“Oj, Mostaru, moj beharu, baščo šarena”, pjeva stara dobra sevdalinka. U toj šarenoj “bašti” bilo je svega i svačega. Ima ga i dandanas.
Grad je prošao razdoblje rušenja jednopartijskog, rigidnog sustava, uspostavu demokratskog ozračja, godine surovog rata i nimalo nježnijeg poraća. Na sve ovo može se dodati misao pjesnika Avde Sidrana:
“‘Ko ovdje nije poludio, on nije normalan.”
Posljednji lokalni izbori u Gradu Mostaru potaknuli su me na pisanje ove kolumne. Aktualni gradonačelnik dr. Mario Kordić i njegov suparnik dr. Zlatko Guzin za vrijeme izborne kampanje ponašali su se poput starozavjetnih mudraca:
“Kada o drugom govoriš, a to nije lijepo, dobro i istinito, pa ako samo jedno nedostaje, ne izgovori ni jednu jedinu riječi.”
Na prste jedne ruku mogu se nabrojati izbori na kojima se od glavnih takmaca nije čula ružna i teška riječ.
Dapače!
Nakon produhovljenog, etičnog i poučnog obraćanja dr. Zlatka Guzina, postavio sam sebi pitanje: “Je li, konačno, došlo vrijeme koje intelektualcima – filozofima, književnicima, pjesnicima i akademicima - nameće obvezu angažmana u aktualnom političkom životu grada, županije i šire društvene zajednice?”
Jer oni, ja tako mislim, poput dr. Marija Kordića i dr. Zlatka Guzina, mogu politici utisnuti novi impuls, novo lice i svojevrsno prosvjetljenje. Oni su politici potrebni kao što je kruhu potrebna sol.
Ne znam hoće li se to dogoditi u novom izbornom ciklusu, ali vjerujem da je to posljednji trenutak. Nakon dvanaest dugih, posnih godina, mostarski lokalni izbori, puni frustracija, na političko izborno polje doveli su mlade i neiskusne aktere, pa i one za koje legendarni Arsen Dedić pjeva:
“Foliranti su prevarili narod,
prosječan čovjek
s pravom bjesni,
oni nemaju osjećaj mjesta,
oni ničega nisu svjesni…”
Mostarski izbori doveli su nepozvane sarajevske mentore i nasrtljivce koji su, zastrašujućim izjavama i iščašenim prijedlozima, izborni proces željeli uzburkati. Uzburkati ga s rotirajućim gradonačelnikom, a potom se, žestokom retorikom, obrušiti na one koji se nisu ponašali kako je netko naredio i očekivao. Svoje ponašanje obojili su aromom devedesetih godina, a dr. Mario Kordić i dr. Zlatko Guzin – opjevanim mostarskim beharom.
Godine surovog rata i turbulentnog poraća ugrozile su supstanciju normalnog života u gradu na Neretvi. Nestali su veliki proizvodni, trgovački, poljoprivredni i obrtnički sustavi: Soko i Aluminij, Razvitak i Hit, Apro i Hepok, Đuro Salaj i Tvornica duhana, Žitopromet. Vidi to staro i mlado, učeno i manje učeno, prosto i priprosto.
Vidi svatko.
Zato je gradu potreban obrazovan, mudar, etičan i pravedan gradonačelnik i suradnici na svakoj poziciji u Gradskoj upravi. Puno stvari treba popraviti i postaviti u normalne tračnice društvenih tijekova. Inače, razmahat će se val iseljavanja. U ovoj zemlji nitko neće ostati. Na jednom društvenom portalu pročitao sam duhovitu poruku: “Bosanska znanost otkrila je da život ne počinje začećem ni rođenjem, nego preseljenjem u Njemačku.”
Tko može više pridonijeti razumijevanju našeg postojanja, postojanja prirode koja nas okružuje, od produhovljenih ljudi – filozofa, pjesnika?
Tko može bolje od ovih ljudi razumjeti naše vrijeme i tko bolje i uspješnije može zaustaviti političare koji, poput stroja, čuvaju vlast i ne odmiču se od nje?
Zato se u narodu kaže:
“I stražnjicu će založiti samo da u svojoj fotelji ostane.”
Što je čovjek siromašniji duhom, on je bogatiji u svojoj upornosti za novim, drugim, a ako je moguće – i doživotnim mandatom. Postoji li ili je li ikada postojala apsolutno pravedna država?
Vjerojatno nije!
U jednome svome djelu sv. Augustin piše: “O narodu među kojim nema pravde ne može se reći da ima i države.”
Suvremeni gradonačelnik ne smije osjećati odgovornost samo prema stranci koja ga je nominirala, ne samo prema svojim biračima i svojoj državi nego prema cijelom čovječanstvu i našem planetu. Jer svijet je danas, kao nikada, povezan tisućama niti. Filozofi, pjesnici i politički prosvijetljeni ljudi ne mogu spasiti grad, županiju i državu, ali u određenim okolnostima mogu pridonijeti novom iskoraku i napretku.
Siguran sam da u ovom trenutku mostarskom okružju trebaju ljudi koji u posebno napetom trenutku znaju razgovarati na način kako su razgovarali dr. Mario Kordić i dr. Zlatko Guzin. Grad Mostar postao je rebus koji gradonačelnik mora razriješiti. Mora mu otkopčati luđačku košulju, skinuti ga s respiratora i omogućiti mu da normalno diše i normalno se razvija. Za ovaj mandat i bilo kakav uspjeh trebat će mu puno mudrosti, odricanja, strpljenja i odvažnosti.
Gradonačelniku neće biti lako!
Jer – grad je kompliciran automat. Nije dovoljno u njega ubaciti određeni broj informacija da bi se dobio pouzdan odgovor – kako riješiti odlagalište Uborak, gradske kolektore, uništene gradske prometnice, otvoriti nova poduzeća i osigurati nova radna mjesta?
U vrijeme globalne gospodarske krize i pandemije nije lako vladati ljudima različitih opredjeljenja, stavova i karaktera. Svaki grad, pa tako i Mostar, ima nešto što je nalik ljudskoj duši. Nije to uvijek lako vidjeti, prepoznati i uspješno razriješiti. Nije to zabava.
Na svanuće se može čekati na različite načine. Ali se ne može čekati, kako narod kaže, dovijeka. Svako strpljenje ima svoj kraj. Voda u loncu na štednjaku može krčkati, uzburkati se, do jednog trenutka. Kada dosegne određenu točku, proključat će i sve oko sebe spržiti i uništiti. Kada je njemačkom strpljenju došao kraj, kada je masa proključala, s lica mjesta nestao je rigidni poredak i s njim Berlinski zid, spodoba duga 160 kilometara i visoka malo manje od četiri metra. Nestali su kao da nikada na zemlji nisu ni postojali.
Put naše zemlje prema Europskoj uniji ozbiljno je zapeo. Tisućljetna zajednička povijest našega kontinenta ima jedinstvenu priliku ujediniti se i prvi put, nakon dugih razdoblja, postati jedna od stabilizacijskih točaka suvremenog svijeta. Europska unija mora izgraditi okvir u kojemu će se sve zemlje osjećati ravnopravno. Davno je sv. Augustin napisao:
“Ako među narodima nema pravde, ne možemo reći da ima i države.”
Projekt Europske unije ne trpi političke prijevare, egoizam i protekcionizam. U tom procesu, na razmeđu između sjevera i Mediterana, Grad Mostar mora naći put brže obnove i bržeg napretka. U vrijeme pisanja ove kolumne on tragično zaostaje za obnovom kakva je zahvatila Sarajevo i Banju Luku. U odnosu na ova dva grada, dvadeset i pet godina nakon okončanja ratnih sukoba, središte hercegovačke metropole doima se poput prave ruševine i razvaline.
