Početkom listopada ove godine u Večernjem listu objavio sam jubilarnu, u novome ciklusu – stotu kolumnu; u svakoj se osvrtao na određene društvene pojave i značajne događaje i uvijek ih opremao prikladnom misli književnika Ive Andrića. S vremena na vrijeme, čitatelji, prijatelji i poznanici pitaju me: “Dobro... Zašto uvijek Ivo Andrić?”
Odgovarao sam na isti način. Zato što se u djelima literarnog genija, kao nigdje drugo, mogu sagledati posljedice višestoljetne narodne traume, stradanja i poniženja. Tko pažljivo pročita Andrićevo “Pismo iz 1920. godine” može pomisliti da je to literarni uradak nastao u listopadu ove godine u vrijeme održavanja parlamentarnih izbora jer je u našoj zemlji sve podložno promjenama; samo nesporazumi i mržnja ostaju kao okamenjene, vječne vrijednosti.
U procesu školovanja, kao i svi drugi, doticao sam se, uglavnom, Andrićevih kapitalnih djela – “Na Drini ćuprija” i “Travnička kronika”, i čitao ih u godinama u kojima, na pravi način, nisam mogao spoznati vrijeme i povijesni okvir radnje jednog i drugog velebnog djela dostojnog Nobelove nagrade. Književnom opusu Ive Andrića treba se vraćati u zreloj životnoj dobi i za svoju biblioteku uzeti sve do čega se doći može.
Tako sam, jednom prigodom, na putu za Dubrovnik, zastao u Trebinju. Dan je bio lijep, vedar i sunčan. Na platou ispod legendarnih platana beogradska izdavačka kuća predstavljala je sabrana djela nobelovca Ive Andrića. Razgledavajući knjižaru na otvorenom, naišao sam na do tada manje poznate priče: Priče o selu, Priče o gradovima, Priče o malim ljudima, Priče o osobenjacima, Priče o morima, Ženske priče i Fratarske priče.
Sve priče su priče, treba ih čitati. Doktorska disertacija Ive Andrića (1924.) priča je nad svim pričama. U njoj je, kao u vakuumski zatvorenoj posudi, opisana tragična povijest naše zemlje. To je umno djelo kojem se češće treba vraćati, čitati ga i promišljati o onom o čemu ono govori.
Današnju kolumnu počet ću isječkom iz priče o kmetu Simanu i neprestanoj borbi malog, porobljenog bosanskog čovjeka protiv onog drugog, jačeg i moćnijeg, koji se raspojasao nad njegovim životom i sudbinom njegove zemlje.
“Ovo je drugo vrijeme, beže Ibraga”, reče Siman.
“Božje davanje je tako.”
“Dobro!
Ali ti si, Simane, pametan čovjek nema prava po kojem ono što je moje, odjednom može postati tvoje.
Sabur!”
Na to kmet Sinan planu.
“E, da vidiš ima, beže Ibraga!
Ima i može!
I tvoje je nekada bilo naše, pa u neko vrijeme i po nekoj pravdi postade Vaše. E, kad je ono što je od davnina bilo moje moglo postati tvoje, može, vala, i ono što se sada zove tvoje, postati i moje, kao što je oduvijek bilo.”
U teškoj prepirci rastali su se beg Ibraga i njegov kmet Siman. Siman je završio pred svijetlim kadijom, a malo zatim osmanska imperija u ropotarnici povijesti. U kakvim je uvjetima živio bosanski narod, koji nije prihvatio islam kao svoju novu religiju, može se vidjeti u zakonu “Kanun i raja”, u zbirci propisa o tome kako se raja mora ponašati.
Puno je odredaba i naredbi, ali evo nekoliko onih od kojih se čovjeku ledi krv.
– Raja se u svojim kućama ne smije glasno smijati.
– Raja u žalosti mora tiho plakati.
– Raja na proplancima ne smije glasno pjevati.
– Raja izvan kuće ne smije križ nositi.
– Raja na osedlanu konju ne smije jahati.
Raja mora omogućiti prvu bračnu noć sa svakom djevicom.
Padom Jajca (1528.) islamizacija Bosne napredovala je brzo i bezobzirno. Bosanski velikaši koji su se u svemu naslanjali na Dubrovnik i tamo imali raskošna zdanja, kuće za odmor i društveni prestiž, da bi sačuvali imovinu i povlastice, prihvatili su islam kao svoju novu religiju. Jedna bosanska pjesma kaže:
“Beg je Radu lijepo poturčio.
Ne zove se više Radojica,
već se zove Filipović Ibrica.”
O prijelazu svoga roda na islam u više navrata govorio je i pisao akademik Muhamed Filipović.
Kada je nova austrougarska vlast okupirala Bosnu (1878.) u Osatici, malom mjestu nedaleko od Sarajeva, napravila je kotarsku ispostavu. Za upravitelja je dovela Austrijanca iz Koruške. Između mladog upravitelja i mještana dolazilo je do čestih sukoba, težih i žešćih od onih između kmeta Simana i bega Ibrage.
Kada je zbog učestalih sukoba s mještanima morao bio povučen, mladi “firer” otišao je s uvjerenjem da su Osatičani surovi divljaci i nepopravljivi primitivci, a u Osatici svi odreda da je njima dvije godine upravljao omalen, bljedolik, bezbrk, potpuno lud i neuračunljiv čovjek, Austrijanac iz Koruške.
Tako je završilo razdoblje poniženja iz vremena osmanske i austrougarske okupacije.
Ništa bolje i ljepše o nama nisu mislili i pisali mladi Karl Marx (1818. – 1883.) i njegov ideološki subrat Friedrich Engels (1820. – 1895.), njemački ekonomisti, filozofi i revolucionari. Jedan je autor razvikanog djela “Kapital”, a drugi “Manifesta komunističke partije”.
Jedan i drugi bili su veliki kapitalisti i još veći mrzitelji slavenskih naroda. Za Hrvate Marx je pisao da je to civilizacijski ološ i otpad kojega treba stjerati u Dunav i potopiti ga da za navijek iščezne. U listu Neue Rheichische Zeitung (1848.) Engels piše da su Srbi rasistički zakržljao i primitivan narod čija konačna sudbina mora biti u potpunom nestanku.
Na kraju, i jedan i drugi kao najveći rasisti i nacisti pišu da slavenske narode – Slovence, Hrvate, Srbe i druge (osim Poljaka), treba satjerati u duboki kanal i tamo ih zatrpati da nestanu s europske revolucionarne scene. Jer samo su Englezi, Nijemci i Francuzi narodni kov i kod dostojan europskoga gospodarskog i kulturnog kruga. Sve drugo niža je rasa, zakržljala na pola puta do čovjeka.
Tako su mislili, pisali i ponižavali nas Karl Marx i Fridrich Engels koji su, s vremenom, pretvoreni u polubogove i čašćeni imenima gradova, trgova, ulica, sveučilišta i ustanova.
Na zasadama ovih ideoloških smutljivaca izrastao je još jedan povijesni monstrum Vladimir Iljič Lenjin (1870. – 1924.). Što je ostalo iza ruskoga revolucionara, đavoljega odvjetnika i razmetnika, još uvijek nije dovoljno obznanjeno. Čut će se!
Iza nas je vrijeme Jugoslavije, države koje su Velike masonske lože stvorile i rasturile. Iza nas je četvrt stoljeća novih državnih tvorevina i mjesec dana od posljednjih parlamentarnih izbora.
Za dva dana obavit će se inauguracija Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Kako će ta zajednica funkcionirati i u kakav ćemo politički košmar iskoračiti, to nitko ne zna.
U tercetu narodnih asova iz reda hrvatskoga naroda, ponovno će, po treći put, stolovati Željko Komšić, čovjek o kome su ispričane različite priče. Jedni pišu da je politički neobrazovan i nesposoban. Drugi govore da je bahat, nasilan i podsjećaju kako je predsjedniku susjedne države poručio: “Čuvaj prste, mogao bi bez njih ostati“, a predsjednici druge susjedne države: “Sjaši više”.
Treći poručuju da ga u većinskim hrvatskim sredinama ne želi ni čuti ni vidjeti, niti mu ruku pružiti, a on boksačkim aperkatom uzvraća:
“Neka se oni bude i protive, ja ću biti njihov predsjednik i predsjednik njihovu predsjedniku.”
Kako dalje?
“O tempora, o mores”, uzviknuo je Ciceron u času kada se zgražao nad postupcima nerazumnih ljudi.
Ma ne mogu da ne kažem i ovo. Vjerujem da pod osmanskom upravom nije bilo lako živjeti. Međutim, ostaje činjenica i nepobitni dokazi da su kršćani živjeli u svojoj vjeri i, ono najvažnije, opstali. Period od 450 godina duge vladavinene nije mali, a kada to uporedimo s režimima puno kraćeg vijeka, recimo, komunističkim, i njegovog "roka trajanja"od nekih pedesetak godina, onda uviđamo pravu sliku i priliku turske okupacije gdje komotno možemo vršiti poređenje šta bi bilo da se htjelo. Dok recimo, s druge strane, kada vidimo, a o tome se vrlo malo zna, kako su prošli Bošnjaci na prostoru hrvatsko-ugarske države (Slavonije konkretno) i Mađarske gdje ih je bilo prilično. Tamo od Bošnjaka i muslimana uopšte, nije ostalo ništa, ni spomen, ni kamen na kamenu. E, to onda nije poniženje, već potpuno uništenje. Nije paradoksalno da je turska imperija, bez obzira kakvom je gledali, po tom pitanju bila kudikamo naprednijih i ljudskijih shvatanja i, još važnije, djelovanja. Ne pada mi na pamet da veličam osmansku upravu, samo radim po onoj pravnoj - neka se čuje i druga strana. p.s. Bošnjaci su na ovim prostorima jednako stari kao Hrvati i Srbi. Ishodište nam je isto. Dakle, gornja rasprava ima nešto drugačiju konotaciju, ali to su one male začkoljice koje ne uzimam za zlo našem velikom piscu, kojeg, usput rečeno, i sam reiščitavam u ovoj zrelijoj fazi. S poštovanjem, Osman Delić