Jedan od naših najpoznatijih slikara svih vremena, arhitekt i filozof, hiperrealist i kroničar društvene zbilje - Marin Topić (65) priprema veliku izložbu slika u Galeriji kraljice Katarine Kosača u Mostaru od 2. lipnja do 17. lipnja. Večernji list medijski je pokrovitelj ove velike izložbe, koja dolazi pet godina nakon veličanstvene izložbe koju je Topić imao u Galeriji Aluminij. Na izložbi će biti predstavljeno 40 - 50 radova koje je naslikao u zadnjih pet godina. Izložba je ujedno i povod za ovaj razgovor za koji se, poznajući Topića, unaprijed znalo da će otići u drugom smjeru.
Večernji list: Marine, vaša prošla izložba u Galeriji Aluminij bila je kulturni događaj godine u Mostaru i o njoj se danima govorilo. Od tada je prošlo pet godina i mnogo toga se promijenilo. Što očekivati od ove izložbe?
- E, ova će biti dva puta bolja. Izlažem 50 djela, a s obzirom na to da Galerija kraljice Katarine nije veliki prostor, morat ćemo se malo zbiti, ali bit će to s ukusom. Hvala svima koji su stali iza ove moje izložbe i podržali me. Prvi put od kad izlažem, ne moram razmišljati o nekim elementarnim stvarima kada je u pitanju postavka. Znači, publika će vidjeti ono po čemu sam ja prepoznatljiv, po oblutcima u Neretvi, moj ciklus “Rollingstones”, koji će biti najviše zastupljen, zatim tu su šipci u Neretvi, pa cvijeće u Neretvi, izložit ću dvije-tri slike platana koji su također jedan od zaštitnih znakova Mostara, pa ciklus “Šipci i nebo”, a prvi put ću ići s novim portretima, šest do sedam javnih osoba, među kojima će prvi put će biti predstavljen jedan portret sportaša.
Večernji list: Možete li nam otkriti o kojem se sportašu radi i zbog čega ste ga naslikali?
- Riječ je o portretu Nemanje Bilbije, najboljeg strijelca HŠK Zrinjski. Gledajte, ja uglavnom slikam simbole Mostara i Hercegovine i smatram da je i Bilbija jedan od njih. Ideja se rodila za prošli Božić kada sam u to adventsko vrijeme razmišljao tko mi je najviše radosti pričinio u prošloj godini. Nemanja je taman oborio rekord u postignutim golovima i shvatio sam - pa mi nikada nećemo više imati ovakvog igrača! Jer, ako neki imalo bude bolji, morat ćemo ga prodati. Znači, ne da je Nemanja najbolji igrač u povijesti Zrinjskog, nego i u budućnosti Zrinjskog. E, onda sam mu rekao: “Moj Nemanja, ja te moram naslikati!” I završio sam ga negdje pred ovu godinu. Tako da će mu ovih dana slika biti i predana. Najviše su mi radosti dali Nemanja i Zrinjski.
Večernji list: Koliko vam je vremena potrebno za jedan portret?
- Pa oko mjesec dana.
Večernji list: Znate onu anegdotu: Kad je Napoleon osvojio Španjolsku, rekao je Franciscou Goyai: “Imaš dva sata da me naslikaš za portret”, na što mu je ovaj odgovorio: “Vaša visosti, dovoljan mi je i sat”?
- A Vlaho Bukovac je još brži bio, Vlaho je mogao naslikati portret za 50 minuta, ali više onako kroki, nanijeti glavne obrise.
Večernji list: Velika djela su nastajala u čudnim i neredovitim vremenima. Što ste vi u ovoj pandemiji napravili?
- Meni je bilo isto i u koroni i bez nje. Živio sam uobičajeno, šetao sam i radio iako sam najrizičnija skupina, mogu umrijeti i od obične gripe jer imam aritmiju. Bavio sam se opusom naivne umjetnice Sofije Naletilić, poznate u našem narodu kao Baba Penavuša. E, da mi u BiH imamo javni servis, pa obrazovni i školski program, naša djeca i mladi bi znali tko je ona, a ovako ne znaju ništa. Ne vjerujem da je ima i u jednom udžbeniku. Dakle, devedeset posto mladih ovdje ne zna ništa o Babi Penavuši. A ona je kulturološki fenomen i naše nacionalno blago. Ona je 1990. godine u Bratislavi dobila nagradu za najbolju naivnu umjetnicu u Europi. Znači baba, polupismena, tek u svojoj 64 godini, počne unuku od drveta praviti igračke i figure, koja su, ispostavit će se, bila maestralna umjetnička djela. Ona je umrla 1994. godine, i za dvije godine će se navršiti 30 godina od njezine smrti. I ova moja izložba bit će svojevrsni hommage njoj. Na sedam mojih slika ja nju citiram. Neka i ova moja izložba bude povod da se za dvije godine skupe njezina djela i napravi jedna velika izložba Babi Penavuši u spomen. I da s tim kasnije idemo u svijet. Jer - to je identitet Hrvata i žene Hercegovke. I to baš one tipične Hercegovke kojoj su komunisti ubili muža, koja je ostala udovica 45 godina i koja nije htjela ni govoriti o tome. Znate li koliko je takvih žena bilo? Pa čitava je zapadna Hercegovina puna žena čiji su muževi poubijani. I što je najgore, nisu smjeli ni pisnuti o tomu. E, to je naša hercegovačka majka, to je Sofija Naletilić Penavuša. I uvijek ću se vraćati našoj Babi. Jer njezine figurice daju kvalitetu mojim slikama, daju mojoj Neretvi radost i sreću. Uostalom, vidjet ćete na izložbi.
Večernji list: Što mecena znači za umjetnika?
- Znači sve. Svaki veliki umjetnik imao je mecenu ili je kralj stajao iz njega. Da i ja imam mecenu, čekali bi vi na intervju sa mnom deset godina. Bez mecene je umjetnik nitko i ništa. Ali, što ćeš kad u nas ljudi koji imaju novac ne drže do umjetnosti i zato je vrlo važno što je ovdje došao Amir Gross Kabiri. Najprije da takve uputi da umjetnost ima svoju vrijednost. Pa čovjek je u Mostar donio Degasovu “Balerinu”, a to je najbolja skulptura koju je ljudski rod napravio u povijesti čovječanstva. To je razina Michelangela i najvećih kipara u povijesti.
Večernji list: I ušao kapitalom u Zrinjski?
- Drago mi je da je Amir ušao u Zrinjski i da razmišlja pravilno i budite uvjereni da će ovdje za nekih pet-deset godina niknuti Arena Zrinjski, ili Abraham - Aluminij. Njegova obitelj je prebogata. Ali, vlasnik kluba je bitan, ali i nije bitan. Normalno je da se zna titular, ali ono što je bitno jest da ostaje ime Zrinjski, ostaje sjedište, imidž, odnosno dresovi i navijači, a to se ne može prodati nikome sve i da hoćeš. To je taj engleski princip. A Zrinjski je bio prvi multietnički klub u BiH poslije rata, a i prije je to bio. A prišiva nam se etiketa isključivosti i nacionalizma, a jedino u našem klubu Srbin Bilbija je idol, najveći obožavatelj Bošnjak Memija, Židov Kabiri mu jedan od vlasnika, razumijete... To je naš Zrinjski i tako treba biti, zašto bi nekome to smetalo.
Večernji list: Jeste li se imali priliku susresti s Kabirijem? Što mislite o njemu?
- Nisam, ali vidim da je čovjek genijalac. Hvala dragom Bogu što nam je poslao ovakvog čovjeka u Mostar koji voli isto što i ja. Slikarstvo i Zrinjski. Najprije je u Mostar donio umjetničku zbirku koja će od Mostara napraviti kulturnu destinaciju, svjetsku, ne europsku. S tom Kabirijevom zbirkom mi u Mostaru ćemo imati najveću i najvrjedniju galeriju južno od Beča. A Mostar jest turistička destinacija, a s otvaranjem te galerije bit će dvostruko veća. Zanimljivo za jednog čovjek koji voli likovnu umjetnost i da voli nogomet i Zrinjski. On je osjetio što Zrinjski znači za hrvatski narod, jer Židovi imaju osjećaj za povijest. Oni sve svoje institucije nazivaju po velikanima iz povijesti. Aluminijskom je, eto, dao ime Abraham Group. Svaki drugi tim u Izraelu je Maccabi, po Judi Makabejcu koji je obranio Židove od nasilnog helenizma. I on je prepoznao da je naš Juda Makabejac Zrinjski, najjača obitelj u 14 stoljeća povijesti Hrvata. I nije slučajno da se najveći hrvatski sportski kolektiv u BiH zove Zrinjski. Kao što je Maccabi ponos Izraela, tako je Zrinjski ponos Hrvata. Preko njega mi Hrvati čuvamo svoj identitet. Zrinjski je svetinja za nas Hrvate i da mi Hrvati imamo osjećaj za nacionalnu pripadnost, Zrinjski bi bio na proračunu Vlade Republike Hrvatske s minimum 10 milijuna eura godišnje.
Večernji list: Na mostarskom sajmu na štandu Abraham Grupe spojio je metalnu industriju i vrhunsku umjetnost?
- Pa to jedno ide s drugim i sasvim je prirodno. Šalje nam poruku da izlaže ono od čega ćeš živjeti, pa ono u čemu ćeš uživati. Jer kultura je nadgradnja. To je ono što je u komunizmu osam sati rada, osam sati odmora i osam sati spavanja. E, kultura je osam sati odmora. Razumijete. Taj odmor, to je čovjekov život. Želi nam poručiti da ulažemo u kulturu i svoj identitet. I što nam ostaje na koncu? Kultura. Judita od Marka Marulića koja je nastala prije 500 godina. To je trag da si postojao. Umjetnost, bila ona pisana, zvučna ili likovna. Pa zašto je pračovjek crtao po pećinama i ostavljao tragove!? Nama Humljanima to je iskonsko. Naši preci su na stećke urezivali ono što su za života bili, vitez, lovac, svećenik… da bi ostavili trag na zemlji.
Večernji list: I vi ste onda ostavili dubok trag svojim slikama?
- Mojih slika ima svuda po svijetu. Ja volim život. Obožavam ga. Imam još ideja koje bih naslikao, ali bi mi za to trebalo deset života. To ne znači da se ja smrti bojim, ne - nikako, ali volio bih da živim sto godina i da mogu naslikati sve što imam u glavi.
Ljudi kažu da vole vaše slike jer ih vesele, vraćaju ih u djetinjstvo i ulijevaju optimizam?
- Pa ja slikam život. Kako ja mogu zamisliti život u Mostaru bez Nemanje Bilbije ili bez Luke Modrića kad ja gledam svaku utakmicu Zrinjskog i Reala?! Ili bez Bojana Bogdanovića, zbog kojega ne spavam po noći kada igra utakmicu u NBA ligi. To je sve naš identitet. I onda ljudi to prepoznaju, gledaju i zavole.
Večernji list: A apstraktna umjetnost, što mislite o njoj?
- Apstraktno slikarstvo nastalo je kad i komunizam, kad i sve te liberalne ideje. Smiješno je išta braniti i biti protiv ičega pa i apstraktnog slikarstva, zašto ne. Tko voli - neka izvoli. Ali, to je priča jednog čovjeka i subjektivni pogled na svijet. Ali i svaka realistična slika u svojoj biti je apstraktna. Otkini samo jedan djelić s realistične slike, i dobit ćeš apstraktnu sliku. S druge strane, iza apstrakcije se krilo i krije se i danas na tisuće i tisuće amatera. I najlakše im je bilo provući se u vizualnoj umjetnosti. Pa onda prodaju priču, kao, ti to ne razumiješ. Pa što ja imam razumjeti i zašto bih uopće trebao razumijevati išta?! Pogubno je što je apstrakcija ušla u Crkvu. Jer u Crkvu može ući samo primijenjena umjetnost, koja treba služiti Crkvi i podučavati religiji i molitvi. Apstrakcija je dobra za dizajn i njegova je razina. Možeš ti biti umjetnik, ne poričem, ali nisi slikar. Ja sam slikar. Možda ja nisam čak ni umjetnik, ali jesam slikar. Ja mogu naslikati sve živo od portreta do prirode, sve što vidim svojim očima. Dakle, ja sam slikar i tako su prije bili školovani slikari i tako se ranije to tumačilo.
Večernji list: Neki će akademski umjetnici reći: To što Marin slika i mi možemo, ali ono što mi možemo on ne može?
- Neka izvole. Evo, ja od svoga slikarstva živim cijeli život, živio sam u bivšoj Jugoslaviji, u Njemačkoj, u SAD-u… živio i radio ono što volim. A kako to da većina od tih što slikaju apstrakciju ne mogu živjeti od svoga djela i trebaju druge izvore prihoda? Zato što slikarstvo traži jaku ličnost i poznavanje filozofije. Kad nešto radim, hoću da mi se to svidi i vodim se moralnim načelom. Ako ti kupuješ od mene sliku, ta će slika visiti tebi u dnevnom boravku i ja hoću da iz te slike zrači radost koja tebe usrećuje, a ne da te tjeram na grijeh i darujem ti nešto što će ti davati negativu energiju. Zato su moje slike prepune svjetla, pune ljepote i dobrih vibracija. Što ne znači da sam ja takav čovjek, ali ja nastojim biti takav. I kada dajem nešto svoje, ja dajem najbolje od sebe.
Večernji list: Mislim da bi svi tomu trebali težiti u svome poslu.
- Pa cilj umjetnosti upravo je da humanizira čovjeka. Zašto se pišu knjige, pjesme, stvara glazba pa da humaniziraju čovjeka. A ne da čovjeka deprimiraju i bacaju u očaj. Zato služi televizija.
Večernji list: Spomenuli ste maloprije Bojana Bogdanovića. Volite košarku?
- Već tri godine pratim Bojana Bogdanovića i nije slučajno da je on postao svjetska veličina. Njegov otac Mario također je bio izvanserijski košarkaš i jako se dobro razumije u košarku. On bi bio milijarder u SAD-u kao sportski direktor ili skaut, ali to ga ne zanima. Od njega sam dosta naučio o košarci, a taj sport sam uvijek volio, premda sam igrao nogomet. Košarka je meni služila za zagrijavanje pred nogometnu utakmicu.
Večernji list: Iz Mostara je još jedan košarkaški velikan Dražen Dalipagić Praja, mogu li se uspoređivati njih dvojica?
- Praja je bio izvanredan skakač šuter, druga je vrsta igrača. Bojan je malo kompletniji igrač, ali i Praja je bio čudo nebesko. Zabijao je po 70 na utakmici, letio zrakom… Nije tek tako u Manilli proglašen najboljim igračem svijeta.
Večernji list: Iz ovog podneblja potječe i košarkaški Mozart Dražen Petrović?
- Dražen je bio plejmejker i vođa, što Bojan nije. Bojan je više kao Luka Modrić, onako povučen, nisu svađalice, doduše Luka tek sad može postati vođa.
Večernji list: Eto, nabrojali smo tri košarkaška velikana i sva trojica su iz Hercegovine podrijetlom.
- Pa odakle će biti!? Ovdje je središte svijeta. Zato nas i mrze ovi zemaljski silnici. Da imamo dvoranu, vidio bi ti još igrača. Evo, prvi put je najavio Amir Gross Kabiri da će graditi kamp za talente Zrinjskog.
Večernji list: U Hrvatskoj je, mislim, malo tko i čuo za Zrinjski, ne zanima ih uopće iako s radi o hrvatskom klubu, višestrukom prvaku susjedne države?
- Nigdje u Hrvatskoj nećete naći dres Zrinjskog, koji je najljepši dres s lentom i hrvatskim grbom. Ali taj odnos i ta blokada je nastala 2000. godine dolaskom komunista na vlast u Hrvatskoj i Stjepana Mesića. Tada je nastalo službeno uništavanje Hrvata u BiH. Od tada su Hrvati u BiH medijski izolirani od Hrvatske, sotonizirani i uzgred izloženi nesvakidašnjem šovinizmu. I ovaj narod koji je tu živio od 14. stoljeća i nije se nigdje maknuo sa svog ognjišta je sotoniziran i proglašen agresorom zato što se branio. Nažalost, ja sam bio rekao da u ovom intervjuu neću govoriti o politici, ali ne mogu. Previše smo mali narod da čovjek ima taj luksuz ne baviti se politikom. Ja taj luksuz nemam. Uvijek ću se baviti politikom.
Večernji list: A jesu li naša djeca ovdje u Hercegovini svjesna svoga identiteta i Zrinjskog kao njegova dijela?
- Djeca u Mostaru obožavaju Zrinjski, ali javnost ga u Hercegovini još ne doživljava kao svoj klub. Zašto je to tako, neka se upitaju oni koji ih odgajaju, a to je prije svega Katolička crkva - franjevci pa i obrazovanje. Hajde što se tiče Crkve, oni su slobodniji i pročitao sam jedan prekrasan status fra Marija Knezovića koji je oduševljen igrom Zrinjskog. Znači, imate ljude koji su svjesni značaja Zrinjskog i njegova imena.
Večernji list: Usput rečeno, vi ste inzistirali na obnoviteljskoj skupštini da se nastavi tradicija Zrinjskog koji je bio ugašen za vrijeme komunizma?
- Ja mu nisam dao ime, ali sam obnovio ono koje je postojalo. Ja sam svakoj instituciji ovdje bio kum. Evo, i predsjednik Milanović je bio oduševljen imenom Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, a ja sam mu dao ime. A ja sam to znao jer su mene odgajali hercegovački fratri. Znači, u 19. stoljeću i većinom u 20. stoljeću glavna duhovna i intelektualna snaga Hrvata bila je Katolička crkva, prije svega franjevci jer oni su bili najmoćniji. Oni su svaku građansku instituciju u BiH, ne samo hrvatsku, osnovali. Osim sportskog društava jer im je to bilo malo više sekularno. Svaka inicijativa o očuvanju hrvatskoga identiteta pokretala se od hercegovačkih franjevaca. I ja sam samo nastavio njihovo poslanje i to kako su me oni učili. Komunisti su to nasilno 1945. godine ukinuli i nametnuli kao da povijest prije njih nije postojala.
Večernji list: A opet narod je i to preživio, kao što će preživjeti i ove i svake druge vlasti i politička uređenja. Evo, sad neki žele ukinuti riječ Hercegovina iz naziva države?
- E, ne može, jer se identitet ne ukida i ne nameće dekretom. Možeš samo pobiti i istjerati narod. Uostalom, nikad nećete čuti od bošnjačke elite puni naziv države Bosna i Hercegovina. Nema šanse. Samo Bosna i to isključivo njihova Bosna. Jer taj naziv Hercegovina unesen je na Berlinskom kongresu 1878. I ta zemlja se u stvari zove Hum, a naziv Hercegovina uveli su Osmanlije. Oni su imali takav običaj i nisu se stidjeli ući u tuđe bogomolje i pretvoriti ih u džamije. I oni bi, da bi se narugali do kraja kad te porobe i osvoje, tom sandžaku dali ime po tituli zadnjeg vladara koju je nosio. I tako, kad su osvojili Hercegovinu 1482. godine, u Foči su dali Humu titulu Hercegovački sandžak po posljednjem vladaru Huma hercegu Stjepanu Kosači. Tako da su pomalo bahati Turci krivi što se Austrija sjetila pa na Bečkom kongresu Humu dala naziv Hercegovina. Doduše, tad su u međunarodnim krugovima djelovali i franjevci fra Ivan Franjo Jukić i fra Grga Martić pa su i oni u tome sudjelovali. Od tada su dva geografska pojma Bosna i Hercegovina u jednom imenu.
Večernji list: Do danas traje ta borba za očuvanje identiteta hrvatskoga naroda u BiH. Dokle će trajati?
- Politička garnitura koja je predstavljala Hrvate odmah nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. i 1996. godine, antidaytonski je djelovala i kulturu, sport, obrazovanje i znanost prebacila na federalnu razinu, iako su oni u nadležnosti županija. Ta ekipa idiota, najvećih hrvatskih izdajica u povijesti, koje treba javno svaki dan prozivati i koja je otišla u Sarajevo predstavljati Hrvate u Federaciji, napravila je protuustavno ministarstvo sporta i kulture i obrazovanja i znanosti. A ta dva, odnosno četiri ministarstva čine nadgradnju jednoga naroda. A mi bismo do sada, da je to ostalo na razini županija, imali i stadion od 20.000 mjesta i zakone o sportu, imali bismo pravilno formirane vlasničke odnose, igrali bismo Ligu prvaka već deset godina. Sve su to radili pod izlikom da je pritisak na njih radila međunarodna zajednica. Nikakav pritisak ti nije međunarodna zajednica radila nego njihova nepromišljenost i neznanje. Jednom se Safet Oručević upitao pa kako vam je ostala Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Pa da je smetala, ukinula bi međunarodna zajednica i to. Ne, nego oni koji su nas predstavljali njima je to smetalo jer kultura, sport, obrazovanje su ulaganje. Pa 90 posto hrvatskog naroda ne zna da u Daytonskom sporazumu postoji članak da ono što je nacionalno, kao što je elektroprivreda, telekomi, mora izdvajati sredstva za kulturu svoga naroda. To je njihova obveza, a ne da ih molimo. Ali ne, poslije Hrvatske Republike Herceg Bosne nas predstavljaju udruge građana. Nije isto kada te predstavlja udruga građana Matica hrvatska ili HKD Napredak ili kad te predstavlja Ministarstvo kulture koje je legalno izabrano od naroda.
Večernji list: Jednom prigodom rekli ste da su Kineski zid i nepravda nad Hrvatima u BiH jedine dvije stvari koje se iz svemira vide na zemlji?
- Jesam. A to sada baš svatko vidi. Zar nije paradoksalno da mi Hrvati imamo hrvatske putovnice i da smo građani Europske unije te iste Europe koja nam ukida politički subjektivitet?! Zabranjuju nam da mi kao narod možemo politički djelovati i birati svoje predstavnike. Pa to je na razini ludosti. I ja tu uopće ne krivim Bošnjake jer oni su samo sredstvo u rukama tih međunarodnih moćnika. Znači, ta se nepravda niti ne može prevesti na njihov jezik jer ne postoji ta riječ. Primjerice, Nijemcima koji su bili naši najveći neprijatelji oduvijek. To je predstavnička demokracija. I može taj predstavnik biti Židov, Musliman, bilo tko, ali ga Hrvati moraju izabrati. To je abeceda svake demokracije. Ne, ti isti nama to ukidaju i to s dragošću. Elementarno pravo nam ne daju ostvariti i još nas etiketiraju svakojakim riječima da smo agresori. I tako je bilo poslije Hercegovačkog ustanka. Čovjek koji ga je pokrenuo don Ivan Musić i nakon 450 godina omogućio Austro-Ugarskoj da uđe na ovo područje poslije je morao bježati od te iste Europe na Istok, najprije u Crnu Goru, pa onda u Beograd. I tada je ta ista Europa zatvorila sve naše vođe i čelnike koji su im omogućili da dođu ovdje. Nikad Mostar nije pao s Istoka, uvijek sa Zapada.
Večernji list: A je li se Hrvatska kao članica EU-a mogla snažnije angažirati oko ovoga slučaja?
- I ovo što su dosad uradili je čudo. Od koga je - dobro je. I ovo je jedan ogroman pomak. Premda imaju stotinu načina da stopiraju ovo iživljavanje nad Hrvatima. Nema nitko od bošnjačke elite da nema hrvatsku domovnicu i putovnicu, takvih je 300 tisuća. Nikad niti jedan od njih nije glasao ni za jednu hrvatsku stranku. Nema ni jednog važnijeg Bošnjaka da nema nekretninu u Hrvatskoj i nema nijednog bošnjačkog političara da ne mrzi više Hrvate nego išta na svijetu. I tko se buni? Buni se uvijek Hercegovina, buni se središnja Bosna i oni što su se iselili u Hrvatsku. Pa oni su i obranili Vukovar, iseljena Hrvatska i Bosna. Oni što ih je fra Didak Buntić odveo u Slavoniju, treća generacija od njih obranila je Slavoniju. A ovo sve drugo su robovi. Jedni talijanski, a oni gore austrijski.
Večernji list: Porazna je činjenica da većina našeg naroda, posebice mladih, nije svjesna žrtve Hrvata središnje Bosne?
- Pa zato što nemamo svoje škole ni svoga javnog medija. Mi i danas djecu učimo što je i kako je bilo u SR Hrvatskoj. Ali mi ne učimo ništa o Hrvatima u BiH. E, zato se ja vraćam na one idiote koje treba stalno prozivati i koji su ukinuli i na razinu Federacije BiH prenijeli ministarstva kulture, sporta i znanosti i obrazovanja. I zato je javni servis Hrvata vitalni interes Bošnjaka. Znači, oni te negiraju. Pa da nema Zrinjskog, ne bi ni znali da postoje Hrvati u BiH. Nemaš svoju javnu televiziju pa ja hoću da se meni misa iz Busovače i iz Jajca prenosi. Pa od kada je zaživjela Federacija, ja ne znam niti jednog čovjeka sa Širokog Brijega. Zamislite! Da ne kažem iz središnje Bosne. Zato što nemaš sjedište gdje se ljudi fizički okupljaju. Evo, imamo Sveučilište i Sveučilišnu bolnicu, to je jedino gdje se ljudi okupljaju, mladost se druži i kad si bolestan, vidiš se s nekim. Mi nemamo nikakvu drugu instituciju. I ta televizija mora biti financirana iz proračuna koju financira taj narod koji uplaćuje.
Večernji list: Izborna je godina i uskoro će opet biti sve po starom, status quo?
- Kako mogu biti raspisani izbori kada nisu implementirani rezultati izbora otprije četiri godine?! Kome to pada na pamet? I ovi iz međunarodne zajednice povikali: ‘Izbori se moraju održati!’ I sve će isto biti. Jer ako ne postoji otvoreno hrvatsko pitanje u BiH, onda oni u Sarajevu ostaju bez posla. Što će onda, jadni oni?! Njima je ovdje ljepota, živiš u najljepšem dijelu svijeta, plaća ti 20-30 tisuća eura, glavni ti je problem hoćeš li na Jahorinu ili u Kapetana u Ston, hoćeš li vikendicu u Dubrovniku ili u Hercegovini. A plaća mu kao u ratnim područjima. Mi smo postali sluge i robovi međunarodnih silnika. I to uz blagoslov Amerike, Engleske, Njemačke i Vatikana.
Večernji list: Zašto i Vatikana?
- Vatikan je uvijek na strani onoga koji ugrožava katolike. Pitam se danas, pod starost, je li Stepinac pravilno postupio kada nije poslušao Tita da napravi hrvatsku Katoličku crkvu i da otkaže poslušnost Vatikanu. Evo kako mu je Vatikan vratio da njegovi neprijatelji odlučuju je li on svetac ili nije. Vatikan je mogao nešto u Srednjem vijeku kada su pape birale kraljeve. Ja bih volio da Vatikan ima moć, ali je nema. Niti ima vojsku ni državu. Ima moć jedino promijeniti biskupa i pojačati malo broj krunica i to je to. Kakva je to moć?! To su smiješne stvari i to nije život. Nije stvar u tome podržava li nas Vatikan ili ne podržava. Pa mi Hrvati moramo odrasti već. Vjera je za kućnu uporabu ili nemoj imati državu. Država košta. Mi moramo učiti biti narod, a nemamo od koga učiti nego od Židova. Oni su jedan mali, ali izabrani narod koji je uz sve moguće nepravde, jad i čemer uspio ostati i opstati. To je narod koji razmišlja. A mi se ponašamo kao da nas ima k’o Kineza. I stalno nešto kukamo i stalno se borimo za pravicu. A toga nema niti će ikada biti. Od kada su se Abel i Kain zavadili, takvo ti je stanje uvijek.
Večernji list: A što će nam država bez naroda?
- Više je Hrvata iselilo iz Hrvatske i BiH od kada su proglasile samostalnost nego pod bilo kojom okupacijom. Učimo djecu engleski jezik i spremamo ih da idu vani. Ništa drugo. Zapadne zemlje besplatno dobivaju super obrazovanu radnu snagu. Sve je to politika imperijalističkih sila. Mi radimo za njih. Mi smo inkubator za rađanje djece koju nam oni uzimaju, a mi ih plaćamo. I Osmanlije su bile humanije. Znači, Turci ti uzmu dijete od 8 do 12 godina, stave ga u sepet i pravac za Tursku, gdje ga on školuje i hrani. I ako te se dijete sjeti, nekad u 30. godini, pa izgradi zavičaju most kao što je onaj Sokolović u Višegradu, dobro i jest. A ne kao ovi imperijalisti sa Zapada. Ti svoje dijete odgajaš, osnovna, srednja pa fakultet, uložiš u njega pola milijuna maraka i budeš sretan jer si ga poslao vani i ako si ga dobro odgojio da ti pošalje koju marku da ne umreš od gladi. Glavna naša proizvodna grana su djeca koja kasnije postaju moderni janjičari. Tri milijarde doznaka dolazi iz inozemstva svake godine od dijaspore, koje šalju naša djece. I što je nama država danas, država je postala agencija za iseljavanje.
Večernji list: Dobili smo novog nadbiskupa Vrhbosanske nadbiskupije mons. Tomu Vukšića, kakvo mišljenje imate o njemu?
- Dobro poznajem Tomu Vukšića, on je čovjek sa stavom i od riječi.
Večernji list: Rat u Ukrajini ne prestaje, postoji li opasnost od širenja na ostatak Europe?
- Ma ni tamo ni ovdje kod nas nema kraja, jer imamo nedovršenu povijest, a Engleskoj i SAD-u uvijek odgovara nemir na Balkanu jer tada nemaš jaku Europu. Normalno je da će svatko razuman osuditi rat i stradanje nevinih ljudi. Ali treba nekad dobro poznavati povijest i Ukrajine gdje je nastala Ruska crkva i kultura, ali i svijeta pa onda donositi sudove. Prije Prvog svjetskog rata SAD i nije bio neka velika sila. Pa je poslije toga naglo uzletio i vidio da je to dobar biznis, pogotovo, ako je rat u Europi. Tek 1917. godine počela se Amerika dizati. I u Drugom svjetskom ratu američka je vojska uvozila Kruppovo željezo iz nacističke Njemačke. Budući da sam ja kao hiperrealist ne samo u slikarstvu nego i u životu, ovi svjetski moćnici mogu toliko zla svijetu napraviti da to ne možemo pojmiti. Bilo mi je čudno i mislio sam da poslije ovoga što se nama dogodilo nikad se više neće ponoviti nigdje. Osobito nakon EP-a u Ukrajini kada je izgrađen velebni stadion. Stvarno sam mislio da se nešto ovakvo ne može dogoditi.
Večernji list: Od kada je počela ruska invazija na Ukrajinu, ni korona više nije glavna vijest?
- Stigla konkurencija, ova je malo jača. Izmislit će oni već nešto. Najbolje mi je rekao fra Petar Krasić prije 20 godina kad sam mu ja rekao: “Fra Petre, ovo je dno dna, da ne može gore.” A on će meni: “A, moj Marine, uvijek može gore.” I u pravu je. Evo, 20 godina je prošlo i gore je triput nego prije 20 godina. Uvijek može gore, nema tu dna.
Večernji list: Kako vam se čini Mostar danas, s novim gradonačelnikom?
- Kakvo je stanje i uvjeti u državi, ovo je odlično. Ali treba biti oprezan, jer ako Sarajevo naredi ovim mostarskim Bošnjacima da blokiraju Mostar, blokirat će ga za sekundu.
Večernji list: Stalno smo izloženi nekakvim prijetnjama ratom i krizom, narod ima kratko pamćenje očito?
- Pa ovi stranci gube plaću i položaje ako nema sukoba. Onda moraju ići u Ukrajinu, na Bliski istok..., a ovdje im divota. Trideset godina od rata je prošlo, a oni pričaju o ratu.
Večernji list: Gdje i kako vidite ovaj hrvatski narod u budućnosti?
- Pa gdje smo i dosad bili. Pola Hrvata živi po svijetu. Mi smo postali globalni narod već početkom prošlog stoljeća. Narod će opstati. Treba biti optimist. Tu veliku ulogu mora odigrati i Hrvatska. Ako oni ne budu igrali prirodnu ulogu, onda je katastrofa. Jer ako nama Hrvatska okrene leđa, mi bez Hrvatske ne postojimo. A oni bez nas isto neće postojati, ne odmah, ali će nestajati. Ako toga nisu svjesni, onda su stvarno nezreli. Problem je što su odavde u Zagreb uvijek išle pogrešne informacije. Hrvatska kao članica Europske unije posebna je samo zbog svog geopolitičkog položaja, i oni su EU neki čimbenik samo zbog Hrvata u BiH. Europskoj uniji Hrvati ne trebaju ni za što. Plenković i Milanović u Bruxellesu su nebitni. Ali s BiH kao s vječnim neriješenim problemom i Hrvatima kao čimbenikom jesu. Ali oni bez nas ne postoje, a mi ćemo opstati, ako treba, prijeći ćemo na pravoslavlje ili na islam, što ima veze. Jer to je meni Drago Komljenović, čija je obitelj bila progonjena prije rata, davno rekao: “Marine, ja sam se rodio kao Drago Komljenović, kao čovjek. Otac mi je Hrvat i ja sam Hrvat, i onda je mene moj otac 30. dan odnio u crkvu i krstio me i tako sam postao katolik. Ali ti si prvo čovjek, a onda si Hrvat, a potom vidjet ćemo, religiju možeš birati.”
Ponavljam, mi trebamo učiti od Židova što je narod i država jer mi radimo uvijek iste pogreške. Evo, prije su u Aluminijskom bili sve naši ljudi, a deset puta su manje ulagali u Zrinjski od ovoga Kabirija. Hajde mi to objasni!? Znači, moramo od nekoga učiti. Drago mi je da je Plenković uzeo ove francuske zrakoplove Rafale, da napokon shvatimo da nama nisu prijatelji Vatikan i Njemačka. Nikad nam Njemačka nije bila prijatelj.
Večernji list: Osim umjetnosti, jako volite sport, posebice nogomet koji ste u mladosti jako dobro igrali. Zrinjski je vaša opsesija, tko je najzaslužniji za ovaj veliki uspjeh?
- Sergej Jakirović. On je majstor, ali nećemo ga moći zadržati. Najprije će ga uzeti Dinamo pa će na kraju završiti u nekom klubu iz Lige petice. On kao trener ima ogromnu prednost jer je rođen u Mostaru, a nitko ne poznaje nogomet kao Mostarci, drugo, on je bio vezni igrač, najbolji asistent i dobro kuži stvari na terenu, treće, profesionalac je i, što je najbitnije, kad je došao ovdje, doveo je sa sobom pomoćnog i kondicijskog trenera, a to je “sveto trojstvo”. Ovi igrači su bili i prije njega pa nisu davali ni deset posto svojih mogućnosti što danas daju. Po meni, ovo je njegov najveći uspjeh.
Večernji list: Pratite li reprezentaciju BiH, možda njoj nedostaje dobar stručnjak?
- Nedostaje trener, iako, po meni, bh. reprezentacija ponekad ima ljepšu igru od hrvatske, ali ispadnu na kraju naivni. Nedostaje kohezija koja ujedinjuje jer ti moraš voljeti to.
U svlačionici se mora osjetiti duh zajedništva jer je nogomet kolektivna igra. Tu je jedanaest igrača i ako jedan zakaže, to se osjeti. Kad osjetiš u zraku to zajedništvo, kad jedan gine za drugoga, onda normalno dolaze i rezultati.
