Sve je isto samo njega nema, pjeva stara narodna pjesma.
Sve je isto, možda još gore, teže i složenije od onoga što je u Pismu iz 1920. godine napisao nobelovac Ivo Andrić (1892. – 1975.).
U posljednjih stotinu godina naša nesretna i raspeta balkanska kotlina tri puta zapetljala se u tri surova ratna okršaja. Jedan, drugi i treći ostavili su duboke naslage mržnje i potrebe za sravnjivanjem računa na ex jugoslavenskoj pozornici zla i bezumlja. Posljednji rat, u domaćoj izvedbi, možda i najviše.
Bosna je još tu. Trese se i podrhtava, a oko njezina nobelovca četrdeset i pet godina razvlače se teorije. I pišu različite knjige. On počiva, a njegove misli žive i svaki dan opominju. Zovu na mir, razum i oprez. Drugog puta nema! Zar nije dovoljno ratova? Milijuni umrlih i poginulih, još više bogalja bez ruku i nogu, majki bez djece i muževa, porušenih mostova i spaljenih kuća – sve to opominje.
Očito je da to ne razumiju oni koji se, unatoč siromaštvu puka, brutalno naoružavaju i pripremaju za novi put u nekud. Kao da ponovno žele zažariti i do ratnog usijanja dovesti povijesne granične linije. Kao da slušam staru dobru sevdalinku - Drina huči, novi dan (rat) se sprema.
Bosna je sa svojim planinama, šumama i rijekama, raj od zemlje.
Hercegovina je, s brojem sunčanih dana, jakim dnevnim svjetlom i mediteranskom klimom, i više od tog.
Nad svakim dijelom naše zemlje Stvoritelj je ostavio prepoznatljive tragove svojih ruku. Ona vapi za mirnim vremenom i poštenom upravom jer nisu njezini ljudi tu samo zato da se svakih dvadesetak godinu pobiju i pokolju. Ona se ne smije pretvarati u balkansku tržnicu zla i bezumlja. Ne smije se pretvarati u poligon na kojem će velike sile izvoditi svoje opite.
Izvoditi opite, otvarati banke, osiguravajuća društva, kreditnim zaduženjima graditi magistralne ceste, sve do trena u kojemu će uzeti sve u svoje ruke.
A onda…
Nekako na kraju romana “Na Drini ćuprija” Ivo Andrić opisuje radost puka kada se Višegrad, željezničkom prugom, povezao sa Sarajevom i bijelim svijetom. Svi su skakutali, pjevali i govorili kako se sada brže putuje i roba lakše s jednog na drugo mjesto prenosi. Svi su slavili osim Alihodže, mjesnog mudraca i trgovca. Smrknuta pogleda Alihodža govori da nije važno ide li, nego kud ide, po kakvu poslu putuje.
Mi smo budale ako mislimo da je Švabo pare trošio da bismo mi mogli brže putovati i lakše poslove obavljati. Mi se vozimo, a ne vidimo što stroj dovlači i što odavde odvlači. Živi bili, vidjet ćemo da će nam ova štreka na nos udariti. Doći će vrijeme da će nas Švabo voziti tamo gdje nam nije milo i gdje nikada nismo mislili da ćemo ići.
Za uzavrele glave naša zemlja je i dan-danas novorođenče ili, još gore, i sto puta opasnije, pravo nedonošče. Nedonošče s malim izgledima da preživi, prohoda i osovi se na stabilne noge. Mnogi tako misle i na tom polju predano rade. U posljednjih 365 dana, makar toliko puta, to jasno i glasno, iz punih pluća i središta svoje duše, govori čovjek koji se zove njezinim predsjednikom.
Povijest državne uprave ne poznaje ovakav nonsens. Ne poznaje ovakav politički besmisao. A ni ovakvo Predsjedništvo. Kako? Jedan član Predsjedništva govori da ova država nije dobra i da se mora raspasti.
Drugi, po tko zna koji put, govori da za brutalnu pljačku deset milijuna “respirator” maraka nitko nije odgovoran. Njegova supruga - nikako!
Onaj treći posebna je priča. On bi u svom političkom besmislu i na Pelješki most jurišao. A Ivo Andrić piše:
“Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima vrednije i bolje od mostova. Oni su važniji od kuća i svetiji od hramova…”
“Ni u prvom susjedstvu nije ništa bolje.
I nimalo veselije.
Odavno je tako.
Hrvatska je nesretna, a ja je volim”, piše mladi Ivo Andrić.
“Nije ona kriva što je nesretna, niti sam ja kriv što je volim”.
U povodu smrti Antona Gustava Matoša (1873. - 1914.) iz studentske bečke klupe, poručuje:
“Hrvatska je lijepa, prelijepa i čarobna zemlja. Ali pogažena je, izvarana, izrabljivana, napola dekroatizirana i jednim historijskim apsurdom bačena u ropstvo”.
U tim trenucima Hrvatska je njegova velika ljubav, a Zagreb utočište i svetost iznad koje je samo nebo.
U trenucima očaja i duševnog neraspoloženja, govori da je Hrvatska zemlja s puno brda i malo duha. “Ona je jedna velika tragedija. Zagreb je crvotočina i grad za bježanje.
U tom mrkom gradu sinovi juga nemaju što tražiti. Zagreb mene pokopati neće. Ja odavde moram pa kako god bude tamo”, piše dr. Tugomiru Alaupoviću (1870. – 1958.), Travničaninu, svom profesoru u sarajevskoj gimnaziji i ministru u Vladi Kraljevine Jugoslavije.
Ovako je u mladim godinama ushićenja i razočaranja pisao budući dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Ovako je pisao “Bosanac sa dna kace” (kako je za sebe volio reći), koji je, prije šezdeset godina, pokorio književni svijet. Pokorio - i ime rodnoga kraja utisnuo u svaku točku kugle zemaljske i ugradio u svijest iole obrazovana čovjeka.
Danas kada dođete u njegov rodni grad, nećete proći ulicom koja ponosno nosi njegovo ime. Nećete zastati na trgu, niti posjetiti školu ili ustanovu koja se, na neki način, sjeća svog Ivana. Uvjeren sam da ovakav primjer ne postoji na kugli zemaljskoj. Da odnekud nije iskrsnula Snježana Köpruner, svjesna heroina ovog vremena, da nije duboko zavukla ruku u trezor svoga poduzeća, rodna kuća našeg nobelovca bila bi prepuštena devastaciji i zaboravu. O tempora, o mores, uzviknuli bi drevni Latini.
Kako god, ovog genijalnog književnika neprestano treba čitati, proučavati i tumačiti njegove misli. I neprestano zahvaljivati gospođi Snježani Köpruner što je rodnu kuću našeg nobelovca sačuvala za generacije koje će doći poslije nas.
Inače, Ivo Andrić je fenomen!
Iz malog naroda, iz nepoznate i neutjecajne zemlje, vinuti se do vrha svijeta, do Nobelove nagrade, to je društvena, svakako i književna fantastika. Miroslava Ćiru Blaževića, slavnog Travničanina, u nekoj prilici pitali su što misli o kolegi, također uspješnom treneru Joséu Mourinhu, odgovorio je:
“Što ću misliti!? Da je iz Travnika, kao što sam ja, ne bi dobacio dalje od Turbeta”.
Mjesta koje je samo nekoliko kilometara udaljeno od središta grada.
Listao sam jednu, drugu i svaku knjigu za koju sam mislio da ću u njoj naći odgovor ili makar naznake odgovora na ozbiljno pitanje - tko je Ivo Andrić? Zašto je napustio Zagreb? Tko je Croatiju bacio u historijsko ropstvo? O tome tko je Ivo Andrić sve je zapisano u matičnim knjigama župnoga ureda u Docu na Lašvi. U Travniku.
O ovom čovjeku može pisati što god tko hoće. Za mene je genijalan pisac i čovjek životne prilagodbe. Kao sarajevski srednjoškolac bio je član Mlade Bosne, pokreta koji se borio za oslobođenje zemlje od okupacije i terora Austro-Ugarske Monarhije. Pokret je brzo napustio.
“Zahvatilo me je zahlađenje. Nestali su moji ideali. Ni Mlada Bosna nije ono što sam mislio”, piše svom profesoru Tugomiru Alaupoviću.
Nesretna Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca od samog početka zaplovila je vodama korupcije, političkog nemorala i nametanja volje najbrojnijega naroda. Prije nego što je itko mogao zamisliti, država je dovedena u stanje neprestanih sukoba i političkih ubojstava. Na sve strane kružila je krilatica - kamen do kamena - palača, Čaruga do Čaruge - država. Čaruga je bio drumski razbojnik koji je pod zaštitom dvora pljačkao i ubijao. Svijet je ogorčeno pjevao:
“Činovnike i birokrate,
cilindaše i sabljaše,
gonit ćemo svi.
Ustaj seljo, ustaj rode”…
Kada je 20. lipnja 1928. godine srpski radikal Puniša Račić (1866. – 1944.) u skupštinskim klupama ubio Stjepana Radića (1871. – 1928.), vođu hrvatskog naroda, i još nekoliko njegovih suradnika, tu je bio kraj.
Ubijen je Stjepan Radić, ubijena je ideja zajedništva na kojoj su predano radili najveći hrvatski intelektualci i umjetnici: Ivan Meštrović (1883. – 1962.), Frano Supilo (1870. – 1917.) i dr. Ante Trumbić (1864. – 1938.). Pokop Stjepana Radića pretvorio se u narodni prosvjed. Policija je surovo nasrnula i ubila trojicu mladića.
Andrić je zašutio.
Kao da je znao stihove i nauk Arsena Dedića:
“Budi mudar,
na riječima škrt,
i polako okopavaj vrt”.
