U utorak, 20. studenoga, 45 dana nakon održanih parlamentarnih izbora, inaugurirano je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Prisegu na vjernost i odanost položila su tri politička viteza, svaki iz svoga roda i naroda, i obvezala se zemlju izvesti iz stanja kaosa, beznađa i apatije i povesti je u predvorje zajednice prosvijećenih europskih naroda. U Europsku uniju.
Je li to moguće?
Ovu kolumnu pišem u uvjerenju da je korisnije oglasiti se danas više nego sutra, naravno, ako je ovo vrijeme u kojemu je korisno pisati i ako se čovjek u njemu, uopće, može napojiti nadom, vjerom ili makar snovima u sretniji i uspješniji početak mandata novoizabranog Predsjedništva.
Svaki, i najpovršniji, promatrač društvenih prilika zna da od tročlanoga Predsjedništva nije očekivati ozbiljniji pomak jer su njihove političke platforme, jedna od druge, miljama razdvojene. Uz to, jedan član Predsjedništva sumnjiči drugog za ozbiljna kaznena djela ratnog zločina počinjena prema njegovu narodu, a ovaj uzvraća optužbom da je baš on zaorao duboku brazdu razdora i secesije. Optužba na optužbu, tuk na utuk, kako narod kaže.
Trećeg člana Predsjedništva, inače, smatraju zalutalom osobom koja je bez legitimiteta i izborne volje svoga naroda. Neka ga kada je već tu!
U takvom kolektivnom tercetu nije očekivati ugođaj miholjskog ni martinjskog ljeta. Na početku mandata moglo bi ozbiljnije zahladiti; moglo bi polediti i na toj poledici nestati postizborne nade i svi snovi o boljoj i sretnijoj budućnosti zemlje.
Zašto?
Zato što živimo u društvu u kojem nema zajedničkog odnosa prema zajedničkoj prošlosti ni usklađenog stava prema, valjda, zajedničkoj budućnosti. O ne baš svijetloj prošlosti svatko ima svoje poglede i svoje emocije, a prema budućnosti, opet, svatko na svoj način sniva i promišlja.
Jedni bi bez ozbiljnijih razmišljanja, kao guske u maglu, pošli prema Zapadu; drugi bi radije na drugu stranu; jedni bi prema NATO-ovu savezu, drugi kažu: “Daleko im kuća; jučer su nas bombardirali i toliko zla nanijeli!”
To je tako i svatko to zna.
Ipak, postavlja se pitanje ima li u tom šarolikom društvu razborite i odlučne osobe koja će u dugoj hercegbosanskoj noći zapaliti iskru nade i zemlju povući naprijed.
Ima li osobe koja će razobličiti naše zablude i zaustaviti ljude oskudne političke pameti, kratkog vida i nikakva iskustva, one koji misle da znaju, a ne znaju misliti, koji imaju oči, a ne vide, koji nose naočale, a ni one im ne pomažu?
Došlo je vrijeme da se promisli ima li među nama lidera kojega će povijest upamtiti, koji će razbiti stranačke okove, apsolutni posluh i devizu - ili se prikloni ili se ukloni. O političkom priklanjanju postoji zanimljiv primjer na prostoru koji se danas krsti imenom Republika Srpska.
U predizbornoj kampanji predvodnik oporbe Dragan Čavić kaže:
“Dok sam ja ratovao i bio u rovu, Milorad Dodik je cigarete švercao; on je najveća štetočina Republike Srpske”, a ovaj, u svome aperkat stilu, uzvraća:
“Dragan Čavić je lažov, najobičniji lažov, ljudska ništarija!”
I, eto, u prvom postizbornom koaliranju, udružiše se najveća štetočina i najveći lažov i kažu – od sutra ćemo zajedno u svjetliju budućnost našeg entiteta i naše zemlje. U politici su i ovakve stvari moguće! Sve je moguće!
Imamo li svog Vaclava Havela?
Samo Bog zna koliko je nevina svijeta stradalo zbog misaonog nereda ljudi koji o našim sudbinama odlučuju.
I koliko mladih, obrazovanih i darovitih ljudi poniženo tumara tuđim zemljama i traži komad kruha za sebe i svoju obitelj, a njihova domovina,
kao malo koja, u izobilju ima sve: more, planine, ravnice, sunce, vodu, vrijedne, razborite i radine ljude.
Krajnje je vrijeme da se još jednom promisli što je politika. Ovakva kakva je u našoj zemlji doima se kao mjesto na kojem su sve duševne bolesti zakazale svoje seminare. Pa vježbaju!
Ono čemu se svijet posebno čudi jest naša poslovična nesposobnost da razgovaramo dijalogom koji će rezultirati kompromisom kao ishodištem razumnog ponašanja.
Nakon nekoliko godina sastanaka i rastanaka, pregovora i razgovora, iz Beograda i Prištine poručuju:
“Nismo ni blizu dogovora!”
U Katoličkoj crkvi tisuće godina vrijedi zlatno načelo – “mea culpa, mea culpa, mea massima culpa: klekni, priznaj, pokaj se, podigni se i pođi naprijed”.
Jer tko za svoju sudbinu uporno optužuje drugog, može se prevariti, ali onaj tko može oprostiti, on nikada neće pogriješiti.
U oprostu je lijek jer – mržnja ne daruje život.
U grubim riječima je otrov. Stari mudraci kažu: “Tko riječima puca u drugačijeg od sebe, taj puca i u sebe, u svoju savjest, u svoj narod, u svoga Boga”.
U ratu je svakome čovjeku pružena prilika da bude ono što jest, s najbolje i najgore ljudske strane.
“Naša zemlja pretvorena je u polje tragičnih sukoba gdje se, s generacije na generaciju, broje jame i grobovi, logori i stratišta; ovdje mržnja sve češće preplavi svoje korito, izlije se i kao tsunami poruši sve ispred sebe.
Mi ostajemo kao golo stablo kad oluja prođe”, piše pjesnik Antun Branko Šimić.
Nije moje kršćanstvo suprotstavljeno pravoslavlju, islamu i judaizmu mojih prijatelja. Naše majke propovijedale su isti nauk i govorile: “Ne ubij, ne ukradi, ne laži, ne sagriješi bludno”.
Mogu u pravoslavnim, islamskim i judejskim svetim knjigama ove zapovijedi biti drugačije napisane, ali njihov nauk je isti – budi čovjek jer iznad svih razlika postoji zajednička vrijednost koja nas od rođenja do vječnosti nevidljivim nitima povezuje.
Mlade povijesne knjige svjedoče da je češki pisac, filozof i državnik Vaclav Havel (1938. – 2008.), u prijelomnim trenucima svoje zemlje, odlučno udario u temelje jednoumlja, tuposti, gluposti i obmana Karla Marxa i družine. Svoju politiku temeljio je na moralnim načelima i ponašao se kao lider, kao državnik dostojan milenijske tradicije svoje domovine.
Suvremenici svjedoče da je za suradnike tražio misaone ljude koji će postavljati neugodna pitanja, koji će svakodnevno potpaljivati vatre i rasprave i uznemiravati ustaljene navike. Zašto u našoj društvenoj i političkoj stvarnosti nije tako?
Prije nekoliko dana pročitao sam vijest da će za direktora Razvojne banke naše zemlje biti postavljena osoba koja je diplomirani inženjer rudarstva. Rudarstvo i bankarstvo miljama su udaljeni jedno od drugog, moguće dulje i više nego što su udaljene vizije naše zemlje u glavama Šefika Džaferovića i Milorada Dodika, članova aktualnoga Predsjedništva BiH.
Politika, kako je poima Vaclav Havel, mora biti izraz težnje da, svojim radom, doprinese sreći i blagostanju zajednice, nikako da se ona potlači, iskoristi ili – ne daj Bože – opljačka!
Zašto u političke vode jure zvani i nezvani, sposobni i nesposobni, plivači i neplivači, svakakvi?
Zato što nema privlačnijega zanimanja koje nudi tako bogatu paletu različitih pogodnosti i najkraći put do potvrđivanja osobnog ega.
Čovjek političar, koji zaboravi upravljati vozilom, skuhati kavu, izglačati košulju, a to je do jučer radio sebi i supruzi, preko noći se pretvori u drugu osobu. Njime počinje vladati častohleplje, samoljublje i ambicija. Odjednom je važno je li pozvan ovdje ili ondje, gdje će, u koji red i na koje mjesto sjesti, kako će biti pozdravljen, tko će ga dočekati, tko ispratiti, što će večeras i svake nove večeri prikazati moćni televizijski ekran, što će objaviti dnevni i tjedni tisak.
Takav čovjek zalijepi se za svoju dužnost, a oni najambiciozniji maštaju o tome kako će jednoga dana biti okamenjeni u bisti koja će krasiti trg, ulicu, park ili neki proplanak. Sve drugo postaje nebitno, nevažno i brzo se zaboravi!
Zato je politika namijenjena samo skromnim ljudima; onima koje različite pogodnosti ne mogu zavarati.
Jesmo li svoju sudbinu i sudbinu zemlje povjerili hrabrim, razumnim, skromnim i odgovornim ljudima koji će zaustaviti sukobe i trvenja, nezaposlenosti i iseljavanje?
Pred nama je novi početak, novi izazov i stara neizvjesnost!•
