Prije 64 godine (11. listopada 1954.), od oca Nikole i majke Danice, u selu Mareva Ljut – Popovo polje, rođen je dječak koji je ponio ime svog djeda Vojislava. Unatoč vremenu u kojemu je živio, otac se, kao državni službenik i odvažan vjernik, snašao i sina krstio u samostanu Zavala u Popovu polju.
S ocem, majkom Danicom i mlađom sestrom Dragicom dječak je stanovao u starom sarajevskom željezničkom kolodvoru.
Otac Nikola, kao kondukter vlakova, bio je često na putu. Kuda vlak, tamo i kondukter Nikola. Majka Dragica brinula je o svojoj djeci, osobito o sinu Vojislavu koji je od malih nogu pokazivao bistrinu uma.
Raskoš uma mladog Vojislava očitovao se u sarajevskoj gimnaziji i za vrijeme studija na Pravnom fakultetu. U to vrijeme sarajevski Pravni fakultet imao je plejadu sjajnih sveučilišnih profesora – od onih koji su na prvoj godini predavali Rimsko (dr. Miloš Bajić), do onih koji su na četvrtoj godini predavali Upravno pravo (dr. Mustafa Kamarić).
Profesore, asistente, osobito kolege studente, oduševljavao je plavokosi i plavooki, na prvi pogled zbunjeni student, koji je za dvije godine i šest mjeseci, s maksimalnim ocjenama, diplomirao na Pravnom fakultetu sarajevskog sveučilišta. To je u povijesti sarajevskog Pravnog fakulteta najkraće vrijeme u kojemu je jedan student uspio diplomirati. Svatko je mislio da je tom mladiću samo nebo granica.
Zaključak o genijalnosti mladog pravnika potvrđena je godinu dana kasnije. O temi “Marksistički koncept naoružanog naroda” mladi pravnik stekao je titulu magistra znanosti. Kao u nekom brzom, ekspresnom znanstvenom vlaku, na beogradskom Pravnom fakultetu magistar Vojislav Šešelj obranio je svoj doktorski rad o temi – “Politička suština militarizma i fašizma”. Jedna i druga znanstvena obrana ocijenjene su najvišim ocjenama i pohvalama.
Tako je u dvadeset i petoj godini života Vojislav Šešelj postao najmlađi doktor znanosti u bivšoj Jugoslaviji.
U to vrijeme put do titule doktora znanosti bio je “krvav” i spartanski težak. Za tu životnu etapu – svaka čast i divljenje!
Je li se iz magistarskih i doktorskih istraživanja (naoružan narod, militarizam, fašizam) moglo naslutiti u što će se pretvoriti politički angažman mladog znanstvenika?
Zanesem marksističkom ideologijom, učenik Vojislav Šešelj u sedamnaestoj godini života postao je gorljivi član Komunističke partije. Nedugo zatim odbacio je tu ideologiju i s njom se zauvijek oprostio. Zapravo, postao je njezin ljuti protivnik. Izbačen je iz Saveza komunista.
Kao doktor znanosti, na osobnu molbu, primljen je u Hrvatsko filozofsko društvo i ponosno se predstavljao kao hrvatski filozof. Nakon osam godina iz Društva je izbačen.
Nakon traumatičnih sarajevskih zbivanja i sukoba s Brankom Mikulićem i Hamdijom Pozdercem, stupovima onovremene vlasti u Bosni i Hercegovini i djelovanja s pozicija nacionalizma, Vojislav Šešelj osuđen je na vremensku kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Pod pritiskom domaće i inozemne javnosti, nakon 22 mjeseca pušten je na slobodu.
Na Vidovdan 1990. godine pop Momčilo Dujić doktora Vojislava Šešelja uzdignuo je u čin četničkog vojvode. Ni ova priča nije dugo trajala.
Kada je, u potrazi za djelićem vlasti, ratoborni vojvoda stupio u koaliciju sa Socijalističkom partijom Srbije, za popa Dujića to je bio čin veleizdaje. Oduzeo mu je čin četničkog vojvode.
Kada je Srpska radikalna stranka objavila, i u nekoliko navrata ponovila, tiskanje knjige dr. Vojislava Šešelja – “Rimokatolički zločinački projekt stvaranja izmišljene hrvatske nacije”, bilo je jasno da je mladi znanstvenik doživio intelektualni i moralni sunovrat. Na drugoj stranici knjige koja ima 1032 stranice piše:
“Ovu knjigu posvećujem mojim ratnim suborcima, dobrovoljcima Srpske radikalne stranke, junačkim srpskim četnicima, koji su svoje živote položili braneći srpske zapadne zemlje. Stidim se pred historijom što nisam doživio njihovu sudbinu (poginuo); utoliko sam odlučniji da do posljednjeg daha nastavim njihovu svetu borbu za slobodu zapadnih srpskih zemalja.
Papa Ivan Pavao Drugi inkarnacija je crne sotone, a njegov nasljednik papa Jozef Ratzinger pupoljak i čedo njemačkog nacizma. Oba zajedno, takozvana sveta oca, glavni su inspiratori i izvršitelji uništenja srpskog naroda”.
Tako u knjizi na 1032 stranice razmišlja i piše sarajevski magistar, beogradski doktor znanosti i ex hrvatski filozof dr. Vojislav Šešelj.
Čitajući knjigu, pitao sam se je li ovo moguće.
Odgovor sam potražio u knjizi Vladimira Stanojevića naslova – “Tragedija genija”. Suvremeni filozofi, kao i oni drevni antički, pišu kako se velika prijateljstva znadu izroditi u još veća neprijateljstva, a žustra uzbuđenja u najneobičnije ludosti. Potrebno je samo na moždanom zavrtnju jedan poluobrt učiniti pa da sve prijeđe iz jednog u drugo stanje. Iz stanja razuma u stanje potpunog bezumlja.
Napoleon, Robespierre, Beethoven, Shakespeare, Goethe, Puškin, Balzac, Gogolj, Nietzsche, Tolstoj... bili su vojskovođe i ratnici, pisci i pjesnici, umjetnici i znanstvenici, s poluodvrnutim moždanim zavrtnjem. Njihove životne ludosti sjajno je opisao Vladimir Stanojević. U knjizi “Tragedija genija” bilo je mjesta i za dr. Vojislava Šešelja.
Jer netko je u glavi briljantnog studenta, magistranta, doktoranda, filozofa i znanstvenika učinio potpuni obrt na moždanom zavrtnju, tako je pukao kolan svečevoj kobili i otišla kola niza stranu. Umjesto da se u Srpskoj akademiji nauka bavi znanstvenim radom ili na sveučilištu odgojem mladih ljudi i prinosi prosperitetu svoga naroda i čovječanstva uopće, dr. Vojislav Šešelj, kao senilni starac i uličar, hoda, plaši i pali zastave Amerike, NATO-a, Europske unije, naravno – i Republike Hrvatske.
Iz desetljeća svojih političkih zabluda nije izvukao nikakve pouke, pa i dan-danas, sa štafetom zla, hoda od mjesta do mjesta i s podignutom zastavom bezumlja raspiruje mržnju. Očito je kako nije pročitao što je Koča Popović, briljantni intelektualac i diplomat, napisao u času kada je armada Slobodana Miloševića počela razarati sve – od Vukovara do Dubrovnika:
“Politička bagra i brabonjci ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Oduševljeno kličemo onima koji nas još više zaglupljuju, unazađuju i unesrećuju…”.
Visoko se vijori i zastava bezumlja njegova učenika Aleksandra Vučića, aktualnog predsjednika Republike Srbije. U veoma gledanoj televizijskoj emisiji “Pressing” prije mjesec dana mudri vladika Grigorije reče da se s Aleksandrom Vučićem razišao davne 1995. godine.
“Ja sam s jednim starijim, mudrim svećenikom 1995. godine hodao po Lici, Kordunu i Baniji i ljudima govorio kako se trebaju ponašati. Iza mene došao je jedan golobradi mladić (Aleksandar Vučić) i istim ljudima držao vatrene govore kako to nije hrvatska zemlja i da će oni živjeti u slobodnoj i ‘velikoj Srbiji’”,
smireno i s puno dostojanstva u emisiji “Pressing” govorilo je njegovo preosvećenstvo vladika Grigorije.
U nedjelju 4. kolovoza u noći sjećanja, u Bačkoj Palanci, i 9. rujna u Kosovskoj Mitrovici, pred 30 tisuća ljudi, zabrinut za sudbinu sunarodnjaka u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu, Aleksandar Vučić, kao brižan pater familias, održao je neprimjerene, nerazumne i politički zapaljive nacionalističke govore.
Razlika između ovih govora i onog Slobodana Miloševića na Gazimestanu (28. lipnja 1989. godine) samo je po broju prisutnih mitingaša. Na Gazimestanu bilo ih je više, ali ni ovi iz Bačke Palanke i Kosovske Mitrovice ne smiju se podcijeniti. Na Gazimestanu Milošević je klicao: “Niko ne sme da vas bije!”, a Aleksandar Vučić u Kosovskoj Mitrovici: “Neću dopustiti da vas neko oružjem i municijom napadne!”.
Poruke su iste.
Prijetnje također.
U knjizi “Rimokatolički zločinački projekt stvaranja izmišljene hrvatske nacije” dr. Vojislav Šešelj Njegovu Svetost, papu Ivana Pavla Drugog, krsti imenom crne sotone, a njegova nasljednika – papu emeritusa Jozefa Ratzingera – pupoljkom i izdankom njemačkog nacizma.
U govoru 4. kolovoza ove godine njegov učenik Aleksandar Vučić prvog hrvatskog predsjednika uspoređuje s imenom i djelom Adolfa Hitlera, a njegov narod – nacistima ovog doba.
Ima li tu nekakve razlike?
U proljeće 1995. godine vikao je kako Kordun nije hrvatska zemlja, a na izmaku ljeta 2018. godine: “U Kninu se danas vije hrvatska šahovnica koja tamo nikada nije bila”. Sve je isto, samo njega nema – kako rokeri pjevaju.
Na ovaj način Aleksandar Vučić rastvorio je lubanju svoga naroda i u otvorenu glavu ulijeva otrov nacionalizma. Kao da je jučer malo krvi proliveno, kao da je malo ljudi ubijeno, osakaćeno i uništeno. S pravom je Koča Popović pisao:
“Politička bagra i brabonjci unazađuju nas, zaglupljuju i unesrećuju”.
Je li Aleksandar Vučić u nedjelju 9. rujna u Kosovskoj Mitrovici navijestio da su Knin i Gazivode ponovno točke novoga rata na Balkanu?!
Veliki srpski pisac i mislilac Filip David ovih dana piše:
Srbija je zarobljena u svojim političkim zabludama. Neprestano izaziva sukobe. Dnevni tisak riga neograničene količine mržnje i laži, a u Aleksandru Vučiću budi se duh njegova učitelja – dr. Vojislava Šešelja.
Kome to nije jasno?!•
