Sada, kada se nova hrvatska Vlada "uhodala" i kada se finalizira priča o uspostavi nove Europske komisije, može se govoriti i o budućem odnosu države prema Bosni i Hercegovini, poglavito tamošnjim Hrvatima. Činjenice da u Zagrebu, na određen način, imamo kontinuitet vlasti, a da se i u Bruxellesu nisu dogodile tektonske promjene u odnosu snaga, mogle bi nagnati na zaključak kako se ni u odnosu prema BiH ništa neće mijenjati.
No mijenjaju se stvari u BiH i oko BiH, pa se i strateški smjerovi djelovanja hrvatske države prema najbližem susjedu moraju djelomice korigirati. Jasno je da će Hrvatska i u bilateralnim odnosima, ali i u institucijama Europske unije, nastavljati podupirati europski put BiH. Priključivanje europskoj obitelji jedno je od rijetkih pitanja oko kojih na nacionalno podijeljenoj političkoj pozornici BiH postoji kakva-takva suglasnost.
Posljednja istraživanja pokazuju da više od 71 posto stanovnika BiH podržava integraciju zemlje u EU. Zabrinjava podatak da je među Srbima, odnosno u Republici Srpskoj, bezuvjetna potpora tom procesu pala ispod 50 posto. No i dalje je više onih koji su za integraciju nego njezinih protivnika. S druge strane, u Federaciji je gotovo 84 posto ispitanika za ulazak u EU, što je iznimno visok postotak imajući u vidu sporost procesa i očekivano zasićenje, pa i razočaranje javnosti. Hrvati su snažno proeuropski orijentirani jer žele biti u zajedničkoj obitelji s Hrvatskom, ali i zato što vjeruju da bi ulazak u EU značio i prestanak prijetnje od majorizacije i uzurpiranja njihovih kolektivnih političkih prava.
Uloga Hrvatske tu je prevažna. Kao i dosad, Hrvatska će nedvojbeno biti najveći zagovornik europskog puta BiH i svojevrsni odvjetnik svom susjedu u Bruxellesu i na svim međunarodnim forumima gdje se raspravlja o članstvu BiH u EU. Sigurno je da Vladu Andreja Plenkovića u tome neće obeshrabriti povremene otrovne strelice koje se iz Sarajeva i Banje Luke ispaljuju prema Zagrebu. Uostalom, nisu ni dosad. Strateški interes Hrvatske i Hrvata u BiH jest i bit će članstvo te zemlje u Uniji. No Hrvatska ima mogućnost i moć biti i svojevrsni osigurač da kolektivna politička prava Hrvata u BiH ni na koji način ne budu žrtva ili kompromis na europskom putu. U praksi to znači čvrsto inzistiranje na izbornoj reformi kao ključnom koraku ka trajnoj zaštiti legitimnog predstavljanja Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda u BiH.
Hrvatska je i dosad snažno potencirala to pitanje, ali je, baš kao i hrvatsko političko vodstvo u BiH, pristajala odgađati njegovo rješavanje kako to ne bi bio izgovor drugima da blokiraju europski put. Upravo zbog uloge koju je Hrvatska dosad igrala u lobiranju za članstvo BiH u EU, može se očekivati da će Plenković iskoristiti golem utjecaj u Uniji i veliko političko i državničko iskustvo kako bi se stalo na kraj ugrožavanju političkih prava Hrvata kao jednog od triju konstitutivnih naroda u BiH. Prenaivno zvuče pokušaji bacanja prašine u oči "argumentima" kako pitanje majorizacije Hrvata u BiH ne postoji jer se Željko Komšić na idućim izborima ne može kandidirati za treći mandat hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Hrvati se politički ne bore za pravo na izbor svog člana Predsjedništva samo 2026. godine, već uvijek i zauvijek.
Politika RH prema BiH trebala bi uključivati i pomoć koja će primarno pridonositi političkoj stabilizaciji i ekonomskom jačanju. Time će se ispuniti još jedan dugoročni cilj – zaustavljanje demografskog curenja Hrvata iz BiH. Plenković je već pokazao da prepoznaje te izazove i da će Hrvate iz BiH znati uvesti u EU s njihovom zemljom, a ne s putovnicom.
