Usred ljeta, za vrijeme godišnjih odmora (19. srpnja 2015.), rano ujutro u uredu se oglasi telefon. S druge strane telefonske linije bila je gospođa Agata Grapska, konzulica Republike Poljske u BiH. Nakon što se predstavila i kazala nekoliko riječi, ostao sam zatečen čistoćom jezika, jasnoćom njezinih misli.
Bila je uzbuđena. Molila je za pomoć poljskom državljaninu Adamu Wojnaru, njegovoj supruzi i djeci.
“Što se dogodilo?”, upitah je.
Upravljajući osobnim vozilom iz smjera Metkovića, na kružnom toku u Čapljini gospodin Wojnar doživio je tešku prometnu nesreću. Ima mrtvih i teško ozlijeđenih osoba. Adamova supruga i djeca prebačeni su u Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostar. Adam je zadržan u Policijskoj postaji u Čapljini. “Molim Vas, preuzmite obranu! Učinite sve što je potrebno! Ja ću poći u bolnicu, vidjeti što je s njima i za dva-tri sata doći ću u Čapljinu”, reče mi.
Tako je i bilo!
“Agilna i odgovorna predstavnica svoje zemlje”, u sebi pomislih.
U Policijskoj postaji u Čapljini zatekao sam izbezumljena čovjeka. Daleko od svoje domovine, nije znao što će i kako će. Nije znao što mu je sa suprugom, kako su djeca i hoće li i suvozač podleći. Pribrao se kada je vidio konzulicu i čuo da su supruga i djeca izvan životne opasnosti. Ohrabrio se i počeo pričati.
“Dugo smo se spremali doći na odmor u Hrvatsku. Slušali smo bajke i najljepše priče o Jadranskom moru, Dalmaciji i Dubrovačkoj rivijeri. Odlučili smo doći, odmoriti se i u povratku posjetiti Međugorje. Golcovo, moje rodno mjesto, od Čapljine udaljeno je dvije tisuće kilometara. Nalazi se na sjevernom vrhu Poljske. Odmah uz granicu s Bjelorusijom. Daleko je! Dva dana ozbiljne vožnje”.
Uporno je objašnjavao da za prometnu nesreću nije kriv. Poče pričati…
“Stao sam na trak kojim se odvaja cesta prema Čapljini i Međugorju. Na semaforu je bilo upaljeno crveno svjetlo. Stao sam i čekao! Kada se na semaforu upalilo zeleno svjetlo, pokrenuo sam vozilo. Počeo sam se prestrojavati u trak koji vodi u smjeru Čapljine i Međugorja. U tom času iz suprotnog smjera, velikom brzinom, naletjelo je vozilo i udarilo me”.
U prvi mah pomislio sam: priča kakvu sam kao branitelj bezbroj puta slušao.
Suci, tužitelji i odvjetnici znaju da se na raskrižju cesta Mostar – Metković – Stolac – Čapljina dogodilo bezbroj prometnih nesreća. Puno nesreća s teškim posljedicama. Zašto? Zato što je i u ovom slučaju signalizacija zelenih svjetala bila istodobna. Zeleno svjetlo gorjelo je onima koji su zadržavali cestovni pravac Mostar – Metković, ali i onima koji su se iz smjera Metkovića kretali prema Mostaru ili se odvajali na sporedni trak prema Čapljini. Tko ne zna ili je malo manje oprezan, prometna nesreća može se lako doživjeti.
Gradnja kružnog toka imperativ je ovog raskrižja. Koliko su osiguravajuća društva isplatila za naknade štete na ovom dijelu, mogli su se izgraditi nadvožnjak, podvožnjak i najsuvremeniji kružni tok. I pozlatiti se!
Nakon provedenog postupka na Općinskom sudu u Čapljini optuženom Adamu Wojnaru izrečena je najkraća kazna zatvora propisana za to kazneno djelo. Izvršenje je odgođeno na najkraći rok kušnje. Naoko mala i beznačajna uvjetna kazna. Ipak, nije tako.
Za ovu prometnu nesreću isključivo je odgovoran vozač vozila golf. Zašto?
Zato što nije poštovao prometne znakove izričitih naredbi. U teškom pijanom stanju, brzinom trostruko većom od one koja je dopuštena, naletio je na vozilo optuženog Adama. Općinskom sudu u Čapljini i Županijskom sudu u Mostaru nedostajalo je malo sudačke hrabrosti za donošenje oslobađajuće presude.
Zašto o ovom pišem?
Zato što se u praksi pokazalo da u vrednovanju činjenica dokazi obrane nemaju onu važnost i vrijednost koju imaju dokazi druge – tužiteljske strane. U konkretnom slučaju, nalaz vještaka prometne struke na kojem se temeljila optužnica bio je površan i utemeljen na pogrešnim izračunima. Nalaz vještaka prometne struke, koga je predložila obrana, bio je utemeljen na najvećim znanstvenim standardima.
Adam Wojnar nije kriv!
Sve je prošlo kako je prošlo.
Tijekom dvogodišnjeg sudskog procesa često sam bio u kontaktu s konzulicom Agatom i njezinim suprugom. U nevezanom druženju pričao sam im kako je nobelovac Ivo Andrić napisao da kada bi, kojim slučajem, ponovno dolazio na svijet, bio bi nesretan kada se ne bi u Bosni rodio.
Vjerujem da se moja domovina neće uvrijediti ako kažem da sam se u njoj rodio i odrastao, a duhovno u Poljskoj progledao.
Zanimljivo!
Još zanimljivije bilo je saznanje da je gospođa Agata Grapski diplomirala na književnim djelima Ive Andrića. Dok je konobar prilazio stolu i služio naručeno piće, konzulica iz torbe izvadi notes i reče:
“Sad ćete čuti što je Ivo Andrić rekao prigodom dodjele počasnog doktorata na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. Bilo je to 1964. godine.
Konzulica poče čitati:
“Tijekom dugog života mnogo sam vidio, ponešto naučio i puno zaboravio, ali svoje mladalačke dane na Jagelonskom sveučilištu i svoj kratki kontakt s poljskim narodom i poljskom kulturom sačuvao sam kao doživljaj mladosti koji je u meni ostavio trajan trag. Trag koji nosim u sebi kao nejasan, ali stalan dug prema toj kulturi i velikom poljskom narodu. Na moje duhovno formiranje u mladosti najviše je utjecala Poljska, njen narod i njegova kultura”.
U našim druženjima, uz mnogo drugih stvari, upoznao sam se s djelima Gabrijela Lauba (1828. – 1898.) i Stanislawa Leca (1906. – 1966.), dvojice sjajnih poljskih pjesnika i satiričara, autora britkih rečenica i misli.
Jedan poručuje: “Ponesite kišobran i kad kiša ne pada. Nikada se ne zna tko će vas i kada početi pljuvati”; a drugi: “U ovo naše vrijeme istinu možemo očekivati samo od djece, pijanica i luđaka”.
Knjige Gabrijela Laube i Stanislawa Leca pune su sjajnih misli. Iza nas su prohujali tzv. demokratski izbori. Pljeskalo se svemu i svačemu. Zato Stanislaw Lec savjetuje: “I poslije nekih aplauza ruke treba dobro oprati”.
Drugu polovinu prošloga i prva desetljeća ovog stoljeća obilježila su dva velika, čudesna Poljaka.
Jedan je Karol Jozef Wojtyla ili Ivan Pavao II. (1920. – 2005.). Nakon nekoliko stoljeća prvi papa koji nije bio Talijan. Za vrijeme dugoga, zapravo najdužeg, pontifikata (1978. – 2005.) Ivan Pavao II. 30 puta obišao je kuglu zemaljsku. Bio je prvi papa koji je posjetio džamiju i sinagogu. Bio je velik, neponovljiv glasnik mira.
Papa Ivan Pavao II. bio je gorljivi pobornik prava svakog naroda na svoju državu, na svoju suverenost i samostalnost. Pad surovog komunističkog sustava i Berlinskog zida ozbiljni povijesni analitičari vežu uz ovog čovjeka, državnika i duhovnika planetarnih razmjera i dosega.
Ivan Pavao II. svet je čovjek. I prorok je!
Bliskom suradniku, misionaru i teologu Mauru Longhiju navodno je govorio:
“Recite onima koje ćete sresti u Crkvi III. tisućljeća da će Europa biti zahvaćena smrtonosnom ranom, dubljom i bolnijom od svih dosadašnjih. Nakon nacizma, totalitarizma i komunizma, doći će era islamizacije. Izvršit će se prava invazija koja će Europu pretvoriti u podrum starih relikvija”.
Drugi veliki Poljak je varšavski nadbiskup Henryk Hoser (1942.), misionar i apostolski vizitator Sv. Stolice za Međugorje. Kao što je Ivan Pavao II. 1978. počeo svoju misiju, tako je i varšavski nadbiskup ove, 2018., počeo ispisivati novu stranicu planetarnog mira.
Jer, on poručuje: “Međugorje je posebno mjesto. Ono nema značenje samo za ovaj dio Europe, nego za cijeli svijet. Uz Lourdes i Fatimu, Međugorje je treće najveće i najznačajnije marijansko svetište na svijetu”, kaže apostolski vizitator Sv. Stolice.
Poljska, zemlja s 40 mil. stanovnika, budi se i obećava novi uzlet. Inače, teška je i tragična povijest poljskog naroda. U II. svjetskom ratu raskomadali su ga njemački nacizam i sovjetski komunizam. Poginulo je šest milijuna ljudi. U razgovorima s konzulicom mnogo sam saznao o pokolju cvijeta jednog prosvijećenog naroda.
Nakon odobrenja Centralnog komiteta Komunističke partije Rusije, u travnju 1940., počelo je sustavno ubijanje najistaknutijih poljskih ljudi. Od 3. do 30 travnja ubijeno je 21.587 generala, pukovnika, časnika, liječnika, odvjetnika, profesora, pisaca, pjesnika i svećenika.
U Katinskoj šumi likvidirana je vojna, znanstvena i vjerska elita poljskoga naroda. Kako se nikada ne bi mogao istražiti stravični pokolj Josifa Visarionoviča Staljina (1879. – 1953.), Katinska šuma pripojena je Sovjetskom Savezu. Katinska šuma duboka je i najteža rana u svijesti poljskog naroda.
U travnju 2010. zrakoplovom Tupoljev poljska elita pošla se pokloniti 70. godišnjici zločina u Katinskoj šumi. U zrakoplovu je bilo 96 putnika: predsjednik države Lech Kaczynski, parlamentarci, generali, svećenici, pjesnici i znanstvenici. Cvijet suvremene Poljske. Prilikom slijetanja u Zračnu luku u Slomensku zrakoplov se srušio. Nitko nije preživio. Uzroci pada zrakoplova do danas nisu otkriveni.
Neće ni biti!
Baš kao što se u našoj zemlji nikada ništa neće saznati o ubojstvu doministra Joze Leutara i Joze Kafadara, gospodarstvenika iz središnje Bosne. Jer, tako je kada države ubijaju.•
