U ožujku 1920. godine”, pripovijeda Ivo Andrić, “na peronu željezničke stanice u Vinkovcima čekao sam vlak koji će me povesti do Zagreba i moje nove životne postaje. Tako sam mislio, planirao i snivao opijen nekom neobjašnjivom ljubavi prema tom gradu. Zagreb nikada nisam vidio. Pitao sam se – kako se u meni nastanio osjećaj pripadnosti nečemu što nisam vidio, osjetio, ni doživio. Odnos neke posebne bliskosti, vjerojatno, zametnuo se kroz priče moje majke, tete i svećenika iz Putićeva kome sam ministrirao prilikom službe Božje. Drugog objašnjenja nisam imao.
Dok sam čekao vlak, sjedio i odmarao na koferu u kojemu je bilo moje putničko blago, nenadano mi se pridružio Maks Levenfeld, nešto stariji kolega iz srednjoškolskih sarajevskih dana. Dugo se nismo vidjeli. Protegao se. Jedva sam ga prepoznao. Inače, tako to biva kada se mladi ljudi raziđu u godinama fizičkog sazrijevanja i definiranja po visini, po obliku i izgledu. Susret nije bio onakav kakav sam očekivao. Hladnoću našeg susreta podržavao je nekakav suh i leden vjetar. Ispod pogleda Maksa Levenfelda stanovala je neizvjesnost koja se, pod žmirkajućim svjetlima perona željezničke stanice, lako mogla primijetiti…
Maks je bio liječnik. Inače, bio je sin glasovitog sarajevskog liječnika, imućnog i uglednog Židova i majke Bečanke koja je svojim stasom, hodom, načinom odijevanja i ponašanja kod najprimitivnijih ljudi izazivala poštovanje. Po Sarajevu se govorilo: Kada glavnom ulicom prođe gospođa Levenfeld, kao da s njom zajedno, ruku pod ruku, putuju Marienplatz, Schoenbrunn i cijeli Beč. Previše ili – bolje rečeno – odveć otmjenosti bilo je u svakom njenom koraku, svakom naklonu, pogledu i pozdravu. Njen sin, mladi liječnik Maks, odlučio je napustiti Sarajevo. Odluka, kao i svaka druga slične naravi, nije jednostavna. Nije ni bezbolna.
Dok smo, kao nekada, u njegovoj radnoj sobi, pripaljivali cigaretu, jednu pa drugu, Maks mi se obratio riječima: - Ivo, evo nas dvojica smo se dohvatili širokog kolosijeka, a to znači – uhvatili smo kvaku vrata koja vode u veliki svijet. Ja ostavljam Bosnu. Ja se u nju nikada vratiti neću. Ti vjerojatno hoćeš. Ne znam!
- Dobro, dragi Maks, reci mi što je to što te iz Bosne tjera. Otac ti je poznati liječnik. Ti si liječnik. Kao obitelj osigurani ste svim i svačim: raskošnom kućom, ljetnikovcem, vozilima, ugledom – svim što živ čovjek na ovom svijetu može poželjeti… Još dok sam u sebi slagao temeljitije pitanje, Maks me žustrim odgovorom presječe: - Mene iz Bosne tjera mržnja!
Kada si me već za jezik povukao i pitao, da odmah prijeđem na stvar. Bosna je divna zemlja. Zanimljiva je, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. Kao što se pod zemljom u Bosni nalaze velika rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije u sebi, nesumnjivo, mnogu moralnu vrijednost koju drugi ljudi nemaju. Takvu toplinu duše nemaju ni Ugari, ni Austri, o hladnim Germanima da i ne govorim. Zapravo, dušu bosanskog čovjeka isplele su niti mirnoće, topline i čudesnog dostojanstva..
Vidiš, ima nešto u Bosni što bi ljudi tvoje vrste, dragi mladi književniče, morali uvidjeti, upamtiti i znati - Bosna je zemlja mržnje i straha. Vi ste osuđeni živjeti na dubokim slojevima eksploziva koji se, s vremena na vrijeme, pali iskrama vaših stoljetnih buna, ustanaka, nesporazuma i međusobnih obračuna. Još ako vama i dalje budu upravljali omaleni, bljedoliki, golobradi i bezbrki stranci, tu jadu kraja nema.
Vaša najveća nesreća u tome je što ne slutite koliko ima mržnje u dubokim naslagama zemlje. Između raznih vjera jazovi su tako duboki da samo mržnja ponekada uspijeva ih prijeći. Tu specifičnu bosansku mržnju treba proučavati i pobijati je kao opasnu i duboko ukorijenjenu bolest. Inače, nema mira. Neće biti dobro. Ni sutra ni prekosutra. Za takvu borbu ja nemam snage. Odlazim, sigurno se nikada vratiti neću…”
Tako je, nekako, napuštajući Bosnu prije stotinu godina govorio sarajevski liječnik Maks Levenfeld.
Jesu li se za minulih stotinu godina otopile naslage bosanske mržnje ili ona, s novim natruhama iz 1941. i 1991. godine, drijema i čeka novu zapaljivu iskru da plane i sve još jednom spali i pohara?
Jesu li ovoljetne ekstremne vrućine, najviše otkad se mjere, prate i zapisuju, utjecale na ponašanje ljudi, na njihove neurotične postupke i izjave koje su na granici maloumnosti, neodgovornosti i zlonamjernosti?
Kada govorim o neodgovornosti i zlonamjernosti, mislim na dva događaja koja su bosanskohercegovačku političku, dobrosusjedsku i društvenu scenu usred paklenog ljeta doveli do usijanja.
Koncem mjeseca srpnja ove godine predsjednica Republike Hrvatske bila je u državnom posjetu Republici Izraelu.
O sadržaju posjeta svatko je pisao iz svoga kuta gledanja. Uglavnom – različito!
U času kada je Greer Cashman, novinarka Jerusalem Posta, napisala kako je predsjednica Republike Hrvatske u razgovoru s predsjednikom Izraela izjavila da je Bosna i Hercegovina nestabilna zemlja i da je pod snažnim utjecajem militantnog islama, stvari su izmaknule kontroli i nadzoru. Preko ruba čaše kap se prelila. Zaiskrilo je.
Novine, televizijske kuće, radijske postaje i napose društvene mreže surovo su i necivilizirano napale predsjednicu susjedne zemlje.
Napali je i unatoč tome što je ona porekla navode Jerusalem Posta, što je autorica teksta priznala nesmotrenost u svom izvješću i što je veleposlanik Republike Izraela u Hrvatskoj lan Mor, urbi et orbi, objasnio da je bio u pratnji državnika, sve vidio i sve čuo.
“Nije bilo onako kako je prenio Jerusalem Post”, kaže Njegova Ekselencija.
I – što sada?
Demanti predsjednice Republike Hrvatske, potvrda veleposlanika Republike Izrael i isprika novinarke Jerusalem Posta nekima nisu bili dovoljni.
Trebalo je zapaliti vatre ivanjske!
Unatoč tomu, poznati sarajevski novinar u visokotiražnom i čitanom dnevnom listu, surovo i primitivno, surovije i primitivnije biti ne može, napao je predsjednicu Republike Hrvatske i napisao:
“Majku ti je…, kobilo ustaška!”
Iza mene su zrele životne i profesionalne odvjetničke godine, ali ovakvu prostotu prema suverenu jedne zemlje i predstavniku jednoga naroda nikada nisam čuo. O sram i grdoba, pjevao je Aleksa Šantić.
Prije nego što je izjava predsjednice jedne europske države diplomatskim putem provjerena, ona postade četveronožna papkasta životinja – kobila koja je visoko podigla svoj rep, njime počela mahati i prijetiti.
A njezina majka, ni kriva ni dužna, nađe se nabijena na onu mušku stvar.
Jedna i druga postadoše ono što doista nisu – ustaške kobile.
Kroz ovu izjavu, iz utrobe Bosne, buknula je ona debela naslaga mržnje o kojoj je, na rastanku s Bosnom, govorio dr. Maks Levenfeld.
Istina, novinar se posuo pepelom. Iskazao je nekakvo kajanje, ali, opet, ne može se ovo podvesti pod civilizacijski postupak poslanika javne riječi. Posljedice ovakvih postupaka mogu postati kancerogeni virus pogodan za novi pomor.
Znam da je novinar išao u sarajevsku gimnaziju u koju je išao i nobelovac Ivo Andrić. Znam da često putuje u Istanbul.
Ako nije čitao ono što je o riječima i njihovoj uporabi Skender Kulenović zapisao, a Ivo Andrić rekao, morao je u Istanbulu vidjeti kako se jednako poštuju sultan na prijestolju i hamal-nosač.
I sultan sa svojom svitom znao je stati i pustiti hamala da s teretom i svojom nevoljom prijeđe na drugu stranu ulice.
“Izgovorite svoju napisanu ili u glavi zamišljenu riječ u sebi glasno i šapatom u svakoj prilici, pa i noću kada se probudite. Stanite na svaku svoju riječ svom težinom tijela, izmjerite joj nosivost, isperite njome usta kao dobar vinar ispitujući svoje vino. Ako vaša riječ to ne izdrži, treba je obrisati. Jer umjeti izbrisati teže je nego znati napisati”, davno je napisao umni nobelovac Travničanin Ivo Andrić.
Sarajevski novinar nije svoju riječ – primitivnu psovku nijednom u sebi izgovorio; nije na nju težinom tijela stao, nije njome usta omućao, nego ju je, kao virus karcinoma, pustio da izleti i oko sebe sve zatruje.
Pitomu Uskopaljsku dolinu od Gornjeg Vakufa do Bugojna, okruženu planinama Vranicom, Radušom i Makljenom, po dužini od tridesetak kilometara još peku rane minulog rata.
Bilo je žrtava s jedne i druge strane ceste koja razdvaja stari srednjobosanski grad Uskoplje. Zločini počinjeni u gradu Bugojnu vape za istinom. Ni nakon četvrt stoljeća nije razjašnjena sudbina devetnaestorice uglednih hrvatskih intelektualaca. Odvedeni su. Nestali su. Nema ih. Dakle, pobijeni su!
Srećom, u posljednje vrijeme ljudi su shvatili tragediju i besmisao minulog sukoba i svatko, u granicama svojih mogućnosti, nastoji pomoći uspostavi normalnijih odnosa. Živjeti se mora. Tu, baš tu, na mjestu prethodnog brutalnog sukoba.
I, eto, usred ljeta, u koliko-toliko mirnu i pitomu Uskopaljsku dolinu iz dalekog svijeta dođe domaći čovjek, “izletnik”, moguće i zaluđeni mladi bojovnik, koji je svoje kreativne mogućnosti iskazao po obiteljskoj kući i vozilu s natpisima od kojih se u normalnom čovjeku krv u žilava ledi.
Nož – žica – Srebrenica.
Neće biti balija.
Bit će nova Srebrenica.
Fašistički kukasti križ i katolički križić krasili su tu umotvorinu, dakako – da se krivnja za suludi postupak podvede pod razulareni ustaški dernek.
Autor tog nedjela i sam je osuđivao kukavičluk opasnih susjeda. Optuživao i svoje nedjelo prikrivao. Njegova sestra, kojoj su pri ruci mikrofon i TV ekran, kao dobra poznavateljica mjesnih prilika, oplela je po opasnim susjedima i njihovim genocidnim namjerama prema nedužnom bošnjačkom narodu.
Kao da nisu čuli ni pročitali kako su se, u srpnju ove godine, u Stocu ponijeli njihovi sunarodnjaci.
Ako vas ljetni odmor ili neka druga životna prilika, kao putnika ili namjernika, dovede do drevnog grada Stoca, zastanite i odmorite se na obalama rijeke Bregave. Lijepo je! Ako vozilom dolazite iz smjera Mostara ili Čapljine pa želite poći put Trebinja ili Jadranskog mora, morate prijeći preko jednog velikog mosta. S lijeve strane mosta, jedna do druge, svojim sjenama dodiruju se katolička crkva i pet stoljeća stara Careva džamija.
Koncem mjeseca srpnja oko stolačke Careve džamije okupilo se nekoliko tisuća vjernika. Slavili su njezinu obnovu i njezin petstoti rođendan. U času kada su se s katoličke crkve oglasila podnevna zvona masa je zanijemila. Zašutjela je!
Dvije minute dostojanstveno je sačekala dok odzvone zvona i ljude druge vjeroispovijesti pozovu na molitvu. Kada su zvona utihnula, nastavljena je muslimanska molitva. Ovako i samo ovako u našoj zemlji može se u miru živjeti. Nikako drugačije!
Svugdje u svijetu, osobito na ovako kontaminiranom prostoru, postupci mladog “umjetnika” podliježu kaznenom progonu.
Što o tom kaže naše kazneno pravo:
“Tko izaziva ili raspaljuje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji Bosne i Hercegovine, kaznit će se zatvorom od jedne do pet godina - čl. 163 Kaznenog zakona FBiH.”
Evo još jednom!
Jednom hrvatskom državljaninu koji je za vrijeme ovogodišnje komemoracije na Bleiburškom polju salutirao fašističkim pozdravom i podignutom desnom rukom Općinski sud u Austriji izrekao je kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
“Ponijele su me emocije i alkohol. Molim vas za razumijevanje i milost! Ne, nikada više neću to uradit’, gospodine suče!”
Ni razumijevanja ni milosti ne bijaše.
“Da u II. svjetskom ratu nije bilo onih koji su, poput vas jučer, desnicu visoko podizali i pozdravljali, sve bi bilo drugačije. Godina i pol zatvora bit će vam dovoljno da dođete pameti i počnete kao normalan čovjek živjeti”, reče sudac, zatvori spis i preko vrata ode u smjeru svoga radnog ureda. •
