Davno sam čitao pa pišem po sjećanju…
- Jednoga dana pozvao sam u svoj ured mladoga bliskoistočnog šeika vjernog Kruni – u svojim memoarima salonski se prisjeća i pripovijeda Winston Churchill (1874. – 1965.), britanski političar, državnik, pisac s Nobelovom nagradom za književnost i zakleti imperijalist.
- Sjeo sam u svoj ured, zapalio omiljenu cigaretu, uzeo čašicu odličnog viskija, i – razmišljam – gdje bih na bogatom Bliskom istoku mogao ucrtati jedan teritorij, bilo kakva oblika, i mladom, odanom šeiku reći: “Ovim prostorom Vi ćete vladati! Vas je tamo malo više nego onih drugih. Ja ću vam pomagati i štititi vas!”
Tako treba biti.
I bit će!
Ustvari, bilo je to poigravanje s odanim šeikom i upozorenje da, bez njegova pokroviteljstva, ne može opstati na političkoj sceni, a da će u slučaju neposluha biti srušen kao što se sruši svaka politička građevina koja nastane u neskladu s prirodnim i povijesnim zakonima geopolitičke statike. Bez statike i moćne političke zaštite svaka kabinetska državna građevina podrhtava i kod slabijih potresa – unutarnjih i vanjskih, na isti način i podjednako! Primjer koji živimo država je Izrael!
Divno, zar ne?!
Tko ima moć, može nešto ovako ponuditi – blagonaklonim pokretom i osmijehom zahvalio je mladi šeik.
Kruna je moćna, a vlast svakom draga!
Šeik je bio mlad i politički neiskusan; nije bistra pogleda mogao vidjeti što lukavi Imperij smišlja i koji se njegovi interesi kriju iza sladunjave priče.
Nije mogao predvidjeti u kakav će ga politički vrtlog uvesti imperijalna Kruna – kao što je, u minulim stoljećima, uvodila svakoga koga je dotaknula svojim “demokratskim” tekovinama.
Povijest zorno svjedoči da su kruti vlastodršci i diktatori zasebna ljudska bića. Nikada ne znate na čemu ste. I nikada niste sigurni hoćete li jutro dočekati u svom uredu i, još gore i teže, s glavom na ramenu.
Pred završnicu hrvatskog preporodnog vrenja 1971. godine, u Zagreb je došao Josip Broz Tito (1892. – 1981).
Svatko je mislio da je opasnost za narodno vrenje i plemenito nastojanje nestala. Osobito nakon što je u svom znamenitom govoru u hotelu Esplanade rekao:
- Ja sam ovaj put vidio i uvjerio se da su zaista apsurdne tvrdnje i kojekakve priče o Hrvatskoj, da tu nema jedinstva, da narod misli drugačije, da tu postoji veliki šovinizam. Nije, Boga mu, tako! Na svakom mjestu vidio sam radost naroda, ushit radnika i bratstvo i jedinstvo naših naroda. Drugarice i drugovi, ne dajte se zbuniti – neprijatelj nikada ne miruje i ne spava! Moramo biti budni!
Nekoliko izgovorenih rečenica hrvatskom političkom vodstvu i narodu palo je kao melem na ranu. Lukavi i prepredeni političar došao je, demagoškim porukama prividne podrške, uspavati hrvatsko političko vodstvo i, s ljudima odanim njegovoj Kruni, pripremiti sječu u Karađorđevu.
Karađorđevo ili, mađarski, Belamajor, naselje je u općini Bačka Palanka u Vojvodini. Pod konac godine, 29. studenog 1971., u Karađorđevu je počela sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i definitivni slom hrvatskog slobodarskog pokreta.
Prije će Sava uzvodno poteći nego će hrvatski narod dobiti svoju državu! – grmio je uzdrmani i razjareni maršal.
To je bio početak masovnih progona političkih čelnika, suđenja vođama općeg narodnog nezadovoljstva i ukidanja rada najstarije kulturne institucije – Matice hrvatske. Dvije tisuće ljudi je uhićeno i suđeno. Oko stotinu tisuća ljudi se pred progonom razbježalo na sve četiri strane svijeta. Samo je mudri Miroslav Krleža osluškivao pulsiranje vremena i proročki poručio: – Ne bih želio biti svjedokom onog što će se nakon odlaska Josipa Broza dogoditi. Bit će gore nego što je ikada bilo!
I tako bi!
Teško je zamisliti političara koji, makar u prikrivenim snovima, ne priželjkuje vlast. Nema političara koji jednoga dana ne bio želio imati moć Winstona Churchilla, pa da i on, jednoga dana, sjedne u svoj ured, razastre zemljopisne karte, upali svjetla da dobro vidi, klima-uređaje da smiruje njegova uzbuđenja i povuče svoje crte. Potezom pera da prijeđe preko planina, rijeka i jezera, dođe na drugu stranu i spoji se s onim što smatra kao svoje, i ponosno kaže:
- Ovo će biti moja republika! Ovim ću ja upravljati!
Minula stoljeća, tradicija, kultura i vjera nisu važni. Ne zanimaju me stoljetni susjedi, prirodne, etničke, političke i povijesne činjenice. Moj narod, moja braća na drugoj su adresi. Na drugoj strani.
Oni što su malobrojniji neka se humano presele gdje žele. Uvijek su se ljudi i narodi premještali i nastanjivali u drugim središtima. Od tog ne treba praviti političku dramaturgiju. Kada se jedan prostor, kako piše Meša Selimović, neprirodno otkine od matice, on više nema ni toka ni ušća ni utoka. Nema ni smisla! Nema ni budućnosti! Povijesne istine često se zaboravljaju.
Balkanski poluotok u svome neredu ne smiruje se.
Crna Gora i Makedonija dobile su moćnog zaštitnika u NATO savezu i preživjet će. Bosna, Hercegovina, Kosovo i Srbija s njima - glavni su kamen spoticanja.
Nesporazumi oko Bosne i Hercegovine dublji su nego što se akterima i promatračima čini. U bosanskom loncu međunarodna zajednica skuhala je neprobavljivu hranu i prepustila je upravljanju ratobornih visokih predstavnika tipa i profila Wolfganga Petritscha i Paddyja Ashdowna.
Jedan je tenkovima (zamislite!) uništio privatnu Hercegovačku banku, a drugi, političkim snajperom, skidao legitimno izabrane predstavnike naroda. O, sram i grdoba!, pjevao je Aleksa Šantić.
Srbija je zaratila sa svojim predsjednikom. Prepoznala je njegovu dvostruku igru i političku glumu. Prepoznala je političkog despota, a za Zapad korisnog, poslušnog momka, koji će jednoga dana (ako već nije), potpisati priznanje Kosova kao samostalne i neovisne države.
I što onda?
Progon i prokletstvo.
Ništa bolje nije zaslužio čovjek koji javno, u Parlamentu, kaže:
- Za jednog našeg ubit ćemo stotinu njihovih!
Na političkoj sceni, zaista, znaju se pojaviti zanimljivi ljudi.
U vrijeme pisanja ove kolumne političko-pravosudnu scenu potresa doživotna kazna zatvora, kazna koju je Međunarodni kazneni sud izrekao optuženom Radovanu Karadžiću.
Svatko iz svoga kuta promatra i komentira.
A svi zajedno zaboravljaju da je osuđeni Radovan Karadžić 7. ožujka 1995. godine izdao naredbu D (izgladnjivanje, zastrašivanje, progon i likvidacija), a tu naredbu u operativni vojni plan osmislio je, oživotvorio i izvršio general Ratko Mladić. Jedna i druga naredba, kao neoboriv materijalni dokaz, nalaze se u spisu Haaškoga suda. Svaka druga priča o Srebrenici je zavaravanje sebe i svakog oko sebe.
Kazneno zakonodavstvo u Europskoj uniji, za razliku od ne tako davnih vremena, ne poznaje smrtnu kaznu. U studenome 1945. godine za ista kaznena djela optužena su 24 nacistička čelnika. Proces je bio kratak – samo 11 mjeseci.
Nad polovinom optuženih odmah su izvršene smrtne kazne. Božić nisu dočekali. Proces Radovanu Karadžiću trajao je punih deset godina. I tako je, nakon četvrt stoljeća od prestanka rata, izrečena zakašnjela pravda. Političke pogreške odnose živote, rađaju i obnavljaju mržnju. One ruše, a ne stvaraju.
Treba ih se kloniti!
Svoje misli ne mogu suspregnuti.
S njima ne mogu natrag. Političke prilike na Balkanskom poluotoku s naznakama su dolazeće oluje. Plašim se da bi moglo biti gore nego što je ikada bilo, kako je svojedobno govorio intelektualni gorostas Miroslav Krleža.
U strahu, iz ove zemlje odlazi mlado i staro, zaposleno i nezaposleno, obrazovano i neobrazovano. Sredinom ovoga mjeseca ožalošćena i razočarana majka Suzana Radanović s banjolučkog gradskog groblja ekshumirala je mrtvo tijelo svoga sina Davida. Sa sobom ga je prevezla u Austriju i u Wiener Neustadtu ponovno pokopala. I mrtve ljude odvode iz uzavrele kotline mržnje i stoljetnih nesporazuma.
SRAMOTA
Nastavak kolumne ne prati današnju temu. Unatoč tome, odlučio sam napisati nekoliko redaka.
Prije šest godina ili, točnije, u lipnju 2013. godine, otvoren je granični prijelaz na Bijači i najavljen nastavak gradnje suvremenog kolnika do međunarodnog marijanskog svetišta u Međugorju.
Projekti su dovršeni, ugovori zaključeni, novac osiguran, pa nekoliko kilometara ceste neće biti problem dovršiti – govorili su.
U posljednje vrijeme u nekoliko navrata pisalo se o početku radova na dionici Bijača – Međugorje – Tromeđa.
U petak, 22. ovog mjeseca, uime Hrvatske akademije za znanost i umjetnost i Matice hrvatske, pošao sam u Zagreb na susret koji priređuje Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske.
Kako su radovi u tijeku i strojevi na cesti, odlučio sam do autoceste poći preko Čapljine. U povratku iz Zagreba na granični prijelaz Bijača kasno sam došao. Noć je!
Računam, u to vrijeme na gradilištu nema nikoga. Strojevi miruju. Radnici su za vikend kod svojih domova. Znatiželja me povukla. Pošao sam prema Međugorju da vidim kako radovi napreduju i hoće li biti dovršeni do lipnja – do velike svetkovine. Polako sam vozio i promatrao.
Na davno projektiranoj i ugovorenoj trasi ceste - ni strojeva ni radnika. Nigdje nikog. I nigdje ničeg. Samo cesta nalik zapuštenom šumskom bespuću kojim se, konjskom zapregom, izvlače posječena stabla.
Politička sramota i nebriga za Međugorje, najveće marijansko svetište, u koje, baš tim putem, svake godine dolaze milijuni putnika i hodočasnika.•
