U svojim kolumnama, u nekoliko navrata, osvrtao sam se na zanimljivu i poučnu priču dr. Maksa Levenfelda, sarajevskog liječnika, i na njegove dvojbe koje je morao razriješiti prije nego što spakira stvari, zaključa vrata raskošne obiteljske kuće i pođe na vlak koji će ga odvesti u druge krajeve, daleko od oskudne, tijesne i mrke zemlje – od zavičaja i rodne Bosne i Hercegovine.
Dr. Maks Levenfeld
O dvojbama dr. Maksa Levenfelda prije stotinu godina raspričao se Ivo Andrić u eseju “Pismo iz 1920.”. Dugo je dr. Levenfeld mislio da će, kao i njegov otac, u Sarajevu bezbrižno živjeti i djecu liječiti. Vjerovao je da će, kada za to dođe vrijeme, a došlo je već, obitelj zasnovati, potomstvo podizati, dočekati stare dane i kosti na groblju sv. Josipa ostaviti.
Nekoliko mjeseci nakon demobilizacije nagledao se dr. Levenfeld ljudske patnje i stradanja. Zlo se širilo po širini i udalj. Vidio je mnogo čuda i shvatio da se u Bosni čovjeku od čovjeka svašta može dogoditi. Čvrsto je odlučio Ferhadijom i Baščaršijom prošetati se, fijakerom se po Vrelu Bosne provozati, pogledati vrhove Trebevića i zauvijek kazati: “Aufwiedersehen”.
Odlučio je odmaknuti se od bijede i neizvjesnosti. Vjerovao je da, negdje, daleko od domovine, teže, gore i neizvjesnije ne može biti.
Slušao je dr. Levenfeld stare ljude i njihove priče da nije dobro živjeti u zemlji koja je i jedan dan bila pod osmanlijskom upravom i da pametan i obrazovan čovjek navrijeme treba naći novu životnu destinaciju, makar bila i tisuću kilometara udaljena od granice na rijeci Savi. Ujutro rano i navečer kasno nametalo se dr. Levenfeldu ozbiljno pitanje: kako započeti novi život?
U to vrijeme Europa je bila premrežena ratnim sukobima. Liječnici su se tražili na sve strane. Dr. Levenfeld bio je uvjeren da će nastaviti život dostojan čovjeka dvadesetog stoljeća.
Pripovijedali su mu stari ljudi da su na ove prostore dolazile različite vojske i ustroji; uglavnom drski osvajači i ljuti tirani koji su zemlju stoljećima prosijavali na najsitnija sita. Ali – uzalud!
Ima nešto što se prosijati ne može!
Koliko god su osvajači pravdali svoje surove postupke i smirivali uzburkano bosansko tlo, odnekud je iz dubokih naslaga mržnje, kada se malo tko nadao i takvo nešto očekivao, nicao korov još otrovniji, opasniji, i zametao klice novih, u pravilu – surovijih sukoba od onih koje povijest pamti i bilježi.
Pola stoljeća komunističke vladavine i propagiranja plemenite ideje bratstva, jedinstva i sloge slavenskih naroda nije dalo rezultat. Omladinske radne akcije, gradilišta, Štafeta mladosti, svibanjski sletovi, kongresi, besplatno školovanje, studentski krediti, stipendije, zdravstvena zaštita... raspršili su se poput srednjobosanske jutarnje magle. Buknuo je ratni sukob nezapamćenih razmjera.
Sve je pošlo kako ne valja i kako ne treba.
U intimnoj ispovijesti književnik Miroslav Krleža, intelektualni gorostas koji je žestoko razumio svoje doba, versajsku tvorevinu i novu državu, Branku Mikuliću, predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća, rekao je:
“Moj dojam je da naše oružane snage lagano klize ispod Brozova vojničkog šinjela. Ne bih želio biti svjedok onom što će se u ovoj zemlji dogoditi nakon Josipa Broza. Bit će gore nego što je ikada bilo.”
Tako i bijaše. Nakon Ive Andrića, “Pisma iz 1920. godine” i ispovijesti dr. Maksa Levenfelda, u proljeće 2004. godine pojavilo se novo pismo. Napisao ga je drugi doktor moje današnje kolumne…
Dr. Milan Babić
Umoran od prijevara i obmana u ćeliji haaškog zatvora, u travnju 2004. godine, dan prije samoubojstva, novo pismo napisao je dr. Milan Babić (1956. – 2004.), srpski pobunjenički političar, gradonačelnik Knina, predsjednik Zajednice srpskih općina i, konačno, predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine. Napisao ga je političar koji se zalagao za potpuni prekid političkih, gospodarskih, kulturnih, duhovnih i drugih veza sa Zagrebom. S punim plućima i užarenim srcem zalagao se za potpuno sjedinjenje s Beogradom i političkim idejama Slobodana Miloševića.
Kako je ratno vrijeme odmicalo i svatko na dnevnoj svjetlosti pokazao svoje lice i svoje namjere, obrazovan i inteligentan čovjek shvatio je veličinu svoje zablude i zločina koji je počinio. Napisao je oproštajno pismo, došao na glavnu raspravu, stao pred suce Međunarodnog suda u Haagu, otvorio fascikl, stavio naočale i počeo čitati.
“Poštovana gospodo suci,
izlazim pred ovaj Sud s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dopustio sam sebi sudjelovati u progonima najgore vrste. Sudjelovao sam u progonu nedužnih ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su nasilno progonjeni iz svojih domova i ubijani. Nehumani postupci prema nedužnim ljudima nikada i ničim se ne mogu opravdati. Mom srpskom narodu samo istina može pomoći da se oslobodi kolektivne sramote.
Žaljenje koje osjećam zbog toga bol je s kojim moram živjeti ostatak života. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti. Molim svoju braću Hrvate da oproste, jer se bez praštanja živjeti ne može. Bez obzira na sve razlike, pripadamo istoj ljudskoj vrsti. Ostajem bez riječi kada trebam iskazati svoje veliko kajanje.
Bio sam zaveden od beogradske propagande, ali moje sudjelovanje u zločinima najgore vrste to ne može opravdati. Zahvaljujem Bogu što me je poživio i omogućio mi da se pokajem i zamolim za oprost. Stavljam se na raspolaganje ovom Sudu i međunarodnoj pravdi.”
Milan Martić, predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine, nasljednik dr. Milana Babića, nije shvatio veličinu svoje zablude i svog zločina. U trenucima dogovorenog iseljavanja, neobrazovan čovjek i neupućen političar, ne znajući što iza zastora spremaju gospodari rata, nazvao je Slobodana Miloševića i vapio za pomoć.
“Predsjedniče, naš svijet masovno odlazi.
Pomozite mi!
Što da radim?”
Predsjednik mu je istog časa odgovorio: “Ubij se!”
Prema pravilima Međunarodnog suda u Haagu, za vrijeme izdržavanja kazne osuđene osobe ne mogu davati intervjue. To pravilo grubo je prekršeno. Iz Haaškog suda javili su se osuđenici Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Za beogradske Večernje novosti ovih dana javio se i Milan Martić i priznao da ga je u odlučnom času izdao predsjednik Slobodan Milošević. Dr. Maks Levenfeld navrijeme se povukao iz grotla bosanskohercegovačkih nesporazuma i mržnje, kao njezina pratećeg proizvoda.
Dr. Milan Babić pošao je drugim putem i, pod teretom grijeha koje je počinio, počinio je samoubojstvo. Njegov “prijestolonasljednik” Milan Martić još jednom bi navukao vojnu odoru i krenuo u nove bitke i nove obračune.
“Luda naroda i kriva drveta nikada neće nestati”, kaže stara hercegovačka uzrečica.
Dr. Frank-Walter Steinmeier
Treći doktor iz ove kolumne je Frank-Walter Steinmeier (1956.), predsjednik velike i moćne svjetske velesile - Njemačke.
Prvoga rujna ove godine održao je svoj veliki, mnogi kažu – najveći, državnički govor. Pred državnicima pedesetak zemlja, pred svojom premijerkom Angelom Merkel i cijelim svijetom, u dvama poljskim gradovima održao je dva povijesna govora. U Varšavi, glavnome gradu Poljske, u četiri sata i trideset i pet minuta, nakon zvuka sirena, svoj pogled skrušeno je usmjerio prema zemlji, a potom prema nebu i rekao: “Prije 80 godina, točno u ovaj čas, nad ovim gradom i nad poljskim narodom, otvorio se pakao potaknut njemačkim rasizmom, ludilom razaranja i uništenja.
U drugome velikom poljskom gradu – Gdanjsku, njemačka krstarica u isto vrijeme i po istoj zapovijedi, otvorila je vatru na poljsku vojarnu. Bila je to prva bitka u II. svjetskome ratu, a ujedno i simbol hrabrosti poljskog naroda. U borbi za Gdanjsk pali su mnogi nedužni ljudski životi. Gdanjsk je simbol poljskog otpora njemačkom fašizmu i bezumlju. Naša odgovornost ne prolazi. Težimo vremenu u kojemu nitko i nikada više neće reći ni zapjevati: Deutschland, Deutschland uber alles!”, ovako je svoj govor završio predsjednik moćne svjetske velesile.
Pola stoljeća ranije njegov prethodnik, veliki državnik Willi Brandt (1913. – 1992.), kleknuo je pred spomenikom u Varšavskom getu i molio oprost za učinjene nacističke zločine. Veliki državnici, klečeći na koljenima i pogledom oborenim prema zemlji, mole za oprost. Mali i neupućeni policijski pozornik Milan Martić, s 35 godina zatvora, još jednom bi jurišao i ratovao. Predsjednik moćne svjetske velesile odgovornost za stradanja u II. svjetskom ratu nije želio prebaciti ni na koga, pa ni na ruski narod i predsjednika Josifa Visaoronovića Staljina (1878. – 1953).
Mnogi se pitaju – zašto na svjetsku komemoraciju nije pozvan i zašto nije došao ruski predsjednik Vladimir Putin.
Odnosi poljskog i ruskog naroda opterećeni su bremenom krvave povijesti. Na početku II. svjetskog rata, u travnju 1940. godine, po naredbi Ministarstva unutarnjih poslova Rusije, u Katynskoj šumi, za mjesec dana, ubijene su dvadeset i dvije tisuće poljskih građana: generala, visokih časnika, svećenika, biskupa, nadbiskupa, kardinala, dvije stotine sveučilišnih profesora, tri stotine liječnika, deseci odvjetnika, pjesnika, književnika…
Ubijen je i poljski princ. U Katynskoj šumi pobijena je elita velikog i prosvijećenog poljskog naroda.
Po okončanju II. svjetskog rata, Katynska šuma bila je anektirana i pripojena SSSR-u s jedinom namjerom da se za ovaj zločin nikada ne sazna. Vasilj Blohin, voditelj nezapamćenog pokolja, na drugi svijet otišao je s najvećim društvenim počastima. Otišao je kao narodni heroj okićen odličjima različitih veličina i značenja.
Na sedamdesetu obljetnicu pokolja u Katynskoj šumi predsjednik Republike Poljske Lech Kaszynski u svome je zrakoplovu na komemoraciju poveo stotinjak najuglednijih državljana. U avionu su bili političari, narodni zastupnici, generali, sveučilišni profesori, duhovnici, pjesnici i sportaši. U zrakoplovu je ponovno bila elita poljskog naroda.
Na zapadu Rusije, kod gradića Smolenska, pod nerazjašnjenim okolnostima, zrakoplov je doživio nesreću. Nitko nije preživio.
Tog tragičnog dana stotine tisuća Poljaka sa zapaljenim svijećama izašle su na ulice grada. Na svim poljskim crkvama zvonila su zvona. Zvonilo je i najveće zvono Zigmund na Vavelu, ono kojem Crkva dopušta da se oglasi samo u najtežim i najsvečanijim trenucima velikog i prosvijećenog poljskog naroda.
Zato nije čudo što je naš nobelovac Ivo Andrić, na dodjeli počasnog doktorata u Krakovu, rekao:
“Vjerujem da se moja domovina neće naljutiti ako kažem da sam se u Bosni rodio, a u Poljskoj duhovno progledao. U toku dugog života mnogo sam vidio, ponešto naučio i puno zaboravio, ali svoje mladenačke dane na Jagelonskom sveučilištu i kontakt s poljskim narodom i poljskom kulturom sačuvao sam kao doživljaj koji je u meni ostavio trajan i neizbrisiv trag.”Blaž
Ljeto Gospodnje, najtoplije od kada se temperature mjere i bilježe, bližilo se svom kraju. Prije četiri godine, početkom mjeseca rujna, Udruga vinara Hercegovine priredila je veličanstvenu gastro-turističku manifestaciju u slavu vina.
U slavu blatine i žilavke.
Da sve bude kako treba, i u knjigama zapisano od početnih riječi sorti grožđa, manifestacija je krštena imenom: Blaž - blatina i žilavka.
S koljena na koljeno, s generacije na generaciju, u Hercegovini se slave žilavka i blatina. S njima se rađalo, slavilo i na drugi svijet odlazilo. Svako od ovih vina ima svoju zadaću. Hercegovci kažu da se žilavka pije radi smijeha, a blatina radi grijeha.
“Djelovanje žilavke je munjevito: dok ulazi u čovjeka, ona je pitka, bezazlena i ljupka, a kad stane da se iz njega javlja, ona je gromoglasna i nasrtljiva, voli da prekopava stare račune i lako subesjedniku uskače u oči”, piše Ivo Andrić.
“Slavlja varaju i treba ih se čuvati”, kažu stari mudri ljudi.
Slavlja kao što je Blaž treba čuvati i njegovati, na svaki način pomagati i poticati jer ono slavi uspjeh, plemenitost i održivost. Život u Hercegovini nikada nije bio jednostavan i lagodan, uvijek je bio težak, grub, često i nepodnošljiv. Neočekivane prepreke iskrsavaju na svakom koraku.
Ljudi su navikli pa ih ništa puno ne plaši i ne zaustavlja. Navikli su na sušna ljeta i političke nepravde. Povijest se zna surovo poigrati čestitim ljudima. Po okončanju II. svjetskog rata, u Međugorju, u župi sv. Jakova, svaki punoljetni mladić i odrastao čovjek nestao je.
Ubijen je.
Ostao je tek poneki djed i mnoštvo male i nejake djece. Minula su turobna vremena, porasla su predratna i ratna djeca, porasla su i njihova djeca. Danas su to radini i sposobni ljudi. Vinuli su se do urbanih obiteljskih kuća, privatnih hotela i sportskih centara.
Vratimo se ugođaju manifestacije Blaž.
Ljepšeg i prirodnijeg amfiteatra za ovu svečanost nema do Sportskog centra Circle International. I zapadnu Hercegovinu zahvatila je pomama stranih naziva poduzeća, ustanova i udruga.
Ovaj velebni sportski centar ja ne mogu drugačije nazivati osim - Sportski centar “Niko Dodig”. Što mi znači Circle International? Ništa, apsolutno ništa!
Godine 1998. NK Dinamo s Miroslavom Blaževićem, trenerom svih trenera, bio je na pripremama u ovom sportskom centru. U nevezanom razgovoru pitao sam ga o dojmovima, a on mi bez razmišljanja odgovori:
“Da ovaj sportski centar ima hotel, ovdje bi na pripreme mogli doći Barcelona, Real Madrid, Bayern i svaki najveći europski klub.”
U minulom desetljeću u Sportskom centru “Niko Dodig” izgrađen je suvremen hotel i desetak kućica u kojima sportaši mogu boraviti sa svojim obiteljima.
Kada se s regionalne ceste Mostar - Ljubuški, na kružnome toku Tromeđa, odvojite i pođete dvije-tri stotine metara prema Međugorju, s desne strane u velikoj zelenoj oazi smješten je Sportski centar “Niko Dodig”.
Pristupne ceste, unutarnji i vanjski bazeni, nekoliko nogometnih igrališta, sportska dvorana, restorani i podrum… Svakome putniku i namjerniku mora se nametnuti pitanje: gdje je došao i gdje se nalazi - u opjevanoj Provansi ili u kršnoj Hercegovini?
Ovakav dojam posebno je naglašen za vrijeme održavanja manifestacije Blaž. Ljubazni domaćini, poletno osoblje i tridesetak hercegovačkih vinara poredali se oko svojih štandova s buteljama prvorazrednih vina i zovu na druženje.
Ove godine održana je škola kulture vina - somelijerstva.
Među polaznicima škole našao se i Zdravko Mamić, uz apostolskog vizitatora nadbiskupa Henryka Hosera, najpopularniji stanovnik Međugorja.
Čestitao sam mu.
Nastavili smo druženje i razgovor o svemu pomalo.
Danas, godinu dana nakon osobne kalvarije, Zdravko govori odmjereno i razborito poput sveučilišnog profesora ili gučegorskog duhovnika fra Nikole Granića. Boravak u svetištu primirio je njegov naboj koji ničem dobrom nije vodio. Shvatio je da se glava koja previše strši ne može dugo nositi i da se u ovoj klisuri svaka mržnja može ugasiti, osim one koja dolazi od ljudske zavisti.
Previše je titula naredao. Zaredom! Unatoč osobnim i obiteljskim neprilikama, Zdravko djeluje strpljivo poput zemlje i stabilno kao bijeli stećak sa stolačke Radimlje.
Vjeruje, a i ja, da će uskoro doći vrijeme kada će na svjetlo dana doći zabluda hrvatskog pravosuđa…
Davno su stari rimski pravnici kazali:
“Ad poenitendum properat, cito qui hulicat” (Tko brzo sudi, brzo se i kaje).
Stanko Vasilj, legendarni Stankela, te večeri koračao je ponosno poput mladića u najboljoj životnoj dobi. Sretan je zbog nove vinarske povelje, makar svatko tko je samo časak bio u njegovim podrumima, zna da na zidovima za domaće i međunarodne diplome i priznanja nema više mjesta.
Atmosfera ovogodišnje manifestacije Blaž bila je naglašeno svečana. Tisuće ljudi, kao na festivalima filma u Cannesu i Sarajevu, prošlo je stazama sportskog centra i najsrdačnije pozdravljalo Andriju Vasilja, Miru Ćorića i druge vinare koji su svoju dušu rastvorili i pozvali na prijateljstvo i radost zajedništva. Skupina slikara iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Italije oslikala je dvadesetak vinskih bačava i manifestaciji dala poseban likovni šarm.
Prigodnim govorom obratio se prof. Marin Ivanović, voditelj Umjetničke galerije Dubrovnik. Bila je tu i plejada najboljih dubrovačkih slikara kolorista: Mišo Baričević, Nikola Dubčić, Josip Ivanović, Stipe Nobilo, Josip Škerlj i Lukša Peko.
Baš onako kako desetog kolovoza svijet pođe put Dubrovnika na otvaranje Ljetnih igara, tako i 5. rujna ljubitelji dobre kapljice, plemenitog druženja i prijateljstva pođu put Međugorja i već tradicionalne manifestacije Blaž. Tako je i neka tako bude zauvijek. Amen!
Manifestaciju Blaž prati katalog i sjajan predgovor dr. Marija Vasilja, dekana Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti.
Sjajan intelektualac i briljantan govornik svoj predgovor završio je pjesmom Luke Paljetka:
Vino je puno neslućenih strasti,
vino je ono što nas čini rasti,
u beskrajne visine i prostranstva,
vino je trijezno usred općeg pijanstva.
Svi pijmo ga, to više što jače,
neka vino pjeva, neka loza plače.
Iz godine u godinu manifestaciju Blaž prate veliki glazbenici.
Do ranih jutarnjih sati, pod pozlaćenim nebeskim svodom ukrašenim stotinama zvijezda, raspjevao se i rasplesao sportski centar. Sigurno je da će Andrija Vasilj, Miro Ćorić i njegova moćna družina vinara za prvi jubilej, petu gastronomsko-turističku manifestaciju, prirediti novo ugodno iznenađenje.
Jednostavno – oni su radini, sposobni i kreativni ljudi širokog srca i raširenih ruku. Ni u najtežim vremenima nisu, poput dr. Maksa Levenfelda, napustili svoj kraj.
Oni nikoga nisu napali, ali onaj tko se prevari, zanese se pa takne u njihov dom, dobro proći neće.
Dok država, oko čijih se zidina razmnožila svakakva travurina, zapuštena škripi, životari i puca na sve strane, ovi vrijedni ljudi traže snošljiv politički okvir i domaću banku koja će pošteno pratiti njihove ideje i njihova nastojanja. Teško onima kojima upravljaju visoki predstavnici i čijim blagom raspolažu strani bankari, mešetari i manipulatori najgore vrste!
Nazdravimo ovogodišnjem Blažu.
I strpimo se do prvog jubilarnog, petog praznika vina blatine i žilavke.
Molimo Boga da Andrija Vasilj potpuno ozdravi, a onda eto veselog i raspjevanog, još boljeg i još svečanijeg - petog Blaža.
