Prije trideset godine umro je Ante Ciliga, poznati hrvatski političar i publicist. Rodio se u Šegotiću, malome selu pokraj Pule u Istri, 1898., u obitelji koja je pripadala hrvatskome seljaštvu. Njegov je djed čitavu obitelj uvukao u borbu za nacionalnu stvar, kako protiv vladajuće austrijske birokracije koja je pripadala njemačkom govornom području tako i protiv urbane buržoazije koja je dominirala tržištem u Istri i govorila talijanskim jezikom, piše Večernji list BiH.
Oportunisti i karijeristi
Kako piše u svojoj doktorskoj disertaciji “Časopis dr. Ante Cilige ‘Na pragu sutrašnjice’ (1974. - 1984.) u kontekstu hrvatskog iseljeničkog tiska” dr. Mislav Rubić, Ciliga je u jesen 1905., kada mu je bilo sedam godina, poslan živjeti sa stricem Davorinom, veterinarom, u Mostar, glavni grad Hercegovine. U Mostaru se intenzivno družio s bratićem Tomislavom Ciligom, sinom Marije i Davorina. Tu je ostao devet godina, do ljeta 1914. i ubojstva Franje Ferdinanda u Sarajevu. Ciliga se u Mostaru upoznao s problemom kojim će se baviti cijeli svoj život, a to je hrvatski nacionalni problem (kasnije je zamjerao Titovoj Jugoslaviji što nije uspjela riješiti nacionalno pitanje). U Mostaru dolazi u doticaj sa srpskim nacionalnim programom, ali i upoznaje svijet bosanskohercegovačkih muslimana. Tu stječe svoja prva politička iskustva, ali i doživljava prve probleme zbog svojega političkoga opredjeljenja. Kao četrnaestogodišnjak on se počeo izjašnjavati kao Hrvat jugoslavenske težnje - stav koji, kako je govorio, nije nikada napustio.
Sa šesnaest je godina napisao esej “Mostar, kulturno središte Hercegovine”, gdje je zaključio kako se u Mostaru učenici ne odgajaju u demokratskom i nacionalnom smjeru, već u karijerističkom i oportunističkom.
- Mostar je središte kulture carstva..., okruženo s četiri vojna logora, velikim jarkom, impresivnom palačom pravde i školama čiji su učitelji više zainteresirani za svoju promociju i za privilegije što ih dodjeljuje carska i imperijalistička austrougarska vlada nego za skrb nad slobodnomislećim i nacionalno naklonjenim odgojem svojih štićenika - pisao je Ciliga, nakon čega bi bio izbačen iz škole, ali nije zbog intervencije člana bosanskoga zakonodavnoga tijela. No, bio je izbačen nekoliko mjeseci poslije, nakon ubojstva cara u Sarajevu.
Ciliga je u više navrata posjećivao Mostar, a jedan susret za njega je imao poseban značaj. Bio je to onaj s fra Leonom Petrovićem, franjevcem koji je predavao u mostarskoj Gimnaziji dok je Ciliga pohađao školu. Njih su dvojca vodila snažne polemike koje su ostavile dojam na Ciligu, a doticale su se vjerskih i političkih pitanja. Premda su uvijek polemizirali, duboko su se poštivali. Na kraju rata 1945. godine partizani su izveli fra Leona Petrovića iz mostarskog franjevačkog samostana, pretukli ga i bacili u Neretvu, gdje se utopio.
Za života Ciliga je boravio u Parizu, Berlinu, završio u logoru Jasenovac, živio u Zagrebu i iz Zagreba otišao na Zapad, što govori o njegovu nemirnom duhu. Kao uznik i politički emigrant 40 godina imao je UDBA-u za leđima. Završio je pravo i doktorirao filozofiju.
Za njega je nacionalno pitanje bilo ključ rješenja svih problema u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Smatrao je kako je ekonomski oporavak u Jugoslaviji moguć jedino ako se riješi nacionalno pitanje.
Nacionalno pitanje
Ciliga se nacionalnim pitanjem bavio i ranije, kada je objavio članak Stjepana Radića “Nacionalno pitanje kroz razgovore u Mostarskom zatvoru 1893. godine” kako bi upozorio da nacionalno pitanje nije problem sadašnjice (tj. 1974. godine), već da je riječ o otvorenom pitanju kojim se još Radić bavio prije osamdeset godina. Trideset godina nakon Radića oko istog su pitanja polemizirali Marković, Cvijić i Ciliga u Borbi, a i tada je, 1974. godine, to pitanje bilo jednako, a možda čak i aktualnije u iseljeništvu. Ciliga je jasno pokazao kako nacionalno pitanje nikada nije bilo problem trenutka ili šačice ljudi unutar jedne skupine, već da je riječ o gorućem pitanju koje se nije riješilo više od osamdeset godina.
Ciliga je bio čovjek koji je živio svoj život na povijesnim raskrižjima. Postoji li tvrdnja koja bi bila primjerena kao nekrolog Anti Ciligi, onda je to ona što ju je izrekao njegov prijatelj Ivo Vučičević:
- Ciliga je vjerovao da, ne može li napisati istinu, ne treba uopće pisati.
Ante Ciliga umro je u listopadu 1992. u jednom od najgorih trenutaka u groznom ratu. Mostar - Ciligin Mostar - bio je u ruševinama. Tisuće ljudi umrle su ili izbjegle. Svuda su razarane povijesne građevine, crkve i džamije. Zapad je čuo za masovna silovanja žena u BiH. Ipak, za one koji razumiju i simpatiziraju životnu putanju Ante Cilige, jedna od najnižih točaka u groznom iskustvu bila je izbijanje sukoba između Hrvata i Muslimana
