Na razmeđu Bosne i Hercegovine, zagrljen obroncima Raduše, Vranice, Čvrsnice, Vrana i Ljubuše, smjestio se pitomi ramski kraj. On teritorijalno pripada prostoru Hercegovačko-neretvanske županije, a crkveno Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Klimatski uvjeti nisu tipično kontinentalni jer se tijekom kasnoga proljeća i rane jeseni osjeća utjecaj blage mediteranske struje. Cijeli kraj je šumovit, zelen, prozračan i ugodan za život. Zato sam kolumnu krstio naslovom – Ramo moja, lijepa li si.
Prvi spomen Rame seže u 1138. godinu i naslanja se na isprave hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. U doba hrvatskih kraljeva Ramska dolina bila je smještena oko rijeke Rame i srednjeg toka rijeke Neretve. To je mala, izolirana, ali skladna zemljopisna cjelina. U Povelji kralja Stjepana II. Kotromanića (1322.) spominje se Ostoja, knez od Rame, a u Darovnici kralja Tvrtka (1386.) prvi put i ime grada Prozora.
Sultan Mehmed Fatih 1481. godine osvojio je i zauzeo Prozor. Nastupila su nova, osmanska stoljeća. Puk se probudio iz ružnog sna. Dušu je uvukao u se i počeo se prilagođavati novoj upravi, novim fermanima, novoj religiji i kulturi. Ustaljeni običaji i pučke svetkovine, zamalo i godišnja doba, dobili su nove obrise. Za današnju kolumnu ovo je nekoliko natuknica iz burne povijesti ramskog kraja.
Svećenici franjevačkog reda, popularni ujaci, u ramskom kraju djeluju od početka trinaestog stoljeća. Nitko kao oni s pukom nisu podijelili sudbinu teških stoljeća. Život nije bio lak i siguran. Uz tuđe zakone i “rđave” gospodare, pojavljivali su se dani kakvi nisu imali imena ni u kalendarima ni pučkim pričama. Ujaci su narod znali ohrabriti i pokazati kako se treba uspraviti, strah o zemlju otresti i očuvati svoje dostojanstvo. Ujaci su bili obrazovani i vješti ljudi. Tako Ivo Andrić piše – da propadnu sva carstva i sva kraljevstva, opet će naši fratri plivati k’o zejtan po vrhu.
O stravičnim zločinima koje su u Drugom svjetskom ratu počinile četničke i partizanske jedinice povijesna znanost još nije progovorila. Kada se rastvore arhivi i obznane činjenice, bit će to ozbiljno iznenađenje. To je vrijeme u kojemu je grad Prozor potpuno razoren i uništen. U franjevačkom samostanu i crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu sve je uništeno i spaljeno: križevi, kaleži, umjetnička djela, matične knjige, knjižnica.
Samostan i crkva su obnovljeni i predstavljaju nacionalni spomenik kulture (2006.). Ugodno je zastati na Šćitu i razgledati etnografski muzej, umjetničku galeriju, a u dvorištu samostana djela neprolazne umjetničke vrijednosti: Ramski križ, Posljednju večeru, Divu Grabovčevu i Gospina vrata.
Na početku odvjetničke karijere često sam putovao sjevernom ili, kako neki vole reći, “visokom” Hercegovinom. Putovi su me vodili do Prozora, tamošnjeg Suda, rasprava, obrana i očevida po selima diljem Ramske doline. Obišao sam najudaljenija mjesta i ona koja su razbacana po obroncima teško prohodnih planina Makljena, Raduše, Vrana, Ljubuše i Čvrsnice. Kamenolom u udaljenim Maglicama i oduzimanje nekretnina oko Šćita, crkve, samostana, Gmića, Ometala, Jaklića, Podbora i Rumboka stvorili su mnogo sporova. Sve je trebalo koliko-toliko pravično riješiti. To je bio posao za početnika, mladog odvjetničkog vježbenika.
Moj principal, glasoviti mostarski odvjetnik dr. Ivo Čizmić, prijateljevao je s fra Vladom Jurjevićem, župnikom u Prozoru. Često su se posjećivali i iskreno prijateljevali. I jedan i drugi bili su obrazovani, u ophođenju kulturni i uljudni, filozofski i književno obdareni. Bili su rasni intelektualci.
Fra Vlado je rođen u Omišu, zato su ga zvali “Fra majstor s mora”. Prve odvjetničke dane dr. Ivo započeo je u njegovu rodnom gradu, Omišu. I jedan i drugi imali su istančan sluh i znali milozvučno zapjevati “Na omiškoj stini”. S preporukom prozorskog svećenika, čija se riječ slušala i poštovala, naš ured zastupao je ljude cijelog kraja. Nije bilo teško obaviti odvjetnički posao. Teško je bilo doći do Prozora i vratiti se natrag.
Prometna povezanost Mostara i Prozora bila je loša. Putovanje krivudavom, dijelom i makadamskom cestom nije bilo udobno. U potplaninskim mjestima, pa i onim koja su se načičkala oko općinskog središta, u ranu jesen znao je napadati snijeg. Nije tu bilo pravila. Kalendar godišnjih doba nije puno značio. Na njega se ozbiljan putnik nije mogao osloniti. Nešto oštrija kontinentalna klima otežavala je održavanje očevida. Za vrijeme zime do Makljena i preko njega nije bilo jednostavno doći ni prijeći.
Ima dana kada ni oprezan čovjek ne zna na čemu je. Planine se začas zatamne i sastave kao obrve iznad očiju (Stipe Mesića). I eto nevremena!
Iza oblaka koji iz časa u čas postaju crnji i gušći u pravilu zapuše snažan vjetar kao da je s nekog drugog svijeta. Sve to, po nekom nepisanom pravilu, završi kratkim, jakim pljuskom, sijevanjem i grmljavinom.
U kasnim večernjim satima sa središnjeg mostarskog gradskog trga Musale polazio je autobus koji je iz smjera Dubrovnika, preko Mostara, Prozora i Bugojna vozio do Zagreba. Za ondašnje prilike to je bio komforan autobus kakav nije prometovao na drugim cestovnim pravcima. Bio je prilagođen za uvjete noćne vožnje. Sjedala su bila veća, šira i udobnija. U autobusu je moglo biti putnika koliko je bilo mjesta. Ni jedan više! O rasvjeti u autobusu, glazbi i potrebama putnika brinula se stjuardesa. Baš onako kako se brinu u svakom zrakoplovu na letu.
Polovina ceste od Jablanice do Prozora bila je asfaltirana, a ona druga, od Marine pećine do odredišta, bila je pravo prerijsko putovanje. Zašto se ovo mjesto zove Marina pećina? Koga to zanima, naći će odgovore u prelijepim ramskim pričama književnika Rajka Glibe.
Sjećam se ponoćnih dolazaka i prenoćišta u jednokatnoj kući koja je sama sebi tepala i krstila se imenom hotel. U prizemlju duge i zanimljivo uske zgrade bio je restoran, a na katu do kojeg se pelo uz drvene, klimave i škripave stube bilo je nekoliko poredanih soba. Interijer i oprema bili su iz vremena Drugog svjetskog rata, iz vremena kada je Josip Broz Tito zapovijedao: “Prozor noćas mora pasti!”
Jutarnje ozračje bilo je uobičajeno. U kavani preko puta suda, u maloj, prizemnoj i zadimljenoj prostoriji kod Gale pred početak rasprava oko nekoliko stolova tiskali su se suci, tužitelji, odvjetnici, stranke i svjedoci. Pili bi, pušili, častili se, razgovarali i dogovarali se. Nekoliko godina poslije cesta o Marine pećine do Prozora je asfaltirana. Put je bio lakši, kraći i udobniji. Otvoreni su novi kafići i restorani. Sve je bilo nekako drugačije. Ni Rama nije više bila nakraj svijeta.
Jedne ljetne noći na putu prema Prozoru oglasio se prodoran, drhtav i zabrinut glas spikera:
“Ovdje Radio Sarajevo, slušate ponoćne, izvanredne vijesti. U zemlju su upali ustaški teroristi! Prozor je blokiran! Svatko mora voditi računa o svom kretanju i boravku na otvorenom. Obučeni teroristi i snajperisti vrebaju!”
Bili su to šok i nevjerica.
Od autobusne postaje do hotela bilo je tek stotinjak metara. Na vratima hotela zaustavila me naoružana patrola.
“Hotel je zatvoren, ovdje ne možete ući”, reče mi jedan dugajlija.
U toj zbrci uočio me predsjednik Suda i zbrinuo u svom stanu. Pred zgradom, vjerojatno zbog toga što tu stanuje on, predsjednik Suda, dočekala su nas dva snažna muškarca s automatima “na gotovs”. Noć je bila duga, mračna, teška i neizvjesna.
Tri mjeseca poslije napete političke prilike su se primirile. Sud je počeo normalno raditi. Rujan se oglasio u svom raskošnom izdanju. Život se vratio u kolotečinu. Bilo je vrijeme berbe šljiva. Nigdje i nikada nisam vidio lijep šljivik poput onog u Podboru, u obitelji Tadić.
Inače, s lijeve i desne strane regionalne ceste Prozor – Tomislavgrad u jednome nizu smještena su nova pitoma sela Ramske doline. Smještena na proplancima i bregovima, građena prema europskim projektima, ta sela su nijemi svjedoci velikih promjena i teške povijesti. Kuće su okrenute prema akumulacijskom jezeru, crkvi i samostanu na Šćitu. Koliko je putnicima i namjernicima bilo ugodno vidjeti plavetnilo jezera toliko je mještane obuzimala tuga za onim što je potopljeno i nestalo. Stare obiteljske kuće, uredno podignuti voćnjaci ostali su duboko pod vodom. Na dnu jezera i nekoj sačuvanoj fotografiji. U svakoj prigodi prepričavali su se događaji o iseljavanju pučanstva Ramske doline i premještaju na prostore Pleternice, Vinkovaca, Dugog Sela, okolice Osijeka i Mostara.
Obilazeći ova mjesta, upoznao sam Ramu, sva njezina mjesta, čestite, vrijedne i ponosne ljude. Upoznao sam i njihove običaje. U nekoliko godina stekao sam brojna poznanstva i prijateljstva. Ponosan sam na te godine i ta prijateljstva. Zavolio sam pitomu Ramsku dolinu. Njoj i njezinim ljudima uvijek se s jednakom radošću vraćam.
U rujnu 1991. godine, s legendarnim mostarskim liječnikom dr. Vjekoslavom Barišićem, bio sam na predizbornom skupu u Prozoru. Na središnjem gradskom trgu okupilo se staro i mlado, muško i žensko, ono od kuće i ono iz bijelog svijeta. Sve je bilo u duhu narodnog slavlja i zagrljaja. Tiho miholjsko ljeto budilo je nadu u novo vrijeme, u dane slobode i demokracije, napretka i zajedništva. Nažalost, država kojoj se Rama nadala škripi i puca na sve strane. Životari kao zapuštena i izgubljena djevojka nad kojom zvani i nezvani žele počiniti obljubu.
Bilo bi dobro kada bi se snimka s emotivnog narodnog skupa iz rujna 1991. godine češće prikazivala. Bio bi to dobar lijek. Možda i najbolji za aktualne ramske podjela bez smisla i temelja.
“Jao kući bez ljubavi bratske, a i Bosni bez zemlje hrvatske!”, pjevao je legendarni fra Grga Martić.
