kolumna josipa muselimovića

ZATOČENO VRIJEME, ZATOČENI NARODI

josip muselimović
20.10.2019.
u 12:10

Ova kolumna, koliko god to bude bilo moguće, bit će posvećena uzbudljivom vremenu zajedničke povijesti, našim zabludama, nesrećama, patnjama, političkom i moralnom sunovratu. Ona želi progovoriti o vremenu zajedničke tuposti i političke gluposti; ona, zapravo, želi potražiti odgovor na pitanje – je li moguće biti razborit u vremenu u kojemu drugi polude i je li moguće biti mudar kada zavlada virus totalnog sukoba? Konačno, ona želi zaploviti pučinom beznađa i vidjeti kud plovi ovaj brod, tko upravlja njegovim kormilom i hoće li on, konačno, pronaći sigurnu i mirnu luku.

Svako zajedništvo može se dovesti u pitanje.

Tisućljetna povijest svjedoči da nema idealnih, potpuno savršenih i beskonfliktinih zajednica. I Crkva, istog učenja i poslanja, u jednom času – razdvojila se.

Ljudi različitih pogleda, sasvim sigurno i različitih ambicija, doveli su do raskola čiji se kraj ni nakon tisuću godina ne nazire. Premalo je biskupskih, nadbiskupskih, kardinalskih i episkopskih pozlaćenih stolica, prijestolja i palača za sve one koji bi kao duhovnici željeli u njih zasjesti, u njima se naći poniznim pukom vladati.

Nesreća svake složene političke zajednice počinje u času kada jedna strana svoju nadmoć naslanja na veću brojnost, nešto veći stupanj kulturnog nasljeđa ili gospodarskog razvitka, počne nametati svoj identitet. Tada, u pravilu, društvenom scenom zavlada politička oholost koja nije svjesna da, zatirući drugog i nešto drugačijeg, zatire i sebe samoga, a u svakome slučaju – puca u budućnost svoga potomstva. Ne znaju ili ne žele znati da Sveto pismo i svaka druga sveta knjiga poručuje da je ljudska oholost klica u kojoj se svako zlo može začeti.

Definitivno, slom svake složene političke zajednice dogodit će se u času u kojemu se jedan narod zagleda u svoju iskrivljenu prošlost i počne razmišljati o minulim stoljećima, zabludama i novim granicama. U jednom času dogodit će se otpor i takvog partnera napustit će najodaniji. Napustit će ga svi! On će ostati sam i nesretan! Od centra prema kojem su se, početkom prošloga stoljeća, odricanjem mnogih povijesnih istina i granica, približavali najveći umovi – od njega su se svi razbježali.

Jedan mudar čovjek i vladika kaže:

“Ne razumijem zašto raspravljamo o ovom i onom, a nitko se ne pita zašto s nama nitko ne želi. Zašto svatko od nas pobježe? Nije dobro u drugom i nešto drugačijem uvijek tražiti isključivu krivnju. Politička oholost nikome ne donosi sreću i nikome se ne može nametati svoja volja i svoj interes.”

Ne trebamo tragati po povijesnim knjigama i tražiti primjere za to. Iza nas je sudbina državne zajednice, one koja je bez ikakvih vrijednosnih kriterija “sklepana” u Versaillesu. Stvorili su je svjetski moćnici radi svojih strateških interesa i privremenog mira na trusnom Balkanskom poluotoku. Rasturili su je isti pohlepnici jer im je u jednom povijesnom trenutku bila prepreka, kakva-takva, na putu prema Istoku, prema novim prostranstvima, njihovim prirodnim bogatstvima, prema tržištu kapitala, oružja i svega ostalog.

Svjež primjer raspada bivše države nije bila dovoljna pouka aktualnom političkom vodstvu u državi koja je u Daytonu, kao i ona prije nje u Versaillesu, sastavljena na pogrešan način. Tvorci su je postavili na noge koje nisu u stanju izdržati bočne pritiske, zato ona u koljenima kleca, posrće, atrofira i ide u smjeru u kojem će, jednog dana, ako nije već sada, postati nerješiv ortopedski slučaj.

Kada se jednom narodu nametne politički predstavnik koga on nije birao i koga ne želi, to je pogreška veća od svake bosanske planine. To je pogreška koja nikome neće dobro donijeti jer je podigla vulkansku prašinu koja se ne smiruje. Povrijeđeno je i poniženo dostojanstvo jednog konstitutivnog naroda, a to je popločan put koji vodi prema političkom sunovratu.

Politička slava i moć prolazne su vrijednosti; kako dođu, tako i prođu. Mandat je kratak i beznačajan u odnosu na pečat koji će uzurpator nametnutog narodnog predstavljanja ponijeti i iza sebe ostaviti. Jednoga dana on će ostati tužan i sam, nitko ga se ni po čemu neće sjećati, njega i njegovo pokoljenje mnogi će prezirati.

U okviru međunarodne kulturne manifestacije “Šantićevi dani poezije” bio sam na predstavljanju knjige Njegova Preosveštenstva vladike Grigorija. Knjiga je misaona, pisana briljantnim jezikom, književnim stilom, otvoreno i kritički, i sigurno je da će na sebe navući ljute neprijatelje u mnoštvu onih koji govore jezikom lažnog domoljublja, jezikom praznih parola i različitih floskula.

Vladika piše:

“Nemam ja ništa protiv Aleksandra Vučića, ali nikada nisam bio suglasan s ideologijom koju je zastupao 90-ih godina prošlog stoljeća, kao što nemam ništa s ovom koju danas zastupa i vodi (str. 38). Šumadija je trebala biti lider kad tamo – pojavi se neki Toma Nikolić, prosječan čovjek u intelektualnom i moralnom smislu (str. 69).

Granatiranje Dubrovnika predstavlja veliku sramotu. Moji sunarodnjaci koji su u tom sudjelovali napravili su pogrešku, zločin, osramotili se i ukaljali svoj obraz. Rekao sam to dubrovačkom biskupu i njegovu narodu. Nisam govorio o kolektivnoj krivnji moga naroda, već o pojedincima koji su to činili. Dubrovnik sam zamolio za oprost i terapiju – hladnim oblozima po vrućim ranama. Tako i nikako drugačije (str. 58).”

Može li biti teže moralne i političke osude za Božidara Vučerevića, ratnog gradonačelnika Trebinja, koji je javno govorio: “Neka ga ruše, napravit ćemo mi novi, ljepši Dubrovnik.”

Vladika Grigorije ovo je hrabro i odlučno napisao i time pozvao političke i duhovne predstavnike drugih naroda da to na isti način učine. Zločina je bilo na sve četiri strane! Bilo ih je i previše!

“Bez praštanja, živjeti se ne može”, piše naš nobelovac Ivo Andrić.

“Izricanje istine”, kaže slavni poljski satiričar Stanislav Lec (1909. – 1966.), “očekuje se samo od djece, pijanica i luđaka. Zašto samo od njih? Samo zato što jedni, drugi, pogotovo oni treći, ne mogu razmišljati o posljedicama svojih postupaka.” Koliko je Stanislav Lec u pravu, neka čitatelji sami prosude. Ja mislim da se istina očekuje, prije svih, od duhovnika poput autora knjige “Pogledajmo se u oči”. Jer, istina nije moja, nije ni vaša; ona je nadosobna koja se mora izgovarati srcem, hrabro i odlučno.

Inače, politika kakva se od prošlogodišnjih izbora vodi u našoj zemlji doima se kao posao u koji su svoje prste umiješale sve duševne bolesti. Nisam siguran da nam novo desetljeće neće donijeti nove i teške izazove, veće nevolje i neizvjesnosti od svih dosadašnjih. Zapravo, na Balkanskom poluotoku sve je moguće i ne kaže se slučajno da je to bure baruta za koje treba samo žigica da bi se sve pretvorilo u požar, kaos i pakao.

Naša poslovična nesposobnost, prije svega, ogleda se u nemogućnosti otvorenog i iskrenog dijaloga. Političke stranke ukopale su se u svoje rovove i za njih postoji samo njihova istina i drugo – tuđe, pogrešno mišljenje. Tako se unificirana istina pretvara u zlo koje je ustrajno, uporno sve do istrebljenja njih ili nas. To je vrijeme vrzina kola koje se neprestano pleše od jednih do drugih izbora. Zato danas, pod konac godine, slobodno možemo reći da je oko nas više tame nego svjetla, više leda nego topline, više beznađa nego iskrene nade i, konačno, više nesporazuma nego dogovora.

U vremešnijim ljudima koji su prošli “akademiju” komunizma živjela je nada za promjenama. One su se i dogodile.

“Danas možemo govoriti što hoćemo, to je demokracija”, govore. Sve svoje frustracije možemo iznijeti na tisuće društvenih portala i uvezanih mreža, a da ni za što nećemo odgovarati. Klasici naše svijesti i savjesti poručivali su da svaku svoju riječ treba pritisnuti težinom svoga tijela, provjeriti njezinu izdržljivost pa tek onda pustiti je u svijet. Drevni istočnjački mudraci savjetovali su:

“Kada o drugom nešto govorite, a to nije dobro, lijepo i istinito, stanite. Ako samo jedno od toga nedostaje, ne izustite ni jednu jedinu riječ.”

Često sam se pitao – mogu li naši političari nadići nesporazume, svoju isključivost, svoje antagonizme, netrpeljivosti, ambicije, neznanja i ograničenja. Došao sam do tragičnog zaključka. Ne, oni to ne mogu!

Svaki poluslijep čovjek vidi da se bez određene pripadnosti ne može nikamo stići i, što je još gore, na brojnim mjestima nalaze se ljudi koji ne mogu odgovoriti zadaći koju su preuzeli.

Licemjerstvo je dosegnulo svoje vrhunce.

I ptice na grani znaju da je jedan diplomat iz Sarajeva otišao u Istanbul kao Bošnjak, a u novom mandatu, opet iz Sarajeva u Rim, u novoj odjeći – kao “taze” Hrvat. Mnoga mjesta u našoj zemlji, u Sarajevu osobito, premrežena su ovakvim primjerima nečasti i licemjerstva prvoga, najvišeg stupnja. Politička imbecilnost na svakom koraku.

Amerika, Rusija, Njemačka, Francuska i 28 zemalja Europske unije žestoko su osudile upad turskih trupa u Siriju, samo predsjednik naše najbrojnije stranke radosno kliče:

“Aferim, predsjedniče. Samo naprijed!”

Aktualna vlast ne može zaustaviti biblijska iseljavanja niti može spriječiti brutalnu korumpiranost koja je umarširala u sve pore društvenog života.

Tko sam ja da savjetujem, ali sam uvjeren da je rješenje u novim, pravim demokratskim izborima i pokopu sustava korupcije na način kako se radilo u drevnoj Dubrovačkoj Republici.

Za četiri stotine godina postojanja Dubrovačke Republike knez je upravljao samo mjesec dana. Za tih mjesec dana do njega nitko nije mogao doći. Nije mogao proći pored kneževe straže. Na ovaj način slavni gospari čuvali su svoju Republiku od mita i korupcije. Čuvali su je od zla i pošasti koje je u stanju razoriti i najmoćnija carstva i kraljevstva. Kada se mito i korupcija uvuku i nastanu u pravosuđu jedne zemlje, tu je kraj. Tu prestaje svaka nada!

Kako povratiti povjerenje u pravosudni sustav naše zemlje, u ono što je conditio sine qua non svake moderne države, kada je jedna sutkinja osuđena i iz zemlje pobjegla, kada se drugoj sudi, kada je jedan tužitelj u Zenici i tamo “guli krumpire”, kada se dvojica glavnih državnih tužitelja nalaze na optuženičkoj klupi?

O tempora, o mores! Čudnih li vremena!

Zatočeno vrijeme i zatočeni ljudi čekaju nove zakone, pravedne izbore i reformiran pravosudni sustav.

Unatoč svemu, nisu pred nama svi putevi zatvoreni…

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije