Zastrašujuće zavijanje sirena nadjačavale su zvuk dvaju borbenih zrakoplova “jugo vojske”. Dramu je pojačavao plač djece. Majke su ih, trčeći do skloništa, čvrsto držale u naručju. Sat je otkucavao šest i dvadeset. Sedmi je travnja 1992. Eksplozije, jedna, druga, treća, sedma...
Bombardiran je Široki Brijeg. Razrušene su tvornice, stambene zgrade, obiteljske kuće. Jauci su se prolamali Širokim Brijegom. Mladen Hrkać imao je samo 20 godina, njegov brat Rajko bio je četiri godine stariji. Njihov rođak Josip još je bio dijete. Samo 14 godina. Jozo je bio 10 godina stariji. Svi Hrkaći. Braća i rođaci. Malo podalje od njihove kuće u Njivicama mrtvi su ležali Božo Soldo i Veselko Topić.
Krvavo proljetno jutro. Otrgnuti su prekrasni mladi cvjetovi. Počeo je rat - šaputalo se. Muškarci su oblačili vojne odore. Po brdima su virile cijevi protuavionskih topova. Stariji su punili vreće s pijeskom. Devetnaest godina poslije Njivicama se bezbrižno igraju neka druga djeca. Majke im pričaju da su ovdje živjeli Mladen, Rajko, Josip, Jozo, Božo, Veselko... Nikada im neće moći objasniti zašto su ih ubili zli ljudi. Kosci smrti!
