Totalna metastaza nesporazuma i podjela zahvatila je i prividno neoboljela tkiva bosanskohercegovačkih brda i dolina. Nijedan poratni događaj nije obećavao mir i napredak, osim lude nade da će netko izvana, dobronamjeran i odgovoran, poduzeti hitan i bitan kirurški zahvat.
Ovi iznutra nisu mogli jer su, tijekom mandata, Predsjedništvom zemlje i Vijećem ministara, vladali nepovjerenje i nesporazum.
Onima izvana nije se žurilo. Zemlju su pretvorili u laboratorij u kojem prave političke opite – pretvorili je u sitniš kojega se, u svakom času, jedni i drugi mogu odreći. Jer, ona je i tako i svakako “sklepana” tvorevina kakve slične na svijetu nema. Vrijeme prolazi, a luđačka košulja ostala je do dana današnjeg, do pod grlo zakopčana.
I slijep čovjek vidi da je Bosnu i Hercegovinu zahvatio totalni besmisao i totalno beznađe. Kao da se nad njom nebo zatvorilo pa Svevišnji ne čuje molitvu i vapaj. A ona jauče!
Na aparate je priključena. Ne zna na koje i na čije. Ljudi zabrinuti za svoju sudbinu i budućnost svoje djece, iz zemlje bježe kao da je kugom zaražena.
Ustroj države po načelu – dva entiteta i tri naroda, generator je svih nevolja koje se gomilaju i umnožavaju. Pitanje je dana kada će utroba perforirati i razliti gnoj koji se skupio i želi poći napolje. Kome to nije jasno?
Inače, teško je živjeti u zemlji raspete sudbine. Teško je biti malen i nemoćan i svjestan da s jedne, druge, treće i svake strane, dolazi netko tko može učiniti što god hoće kao što je bilo i do sada u posljednjih tisuću godina.
Zapravo, najteže je u nemirnom vremenu biti mala, nemoćna zemlja, na koju nasrće sila kolonijalnog poriva. Takva jedinka upućena je na svoju sposobnost da se izdvoji i probleme rješava sama. Naravno, ako svojom sposobnošću ili Božjom voljom izbjegne Scile i Haribde nemirna vremena i zle namjere razjarenih ljudi – “demokrata”, kako sebi često vole tepati.
Vrtim u glavi film o posljednja tri desetljeća svoga života.
Redaju se scene jedna za drugom. Kako god okrenem, pred sobom vidim nesporazum, neizvjesnost i besmisao. Trideset dugih godina promatram kako se tumor širi, razvija i kako, i na dan parlamentarnih izbora, buja kao korov u vrijeme kišnog proljeća.
Tmina me sustiže u znancu, kolegi, susjedu, entitetskim blagdanima i izbornim listama. Sumaglica izvire ispod lister odijela Ramuši Haradinaja, zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova, mutnog pogleda Aleksandra Vulina, ministra obrane Republike Srbije i poruka njegovog zapovjednika koji, prije mjesec dana, u Kosovskoj Mitrovici na Kosovu polju, reče: “Slobodan Milošević bio je veliki srpski lider; njegove namjere bile su najbolje, ali nisu ostvarene.”
Dakle – sve je isto, samo njega nema, kako pjeva jedna popularna pjesma.
Sumrak šišti iz znanstvenih rasprava o jasenovačkom i srebreničkom genocidu, o hrvatskoj Oluji i srpskoj Noći sjećanja, prijetećem islamskom fundamentalizmu i stranputicama na putu prema Europskoj uniji.
Nemoćan spriječiti gomilu nesporazuma, pokušavam se oduprijeti. U tom nastojanju uspijem na jedan dan. Na jedan tjedan. Potjeram urođenu intuiciju i životno iskustvo, pa, opet, na isti način, zapljusnu me novi nesporazumi iz sarajevskih parlamentarnih klupa, iz tročlanog nesložnog Predsjedništva, iz Dnevnog avaza i neavaza, iz predizbornih izjava nedoraslih, nezrelih, bahatih, začešljanih lidera stranaka.
Ni broja im se ne zna
U dnevnom tisku, najčešće u sarajevskom Oslobođenju, na prvim stranicama zna se naći izdvojena i uokvirena izjava dana. Kada bih kao čitatelj birao izjavu – ne dana, ne tjedna, ne godine, nego desetljeća, onda bi to bile dvije.
Svježe, srebreničke.
Ne znam koja je crnja i monstruoznija.
Jedan banjolučki političar kaže: – Kada već toliko slavite srebrenički genocid, sačekajte neku novu priliku. U povodu smrti Hatidže Mehmedović, predsjednice udruge “Majke Srebrenice” Vere Radete, potpredsjednica Skupštine Srbije, pita se: “Ne znam tko će je sahraniti – muž ili sinovi“, a zna da su joj u srebreničkom hororu svi pobijeni.
Eto, i ovakve poruke ostaju nekažnjene kao da u našoj zemlji i susjednoj Srbiji ne postoji kazneno zakonodavstvo. Sve je moguće! Moguće je i to da političke osobe, na čijim rukama stoji neoprana krv minulog rata, mogu nekažnjeno slati ovakve poruke i prizivati avet neke nove Srebrenice.
Prije nego sam počeo pisati ovu kolumnu i pokazati na dolazeću bosanskohercegovačku tminu, pitao sam se: “Je li bolje pričekati da misao prespava noć?”.
Kaže stara pučka poslovica: “Jutro je uvijek pametnije od večeri”. Jutrom je uvijek malo drukčije u glavi i oko nas.
Ali ne mogu
Slutnja je jaka. Uobličena je. Nije ona od jučer. Prospavala je ona mnoge noći i pratila me kroz mnoge budne sate. Dopuštao sam joj da ponekad procuri u nekoj sporednoj rečenici. Strah me urođenog instinkta i životnog iskustva. Oni su često brži i od samog razuma.
Prije nekoliko dana boravio sam i jednu noć proveo u Zenici.
Bio sam u Bihaću i na obalama prelijepe Une, u raskošnom stoljetnom parku osjetio svu bijedu i nesreću ljudi prognanih iz svoje zemlje. Sa svojih ognjišta.
Promatrajući prizore NASELJAVANJA Europe, sjetih se kako je Ivo Andrić u predgovoru doktorske radnje napisao:
- Osvajanjem Carigrada europskom čovjeku nanesena je duboka rana. Malo koja zemlja je tu ranu teže primila od Bosne.
Naseljavanjem Europe ljudima azijsko-afričkog podrijetla, europskom čovjeku nanesena je nova duboka rana, rana koju će, na kraju svega, najteže i najbolnije doživjeti Bosna i Hercegovina.
Nesporazumi su na vrhuncu. Perforirat će.
Kao da je među balkanskim brdima vrijeme sazrelo za nove vatre. Znaju li to oni koji pale šibice na zgarištu koje tinja?
Nitko, bojeći se istine, nije spreman općim referendumom pozvati ljude i pitati ih kakvo unutarnje uređenje zemlje žele i što bi trebalo učiniti da ona izađe iz agonije, kolapsa i ne doživi kraj.
U protivnom, naša mala lađa, “koja pušta na sve strane”, kako pjeva Ljupka Dimitrovska, mogla bi se nasukati na stijene Ivan planine ili Zelengore. Svejedno je!
Naravno, ako već nije potonula ispod Pelješkog mosta u izgradnji.
Pred nama je dan parlamentarnih izbora.
Zato je potrebno upaliti svijeće, uzeti ih u ruke i s njima hodati u potrazi za osobom ili osobama koje bi nas mogle izvesti iz nadolazeće tmine.
Sada se, konačno, radi o tome da na izborima pobijede moralno, građanski, politički i stručno oni koji su najbolji.
Potrebno je birati takve i bježati od onih koji, svojim krezubim mislima i porukama, pale vatru na zgarištima minulih desetljeća. U protivnom – noći naše zemlje postajat će sve dulje i zaprijetit će mrakom posljednjih dana.
