U hrvatskome jeziku udomaćila se riječ konak. Udomaćila se i zaživjela do tog stupnja da se lakše i mekše izgovora nego domaća riječ – kuća.
Inače, u Rječniku stranih riječi Anić - Goldstein kaže se da je konak dom za prenoćište u bogatog i uglednijeg čovjeka. Tako bismo mogli nazvati vlašićke apartmane u vikend-naselju viteškog poduzetnika i harmonikaša, osebujnog Pere Gudelja.
Usred drevne travničke čaršije, u caffe-slastičarnici Konak, podignutoj na jedan kat, kao nekada u Lutvinoj kavani ili na Sofi, okupljaju se ljudi svih staleža i svih uzrasta. Mladi ljudi nahrupe pred početak i na kraju školske nastave, a tijekom dana, u nekoliko kutaka, okupljaju se odrasli, sredovječni i stariji ljudi. Sjede, razgovaraju, raspravljaju o minulim vremenima i onom što ih sutra ili prekosutra neizbježno čeka. Svugdje se na svijetu, pa tako i u Travniku, umire.
Oko Konaka, svatko zna, omotane su debele naslage povijesti. Malim prstom lijeve ili desne ruke, svejedno je, stoljeća se mogu napipati, dotaknuti, i s konzulima i vezirima divaniti. O tim naslagama može se razgovarati dan i noć. To su bila povijesna, konzulska i zamagljena vremena, koja je u romanu Travnička kronika Ivo Andrić opisao na četiri stotine uzbudljivih stranica.
Travnička čaršija dijelom je rasturena po okolnim brežuljcima, a dijelom zbijena u klisuri oko rodne kuće nobelovca Ive Andrića. Svatko s kim u Travniku stupite u razgovor, pokazat će svoj ponos i reći da to nije običan grad koji je stvoren i podignut za običan život. Odvest će vas do stare, tipične bosanske kuće i reći:
“Evo, ovdje je rođeno prvo i najbolje pero svijeta – ovdje je rođen književnik, nobelovac, koji je rodni grad i svoju Bosnu slavio u svakome kutku kugle zemaljske”.
Ako se upustite u malo dulji razgovor, nemojte se iznenaditi ako vas ponosni Travničani odvedu stotinjak metara dalje do Katoličkog školskog centra i kažu da su baš u tu školu išli fra Petar Barbarić (1874. – 1897.), a potom da su u klupi zajedno sjedili Miroslav Ćiro Blažević, proslavljeni trener svih trenera, i ništa manje proslavljeni sarajevski odvjetnik i vrhovni sudac Martin Raguž.
Fra Petar Barbarić na drugome svijetu čeka sporu i tromu vatikansku beatifikaciju i posvetu, a Miroslav Blažević i Martin Raguž, u zrelim godinama, uživaju u zasluženim profesionalnim i ljudskim pozlatama.
Travnik je povijesno i na svaki drugi način zanimljiv grad. Ljudi su po naravi tihi, zanimljivi i osebujni, pa svatko na svoj način podupire ono o čemu Ivo Andrić piše. U jednoj prethodnoj kolumni pisao sam o travničkim divama, primadoni Seni Jurinec i znanstvenicama dr. Zlati Bartl i dr. Sanji Kolendi, po mnogočemu posebnim i dragim osobama dostojnim filmskih uprizorenja.
Početkom ove godine sretan put doveo me do ovog grada. I povijesnog Konaka. Sjedio sam na katu, u kutu gdje sam zatekao jedno jedino slobodno mjesto. Sugovornik za mojim stolom zanimljiva je i učena osoba. S oduševljenjem citira Pitagorin poučak nastao 500 godina prije Krista: površina kvadrata nad hipotenuzom pravokutnog trokuta jednaka je zbroju površina kvadrata nad katetama i priča o Nikoli Tesli (1856. – 1947.) i njegovoj uputi: Ako želite pronaći tajne svemira, razmišljajte o energiji. Nakon gutljaja Lutvine kave, s naročitim uzbuđenjem, nastavlja pričati o romanu Dama s kamelijama, libretu Aleksandra Dumasa, prvome, drugom i trećem činu nedavno gledane Verdijeve opere (1813. – 1901.) La Traviata.
O svemu priča lagano, bez zastajkivanja, prelamanja misli i riječi – baš onako kako Lašva rumori kad se prema njezinu koritu sliju proljetne vode otopljenog snijega s Vlašića i Vilenice.
Da je nobelovac i Travničanin rođen u godini u kojoj je umro (1974./75.) vjerujem da bi, s vremenom, nastala nova priča nalik njegovoj opjevanoj Aniki i svevremenoj Gospođici.
Kako smo razgovarali mi, tako nekako jednoga su toplog dana, kada je voće već zrelo, lišće još zeleno, besjedili mladi francuski konzul Defose i fra Julijan, svećenik iz susjednog Putićeva. Bili su mladi, zreli, zdravi, školovani i obrazovani, ali ljuti protivnici u svojim mišljenjima.
Defose, koji se sprema za koji dan napustiti Bosnu, izražavao je čuđenje zašto fratri kao jedini školovani ljudi u tadašnjoj Bosni ne čine ništa da svoj narod prosvijetle.
“Vi vidite da je ovdje narod podijeljen na tri-četiri vjere, podijeljen i među sobom zakrvljen, a svi zajedno odijeljeni neprijelaznim zidom prema Europi, to jest od svijeta i života. Vi vidite da nijedan narod u Europi, osim vas ovdje, ne osniva svoj napredak na vjerskoj osnovi.
Nesreća je živjeti ovako. Vi ste ovdje bez škola, bez ičega, i kada jednoga dana civilizacija stigne do vas, vi je više nećete moći primiti i ostat ćete zauvijek raspačani, zbunjeni... Bezlična masa bez pravca i cilja.”
Fra Julijan nije se dao smesti.
“Nesreća je živjeti bez Boga. Ta prosvjeta u Europu će donijeti samo nemir i nesreću.”
Obojica su, kaže Andrić, bili uvjereni u ono što govore i tvrde, a nijedan se nije jasno izražavao ni dobro slušao što onaj drugi govori.
I danas, dva stoljeća kasnije, glasnici Europske unije i predstavnici narodne vlasti istoga su stava, istog mentaliteta i istih nesporazuma. Ne mogu se usuglasiti. Glasnik suvremene Europe ne razumije ili neće da shvati da su se nad ovom zemljom najgrublje tiranije stoljećima iživljavale i zaustavljale njezin normalan civilizacijski napredak. Narodi svih četiriju vjera i danas su zakrvljeni, zbunjeni i s razlogom se pitaju – zašto im nisu rastvorene kapije europskog visokopodignutog zida? Stoljeća stalne borbe i obrane, rđavo naslijeđe, nisu mogli izroditi ništa bolje ni plemenitije od onoga što danas imamo.
Pritisnute nevoljama, sve četiri domaće religije potražile su utočište daleko od svoje zemlje. Netko u Vatikanu, netko u Moskvi, netko u Istanbulu, a nekima ni Jeruzalem nije nakraj svijeta. Nesretni su narodi koji žive pod istim nebom, koje grije isto sunce, hlade isti vjetrovi, a razdvajaju visoki zidovi, pa i dan-danas tumaraju kao nedefinirana masa koju svatko želi prigrabiti i još jednom gurnuti u kolonijalne vode svoje dominacije. Ovako će i dalje jedni ubrzano ići naprijed, a drugi još brže puzati natrag, u još dublje naslage zaostalosti.
E, moj dobri Ivo.
Prije nekoga vremena u ruke mi je došla sjajna i seriozna knjiga – U požaru svjetova. Njemački publicist i novinar Michael Martens, nakon desetogodišnjeg istraživačkog rada, zaplovio je stranicama i prikrivenim labirintima života nobelovca Ive Andrića. I bilo je vrijeme da netko razuman i neopterećen rasvijetli ono oko čega se, 45 godina nakon njegove smrti, spotičemo i sporimo. Njemački, francuski, američki i turski narodi na slavu oltara uzdigli su i dostojno veličaju svoje nobelovce: Thomasa Manna (1875. – 1955.), Alberta Camusa (1913. – 1960.), Ernesta Hemingwaya (1899. – 1961.), Orhana Pamuka (1952.), a mi se spotičemo o tome tko je i čiji je Ivo Andrić.
A on sam kaže:
“Nema sumnje da sam Hrvat po rodu, a koliko sam hrvatski književnik, to je drugo pitanje o kome neću govoriti niti sam zvan da o tome sudim”.
U mladim studentskim godinama, kod čudne i uspavane gazdarice Croatije, Ivo Andrić u Zagrebu se ne osjeća dobro i ugodno pa prijatelju piše:
“Badnja je večer 1912. godine. Nikada radost Božića nisam dočekao sam. Prava je nesreća kada, u ne baš dobrim cipelama, gazim mokrim zagrebačkim pločnikom, a iza svih prozora smiju se okićene jelke i ugojene gospođe. Mene bije sitna kiša. Mene ovdje guši gusta magla. Ja ovdje nemam nikog svog. Mene ovaj grad pokopati neće. Ja odavde moram pa kako god tamo bude...”.
U svome odnosu prema velikom piscu zagrebačka i sveukupna hrvatska zaleđena, zamagljena i uštogljena kulturna scena ni za milimetar nije se odmakla od ocjena komunističkog prvaka dr. Vladimira Bakarića: “Ivo Andrić je učtiv, obrazovan jezuit i ljigav čovjek”.
A nasuprot – Beč, Graz, Krakow, Madrid, Rim, Trst, Berlin, Bukurešt, Beograd, svako mjesto u kome je Ivo Andrić i jedan mjesec boravio i radio, dostojno je i ponosno obilježeno mramornom pločom, ulicom, trgom, spomenikom ili imenom neke značajne znanstvene i kulturne ustanove.
Bosna ne šuti!
Bosna proklinje i pljuje!
Pet godina nakon dodjele Nobelove nagrade, u vrijeme kada se Ivo Andrić slavi na svakom kutku kugle zemaljske, 1966. – 1967. godine, jedan sarajevski akademik piše (188. stranica knjige):
“Ivo Andrić nanio je Bosni više zla nego sve neprijateljske armije zajedno”.
U istom stilu, s istim porukama i još crnjom tintom, u obimnoj knjizi piše sarajevski tehnički znanstvenik. Predratni komunistički bos i poletarac (1942. – 2012.), za čiju doktorsku disertaciju kažu da je, gotovo od korice do korice, prepisan znanstveni rad nekog hrvatskog politologa, piše:
“Ivo Andrić je političko đubre i smrad.
Njegova disertacija je najgori politički pamflet”.
Eto, tako pišu samozvani sarajevski književni “eksperti”.
Ivan Lovrenović, jedan od najumnijih ljudi ovog doba, književnik dostojan najviših priznanja pa i Nobela, kaže:
“Svako Andrićevo slovo i svaka napisana riječ na razini je apsolutne, najviše estetske vrijednosti”.
Konačno, Ivo Andrić piše i ovo:
“Sve moje je iz Bosne.
Ja svijetom mogu letjeti avionom, putovati autom i autobusom, a ja bih Bosnom najradije pješke išao. Tamo se moja duša napuni, uho odmori, tamo je i zrak mekan kao kolijevka moje majke Kate.
Kuću u Višegradu, koju sam naslijedio od tete Ane, darovao sam za gradnju Doma kulture. Novac od Nobelove nagrade u milijunskoj dolarskoj vrijednosti, i od svih drugih nagrada, darovao sam za razvitak bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini”.
Dakle, Bosni i Hercegovini, i nikom drugom. Andrić plemenito, a sarajevski akademici, znanstvenici i političari – crno i surovo, da surovije i crnje biti ne može.
“O sram i grdoba!”, pjevao je Aleksa Šantić.
Ni Hercegovina nije ništa bolja ni plemenitija, a Ivo Andrić piše i slavi:
“U svojim zrelim godinama najradije idem u Hercegovinu. Tamo se lakše hoda, bolje vidi i brže misli. Kada sam u Hercegovini, ja se osjećam kao da sam u nekom bestežinskom stanju. Mostar je od prirode povlašten grad. On najviše podsjeća na renesansnu talijansku Firencu. Unatoč svemu, silan napor najstarijih kulturnih institucija hrvatskog naroda (Matice i Napretka) nije urodila plodom da jedna škola u Mostaru ponese ime Ive Andrića.
Tko to može razumjeti?
Ivo Andrić prošao je i preživio dva svjetska rata. Rasprava o njegovu životnom putu, postupcima i posljedicama mora se smjestiti u društvene okolnosti u kojima se našao. Marthens piše da je kao mudar čovjek pravio kompromise, od kojih neki nisu baš lijepi, ali iz vihora fašizma i komunizma valjalo je glavu na ramenu iznijeti.
“Nijemci i Njemačka najveća su muka moga života”, piše Ivo Andrić.
Zašto?
Njemački veleposlanik u Beogradu Viktor von Herenn, 1933. godine, preporuča agreman za Andrićev prijam. Adolfu Hitleru emotivno piše:
“Ivo Andrić je mlad, topao, kulturan, obrazovan i neoženjen čovjek. Tečno govori njemački i još mnogo drugih jezika. Književnik je i filozof neviđenih spoznaja i razmjera. Hrvat je iz Bosne. On je najsposobniji um u jugoslavenskoj diplomatskoj službi i čovjek najvišeg povjerenja predsjednika Vlade”.
Nakon ovakvih preporuka, nije čudo što je Andrić zadobio pravu naklonost Adolfa Hitlera.
Za razularenu revolucionarnu političku elitu to je bila teška hipoteka. Svatko je sudio na svoj način, uglavnom pogrešno i naopako.
“Titovi egzekutori”, piše Martens, “bili su gori od svih koje povijest pamti”.
Za svoju neizvjesnost Ivo Andrić je znao, sklanjao se i priklanjao se. Bez zaštite komunističkog i partizanskog prvaka Rodoljuba Čolakovića malo je vjerovati da bi preživio 1946. ili 1947. godinu. Sam na obalu ne bi isplivao.
Zašto?
Književnica i fizičarka Isidora Sekulić zajedničkom prijatelju Branku Lazareviću piše:
“Ne znate Vi njega. Ja ga znam. On mrzi Srbiju. Ceo Beograd je protiv njega. Ceo svet o njemu govori najgore...”.
Dobrica Ćosić podvikuje:
“To je mračni egocentrik!”, a bivši prijatelj Marko Ristić u Politici poziva na ubijanje klasnih neprijatelja i piše:
“Bez potpunog i nemilosrdnog uništenja izdajničke reakcije nema mira, nema sreće”.
O tami poraća Andrić kaže:
“Uzeo sam princip raditi svoj posao, pisati i ne okretati se ni lijevo ni desno, nego za bar jedan glas umanjiti dreku oko nas. Sačuvati glavu na ramenu bilo je pravo umijeće”. •
Piše: JOSIP MUSELIMOVIĆ
