Više nego ikada u povijesti današnji svijet isprepleten je različitim nitima. Nikada jedan kontinent, jedna država i jedan čovjek nisu bili više upućeni jedni na druge. Prije godinu dana i koji mjesec više, nisu svijet napali bombarderi, raketni sustavi i dronovi, nego mali nevidljivi virusi. Napali i ozbiljno zaprijetili! U smrtonosnom pohodu, sićušni i oku nevidljivi, Ameriku, Australiju, Aziju i Europu, pretvorili su u svjetsko bojište. Svijet se uozbiljio. Povezao se. U tom suodnosu naša zemlja i njezini državljani duboko su poniženi. Dugo su ostali nezaštićeni. Sustav je zakazao!
Nebrigom i neslogom vladajuće oligarhije, zemlja je poput pukog, ubogog siromaška, upućena na milodare susjedne Srbije i Hrvatske, daleke Malezije, Kine, Indije. Samo slijepa i samo gluha osoba ne vidi i ne čuje ono što bi morala vidjeti i što bi morala čuti. Ne mora čovjek biti povjesničar i politički analitičar, ali mora vidjeti da je oko nas zaživio politički i društveni nered i da se obavljaju posljednje pripreme za novi pohod za nekud.
Najgore od svega je što na čelu države ne stoluje čovjek koji bi, kao mudar diplomat, mogao ponijeti breme upravljanja s nezasitim okruženjem i moralno posrnulim vremenom. Pojmovi kao što su iskreno prijateljstvo i pošteno susjedstvo, svedeni su na svoju suprotnost. Istina, najbolji predsjednik, najbolja vlada i najsposobniji pojedinac, ništa ne mogu učiniti sami. Takve promjene traže angažman svakog čovjeka i cijele zajednice. Na čelu takvog pohoda mora biti odlučna i moralno čista osoba koja, moćnijim od sebe, može reći – dosta je! Jeste moćni, ali niste i svemoćni!
Komunizam je na dulje vrijeme zaustavio povijesne mijene i naravni društveni napredak. Eruptivna pojava malih-starih država porušila je versajske, helsinške i jaltske sporazume. Problematizirane su sve ranije državne spone, unije i savezi. Na Bliskom istoku, civilizacijskom ishodištu i polustoljetnom ratnom prostoru, nemilosrdno se nastavlja borba za svaku kotlinu, zapravo za svaku novu naftnu bušotinu. Probudili su se teritorijalni interesi za koje se mislilo da su nestali i da ih je povijest pohranila. Mračne sile krupnoga kapitala drijemaju i čekaju svoju priliku. Nemilosrdne su!
Ako se mračne sile razbude na jednom mjestu – u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori ili na Kosovu – svejedno je, eto političkog COVID-19. Eto nevolje za cijeli kontinent. Moguće i cijeli svijet. Jer mržnja izaziva mržnju. Okrutnost jednih izaziva okrutnost drugih. Sve to vodi u začarani krug nikada poravnanih računa na balkanskoj tržnici zla. Povijest je puna primjera da male zemlje i male stvari mogu dovesti do velikih krvoprolića. Samo mudar političar može hermetički zatvoriti začarani balkanski krug i omogućiti da se obnovi uzajamno poštovanje i volja za zajedničkim životom i suživotom.
Pri ovakvim raspravama uvijek se nametne pitanje – koju ulogu treba dodijeliti prošlosti? Zaboraviti se ne smije. I ne može. Ali ona ne smije biti temelj neprekidnog produbljivanja minulih nesporazuma i zločina koje su počinili naši preci. Sjećanja na nastradale pretvorena su u svoju suprotnost.
Nitko na ta mjesta, a ima ih na svim stranama, ne dolazi tiho i ponizno položiti cvijet i zapaliti svijeću, Bogu se pomoliti i pognute glave, dostojanstveno, otići. Ne! Nego, u pravilu i ustaljenoj praksi, pozovu i okupe svijet, dovedu stare i nove kamere, drže govore iz kojih se mogu pročitati prijeteće poruke. U dvadesetom stoljeću Europa je u dva navrata tragično platila svoju kratkovidnost, uskogrudnost i površnost političkih odluka. Treći put to se dogoditi ne smije. Arsenal nuklearnog oružja toliko je moćan da ovaj svijet može pomesti i pokopati.
Vrijeme neumitno prolazi. Oporavka nema! Naša zemlja sustavno se prazni. Na putu je da postane rezervat starih, isluženih i potpuno nemoćnih ljudi. S tročlanim Predsjedništvom i podijeljenom političkom scenom nije se nadati gospodarskom, duhovnom i kulturnom proljeću. U proteklom razdoblju Predsjedništvo je pokazalo nezrelost, neslogu, destrukciju i ravnodušnost prema općem dobru. Najveći politički predstavnici niječu zemlju koju predvode i zagovaraju njezin nestanak. To povijest ne poznaje!
Zato bi bilo korisno da se na novim i predstojećim izborima, kao pretendenti na političke dužnosti, pojave rasni intelektualci, filozofi i pjesnici.
Oni bolje razumiju svijet oko sebe. Širina njihova duha lakše dopire do supstancije društvenih mijena i potrebe njihovih preobrazbi. Dok ovo pišem, prisjećam se češkog filozofa i državnika Vaclava Havela (1936. – 2011.), hrvatskog filozofa i političara Vlade Gotovca (1930. - 2000.) i srpskog akademika i umjetnika Bogdana Bogdanovića (1922. - 2010.). Nije zadaća suvremenih političara u televizijskim osmijesima, praznim porukama i punim džepovima, nego u preuzimanju odgovornosti za budućnost svijeta kojemu pripadamo.
Suvremenoj civilizaciji koja je ugrožena populacijskom eksplozijom, ogromnim arsenalom nuklearnog oružja i sve dubljim podjelama između bogata i siromašna svijeta, kao sol potrebni su političari s duhom filozofa, pjesnika i rasnih intelektualaca. Njihova duhovnost više je sklona općem dobru nego osobnoj promociji i enormnom bogaćenju. Na polju praktične politike oni su korisniji od svake druge osobe. Njihovu duhovnost nije moguće svesti na puku stranačku pripadnost i male administratore centralne volje političke partije. Hrvatski odvjetnik i pjesnik Ilija Jakovljević pjeva:
Prokleta bila želja za vlašću
koja nas hrani bolom,
prokleta težnja za tuđim dobrom,
za tuđom gorom i tuđim dolom.
Iza nas je razdoblje u kojemu mladi, nadareni i sposobni ljudi, kao na pokretnoj traci, odlaze kako bi tamo, u nekom drugom svijetu, stvarali velika postignuća. Novi poredak koji se razvikao demokratskim zasadama, nije učinio ništa da ih zadrži, da im osigura normalne radne uvjete i da svoj um daruju svojoj domovini.
Četvorica hrvatskih znanstvenika – zamislite – postala su redoviti akademici američke Nacionalne akademije znanosti.
Jedna mlada žena, izbjeglica iz Bosne, postala je ministrica pravosuđa u pravno najuređenijoj europskoj zemlji - Austriji.
Druga mlada žena iz Bosne postala je ministrica prosvjete Švedske, zemlje koja je prije dva stoljeća napustila pojam nepismenosti.
Kada su ovi mladi ljudi, u tuđem svijetu, na tuđem jeziku, “bez ikog svoga“, kako pjeva stara sevdalinka, uspjeli doseći ovakve domete, pretpostaviti je što bi mogli učiniti u svom kraju, na svom jeziku i svom kulturnom i duhovnom okruženju.
Bez mladih ljudi, bez nositelja novog tehnološkoga ushita, nijedna zajednica nema blistavu budućnost. Uz aktualni COVID-19 mostarskim prostorom ovladala je gospodarska pandemija.
Na prostoru od dvadesetak kilometara, od bjelopoljskog tunela, na magistralnoj cesti Sarajevo - Mostar, do mosta na rijeci Buni, golim okom može se razgledati mostarsko gospodarsko groblje. Uz glavnu šetnicu, od nekada prestižnih restorana Janje i Petica do glavnog gradskog trga Musale, mogu se vidjeti ruševine kao nijemi svjedoci ljudskog bezumlja. Više od 25 godina čekaju svoju obnovu. Ruševine kakve se mogu vidjeti u središtu Mostara ne mogu se naći u najudaljenijim sarajevskim prigradskim naseljima. Nešto tu nije kako bi trebalo biti. Prvi dani mostarskoga gradonačelnika dr. Marija Kordića bude nadu.
