U razgovoru s ljudima različitih staleža često se može čuti uzrečica: “Jutro je pametnije od večeri”.
Ova uzrečica preporuča da je bolje da neka misao prespava noć jer sutra je uvijek drugačije i u glavi i oko nas. Pobornici ove maksime opet kažu: “Bolje je poskliznuti se nogom nego jezikom”.
Kada se čovjek posklizne nogom, stvar je, po prilici, jednostavna. Ortopedija, kao grana medicinske znanosti, silno je uznapredovala. Dođeš do medicinskog virtuoza akademika Zdenka Ostojića ili njegova sina dr. Marka, skoro – pa svejedno je, malo gipsa, malo steznika ili šarafa, malo bola i za nekoliko dana ili tjedana sve je kao što je i ranije bilo. Futurolozi pričaju i propovijedaju da se nalazimo u predvečerju vremena u kome će umjetna inteligencija izrađivati i zamjenjivati dotrajale i nemoćne tjelesne organe.
Sve je moguće – pa i to!
Međutim, kada se čovjek posklizne jezikom i izgovori neprimjerenu riječ, pa ako ona u knjigama, novinama ili društvenim mrežama bude zapisana, to ne zarasta baš tako lako. To se pamti pa, s vremena na vrijeme, na isti način, osvetom i truležom zaudari.
Izgovorite svoju napisanu riječ u sebi, glasno, šapatom, u svim prilikama, pa i noću kada se probudite. Stanite na svaku svoju riječ svom težinom tijela, izmjerite joj nosivost, isperite njome usta kao što radi dobar vinar ispitujući vino. Ako vaša riječ sve to ne izdrži, treba je izbrisati jer umjeti izbrisati teže je nego napisati. Čovjeka kroz život pun iskušenja treba voditi mjera u svemu i mudrost u postupcima. Ništa ne navodi na grijeh kao jezik – piše nobelovac Ivo Andrić.
Tako je to bilo u njegova sretna vremena.
Danas, u vrijeme svemoćnog interneta i društvenih mreža, sve je drugačije. Na jednom, drugom, trećem i svakom portalu, bez potpisa autora mogu se naći opaske i komentari. Prljavi, ružni, svakakvi! Na taj način, bez ikakvih posljedica, svatko može iskazati svoje nezadovoljstvo, bijes i ogorčenje. Ovoj neprilici najčešće i najviše izloženi su nositelji javnih funkcija.
Kada suci donesu presudu ili izreknu kaznenu sankciju koja nije po volji onoga tko je očekivao drugačiji ishod postupka ili blažu kaznu, eto povoda i razloga za stotine različitih priča. I sumnji, naravno. Odvjetnici koji su, iz dan u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, zapravo za vrijeme cijelog radnog i životnog vijeka protiv nekog drugog aktera, na meti su nezadovoljnih, često i nerazumnih ljudi. To je prostor za jezično minsko polje!
Nitko ne izgovara svoju riječ ni glasno ni šapatom, ni u snu ni na javi, nitko ne provjera njezinu nosivost, nitko s njom ne ispire usta, nitko s njom ne prespava noć, nego je, kao otrovnu strijelu, nekontrolirano pusti u javni prostor. A ona, zatrovana i opasna, ruši pred sobom poznanstva i prijateljstva, kumstva i ortakluke. Iza takvih riječi, u pravilu, ostaje pustoš.
Svakom čovjeku, s vremena na vrijeme, može se nametnuti neka slutnja koja nije od jučer, s kojom je moguće mnoge noći i mnoge budne sate proveo. Takve slutnje nisu rezultat neke proročke sposobnosti nego rezultat urođenog instinkta i iskustva koji nad životom bdiju pametnije od svakog razuma.
Noćna mora s kojom mjesecima i godinama spavam poprimila je svoje definitivne forme koje se pitaju – je li novo, veliko balkansko finale blizu i što bi moglo donijeti ovo vrijeme, ova ili nova godina totalnog beznađa i totalnog besmisla? Besmisao je zahvatio i one koji bi se trebali brinuti o stabilnosti nemirnog poluotoka i koji ni iz minulog rata nisu izvukli nikakve pouke.
Jedni na sjeveru crtaju granice i govore: Ovo je ugarsko; drugi na zapadu pišu da jadranska obala nije onoga čija stvarno jest, a treći zapasali preko Bosne, Crne Gore i Sandžaka, sve do Kosova. Sve ovo neodoljivo podsjeća na 1988. i 1989. godinu kada je svaki republički lider pod pazuhom nosao zemljopisne karte i olovke u nekoliko boja, crtao i pokazivao dokle je čije.
Teško se može razmrsiti bosanskohercegovački čvor. Ni jedna unutarnja granica bivše države nije bila toliko ranjiva i toliko teško održiva kao granica na Drini. S njom i njezinim tokom računali su mnogi. Svoja stajališta dokazivali su različitim argumentima, a najmanje povijesnim.
U jednoj od posljednjih kolumni podsjetio sam čitatelje Večernjeg lista na misli Koče Popovića, državnika, pariškog studenta i filozofa, iz njegova predratnog dnevnika. Korisno je pa ih još jednom navodim:
“Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo Carstvo! Srbi su samo protiv onoga tko bi htio da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome kojih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na razinama na kojima su bili prije stotinu godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom već sa samim sobom vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj historiji”.
Dok citiram misli ovog filozofa, na um mi dođe kratka, bistra i kao munja britka misao ex mostarskog vladike Grigorija:
“Svatko govori kako ovo, kako ono, a nitko se ne pita zašto od nas svatko pobježe. Pobjegoše Slovenci, Hrvati, Makedonci, Albanci, pobježe i drugo oko u glavi – Crnogorci, a ni Vojvođanima se s nama baš ne ostaje”.
Naša prošlost ispunjena je bunama, ratovima, diobama i seobama. Naša prošlost ne govori samo o nesretnim vremenima kojima smo bili izloženi nego i o zastarjelosti društva koje se zatvorilo u tradicionalne ratničke obrasce mišljenja i življenja. Nakon svega mi smo povijesni primjer kako ne treba živjeti, misliti i ponašati se.
U našem susjedstvu postoje ljudi velike moći koji bi ponovno, još jednom, jurišali prema svojim imaginarnim političkim ciljevima. Postoje ljudi koji tijekom cijelog dana na licu nose lažan osmijeh, a u duši sumnjive darove. Opasni su! Njih se treba čuvati!
O tome zašto je zemlja dovedena do statusa najbjednije, najtužnije i najsiromašnije zemlje i zašto od nje kao da je okužena nekom opasnom neizlječivom bolesti mlado i staro, zaposleno i nezaposleno, bježi glavom bez obzira, nitko ne govori. Ni riječi!
Zapravo bestidno pričaju o koridorima novih magistralnih cesta, o industrijskom rastu, o boljem kreditnom rejtingu i svakom drugom besmislu.
Ljudi brza jezika i velike moći nikako shvatiti da laž i mržnja kao njezina vjerna pratilja ne daruju ni život ni njegovu alternaciju – suživot. U svom besmislu, oni idu do kraja, do oglodane kosti sa željom da u pakao svoje priče uvuku cijele narode. Nikako da shvate da se balkanske i planetarne dimenzije ne podudaraju i da međunarodna zajednica – kakva je da je, nije priča provincijalne zaslijepljenosti i mitomanije.
Postoje granice zla, granice nasilja i granice mržnje. Sve ima svoje granice. Kada se one prekorače, eto nekog međunarodnog mehanizma i spektra različitih presuda sve do onih koje kažu – samo kazna doživotnog zatvora prava je mjera ovoj raspojasanosti i bezumlju. U takvim vremenima pojave se različiti vatrogasci koji, ustvari, spašavaju svoje interese kao posljedicu krvave balkanske svadbe.
Sve češće čujem da nerazumni postupci jednog ministra, koji bi se morao brinuti o sigurnosti zemlje i njezinih građana, potiče druge stvari i neupućene ljude da bi različitim tenzijama odgađao svoj pohod prema njezinu veličanstvu – optuženičkoj klupi. Ne znam je li to točno, ali sve je moguće.
Svaki kazneni postupak, uz ostalo, vodi se radi generalne i specijalne prevencije. Generalna prevencija želi pokazati da je određena radnja štetna i pogubna i da ih se svaka živa osoba treba klonuti. Specijalna prevencija treba utjecati na osuđenu osobu da svoje ponašanje prilagodi civiliziranim normama društvenog ponašanja.
Unatoč svemu, postoje ljudi kojima generalna pa ni specijalna prevencija ne znače ništa. Kada se sve uzme i zbroji, moje slutnje govore da na našem i susjednom prostoru tiho i lagano sve dozrijeva za nove vatre.•
