U prošloj kolumni pisali smo o modernizmu koji nam dolazi sa Zapada i trebamo li ga prihvatiti. Činjenica je da male, novotvorene države, među njima je i Bosna i Hercegovina, slijepo slijede sve ono što sam dolazi iz npr. Amerike i drugih zemalja koje se uzimaju za primjer suvremenih društava. Ne gledamo je li to dobro ili zlo, važno nam je samo odakle dolazi. Taj modernizam pokušavamo pratiti na svim poljima. Od glazbe, sporta, do legalizacija lakih droga, abortusa... Nekada je boks bio prljav sport. Danas je džentlmenski kada ga usporedimo s nekim drugim vještinama koje su isto stavljene pod kategoriju sporta. Danas vrijedi načelo “što krvavije, to bolje”. Ljudi se bore po kavezima, skoro da nemaju rukavice, a gledatelji žele što više krvi. Gdje je granica? Hoćemo li u budućnosti gledati kako se ti “sportaši” bore pravim oružjem? Je li to sport? Zar nije više vrijeme da konačno zastanemo i pitamo se koji je osnovni cilj demokracije i što bi ona trebala biti. Ima li uopće više granice? I gdje je ta granica, ako je uopće više ima? Nisam siguran! Čini mi se i bojim se kako smo mi koji živimo u malim zemljama osuđeni slijepo pratiti ono što se događa kod svjetskih sila. Bez obzira što nas to može voditi u propast. Zašto smo se prestali služiti logikom koju imamo, koju su narodi ovih prostora stoljećima koristili i na osnovi iste preživljavali? Stječe se dojam kako od zapadnih kultura uzimamo samo ono što ne valja, ono što nas uništava na duge staze i gdje gubimo svoj identitet. Sve smo do sada legalizirali od onog što je Zapad tražio od nas, bez obzira na cijenu koju smo podnijeli za to. Idući korak će vjerojatno biti legalizacija marihuane u regiji. Oni koji zagovaraju takvu opciju vjerojatno razmišljaju samo o tome koliko će im to novca donijeti u državnu blagajnu. Barem je tako bilo u Americi, gdje ova industrija zapošljava desetke tisuća ljudi, a država ubire stotine milijuna dolara poreza. Ali nitko ne razmišlja koje su još posljedice ovakvog načina rada. Sve je počelo od uporabe ove biljke u zdravstvu, danas se već priča o osobnim slobodama, a što će biti sutra? Konačno je vrijeme da postavimo granice demokracije jer ono što radimo sada počelo je sličiti anarhiji. Zar ćemo u 21. stoljeću zaključiti da nam je demokracija u biti anarhija? Čini se da hoćemo. Jer kako drugačije protumačiti sve ono što se događa u svijetu? Mnogo je pitanja, a malo odgovora. Možda bismo trebali stati sa silnom demokracijom sve dok ne dobijemo odgovore koji nam se logično nameću. Ali opet, društvo nam nameće nova pitanja neprekidno. Kao da netko ne želi dati odgovore nego želi da imamo što više pitanja. Onda se ljudima pokušava vladati u tome kaosu. A godine prolaze. Pitanje je što ćemo još morati pretrpjeti kako bi Bosna i Hercegovina konačno postala dio suvremenog svijeta. Hoćemo li morati legalizirati homoseksualizam kako bismo bili dio Europske unije? Dobili smo nedavno nekoliko tisuća pitanja iz Bruxellesa. I morat ćemo na sve njih odgovoriti samo kako bismo došli u predvorje Europske unije. I onda ćemo ponovno ostati tu još tko zna koliko godina i vjerojatno čekati da narodi ove zemlje prihvate sve ono što Europa naziva vrijednostima. A dobar dio tih “vrijednosti” suprotan je s razmišljanjima naroda ovdje, bez obzira radi li se o Hrvatima, Bošnjacima ili Srbima. Ne bi ništa čudno bilo da shvatimo kako u konačnici ne želimo biti dio Unije ako taj proces znači da iz korijena moramo mijenjati vrijednosti koje baštinimo. Ipak, narodi ove zemlje prošli su mnogo gore situacije. Proći će i test Europske unije. Samo trebamo biti svjesni da ne trebamo slijepo slijediti ono što nam se nudi, osobito ako smo svjesni da to nije dobro. Hajdemo konačno početi uzimati pozitivne primjere koji nam dolaze iz ostatka svijeta i njima ispravljati sve ono što ne valja na ovim prostorima. Samo tako možemo napredovati u budućnosti. A barem se možemo složiti kako moramo napredovati ako želimo da nam djeca imaju bolju budućnost.
Crno na bijelo
