Većina zemalja na svijetu očekuje da će, nakon prošle i ove pandemijske godine, sljedeća, 2022. godina biti godina stabilizacije, ekonomskog, društvenog i svakog drugog oporavka te godina povratka u normalno. BiH je u istom problemu kao i ostatak svijeta. U svojim okvirima nastoji se izboriti sa smrtonosnim virusom. U tom nastojanju manje je ili više uspješna, ali za razliku od ostatka svijeta, u njoj bi u 2022. godini mogla eskalirati još jedna kriza, institucionalno-politička, koja će zasjeniti čak i ove dvije godine koje je “ukrala” pandemija. Ne uspije li tijekom ove godine reformirati Izborni zakon, ispuniti uvjete za kandidacijski status za EU te postići minimum međunacionalnog i političkog konsenzusa, BiH će se naći u ogromnom problemu.
Naime, iduća je godina izborna, a bez reforme izbornog zakonodavstva upitno je hoće li se i kako uopće provesti izbori u BiH. Osim toga, zbog snažnog političkog naboja koje ovo pitanje nosi, vjerojatno će još prije izborne jeseni doći do kolapsa državnih institucija. Sve to u godini u kojoj bi se trebali poduzimati odlučni reformski koraci za oporavak ekonomije i socijalnog sustava urušenih u naletu pandemije koronavirusa. Izvan BiH ovog problema svjesni su tek bolje upućeni pojedinci. Nadu da to neće ostati tako i da će, prije svih, Europska unija prepoznati problem koji nastaje u njezinu predvorju, budi hrvatska diplomatska aktivnost od Zagreba do Bruxellesa.
Nitko u EU bolje od Hrvatske ne razumije problem BiH i nitko više od Hrvatske nema interesa da se problem riješi ili barem dalje ne eskalira. Razlozi su dobro poznati, više puta ponovljeni. Hrvatski narod jedan je od konstituenata BiH. Hrvatska dijeli najdužu granicu s BiH.
Hrvatska je snažno ekonomski, kulturno i infrastrukturno povezana s BiH i, konačno, Hrvatska je supotpisnica Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma na temelju kojeg funkcionira današnja BiH.
Hrvatska Vlada, predvođena premijerom Andrejem Plenkovićem, sustavno pokazuje prijateljske namjere želeći iskreno pridonijeti stabiliziranju političkog stanja. Ulogu svojevrsnog zastupnika i lobista BiH u Bruxellesu više je puta demonstrirala, a posljednjom akcijom samo potvrdila. Svjesna izazova i opasnosti koje se nadvijaju nad susjedom, RH je tijelima EU podnijela non-paper (neslužbeni diplomatski dokument ili papir koji ne postoji) kao osnovu za novu raspravu o stanju u BiH. Hrvatska diplomacija uz ovu je inicijativu uspjela vezati i Sloveniju, Mađarsku, Bugarsku, Grčku i Cipar, tako da je, zapravo, dokument o kojem će tijela EU raspravljati zajednički napor šest članica. U non-paperu se ističe da BiH “mora ostati u središtu pozornosti EU, da je članstvo BiH u EU i prioritet i težnja, a kako bi se to ostvarilo, potrebna je sveobuhvatna transformacija cijelog društva”. Jedan od prvih ciljeva na tom putu stjecanje je kandidacijskog statusa, za što je potrebno ispuniti 14 prioriteta koje je definirala Europska komisija, uključujući i toliko spominjanu reformu izbornog zakonodavstva.
Važan je trenutak kada Hrvatska pokreće novu diplomatsku ofenzivu u EU, koja je već sad uspjela jer je naišla na pozitivne stavove ne samo zemalja koje su podržale ovu inicijativu već i samih tijela Unije. Ako se EU doista aktivno uključi i fokusira na temeljne probleme u BiH, u sljedećim mjesecima moguće je očekivati određeni napredak. U protivnome, prepusti li se BiH samoj sebi zbog zaokupljenosti EU drugim pitanjima, unutarnji dogovor nije realna opcija.
Hrvatski non-paper najkonkretniji je potez u skretanju te međunarodne pozornosti na BiH. “Nepostojeći papir” tek je polazište, ali važan korak u odlučnoj reakciji EU prema državi koja pretendira postati njegova članica. Dok se u BiH ne riješe neka temeljna pitanja koja je Daytonski sporazum loše postavio, toga cilja nema, pogotovo što su naknadne intervencije nedoraslih međunarodnih činovnika politički sustav dodatno zakomplicirale.
Skrenula je pozornost na to i prošlotjedna rasprava u Hrvatskom saboru o BiH. Ma koliko bila obilježena politikantstvom, a kod dijela zastupnika i poražavajućim neznanjem, ta rasprava pokazala je kako Hrvatska mora iskoristiti svoju vanjskopolitičku poziciju, prije svega kroz članstvo u EU i NATO, da pomogne BiH. Ne samo zbog BiH i tamošnjih Hrvata nego i zbog sebe same. Nestabilnost i kriza u koju BiH klizi moraju se odraziti na RH, ma koliko neki u Zagrebu pred tim zatvarali oči i ponašali se kao da je BiH daleko tisućama kilometara, a ne uz tisuću kilometara hrvatske granice. Bude li “nepostojeći papir” (non-paper) pokrenuo rješavanje problema stvorenih postojećim potpisanim “papirima”, onda je Hrvatska otkrila i recept budućeg funkcioniranja BiH. Dogovarajte se, ali ništa ne potpisujte! Ionako ste u BiH sve službene dokumente pretvorili u non-paper. •
