog između oficira JNA i jednog vojnika zaduženog za puštanje glazbe na razglas u vojarni. Vojnik JNA preferirao je pop i rock glazbu pa ga je zapovjednik vojarne pozvao na razgovor (ne)ugodni.
- Kakva je ovo muzika koju ti puštaš na razglas i truješ vojsku?
- To je, druže majore, zabavna glazba - odgovori vojnik.
- Kakva zabavna, trebaš navijati narodnu muziku jer ovo je Jugoslavenska narodna armija, a ne Jugoslavenska zabavna armija - "objasni" mu zapovjednik vojarne JNA.
