Na periferiji Beograda, na mjestu najstarije europske kulture, prostire se jedno od najvećih odlagališta otpada u Europi. Sakupljači plastičnih boca, poznati kao "flašaroši", teško zarađuju za život u ovom otrovnom krajoliku, ali njihova živahna zajednica sad se suočava s novom prijetnjom. Dokumentarna western drama "Flašaroši" u konkurenciji je ovogodišnjeg Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu, što je i bio povod za razgovor sa srpskim redateljem Nemanjom Vojinovićem.
Večernji list BiH: Što vas je potaknulo da snimite film "Flašaroši"? Kako ste došli na ideju fokusirati se na ovu zajednicu i njihovu svakodnevicu?
Prva inspiracija za film došla je nakon što sam vidio fotoreportažu s deponija u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini lete tisuće galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg svijeta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči. Prvobitna ideja bila je napraviti esejistički film o konzumerizmu i povijesnoj vertikali vinčanskog prostora, sukob drevne neolitske civilizacije s modernim dobom – deponijom. Onda sam otišao na vinčanski deponij i stajao na istovaru, na vrhu brda od više od pedeset metara smeća. Iznad mene prelijetalo je tisuće galebova dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mljela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznat svijet - na stotine radnika koji s ruksacima na leđima jure k istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih torba plastičnih boca. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svijet, kaotičan sustav u kojem djeluje da svatko ima svoje mjesto. Ljudi su me "osvojili" i poželio sam prikazati neistraženi univerzum "flašaroša".
Večernji list BiH:Proveli ste mnogo vremena s njima, veliki dio snimanja ovog filma je i nesnimanje?
Ako uđeš u neku zatvorenu zajednicu, poput "flašaroša", to stvarno iziskuje mnogo vremena i posvećenosti. Družili smo se s ljudima, razgovarali, istraživali i nastojali uspostaviti iskren i otvoren odnos sa svojim likovima. Na početku snimanja nisam još uvijek znao da ću se fokusirati samo na "flašaroše". Prvo smo išli dosta šire i ambicioznije, želio sam da deponij bude glavni lik sa svim svojim aspektima, što uključuje i sve radnike deponija. Tako da sam snimao razne ljude, uključujući i Janija dok još uvijek nije bio grupovođa. Poslije više od pola godine Jani je napredovao od običnog "flašaroša" do grupovođe, dobio je svoj kombi i mjesto na istovaru. A tad sam ga već poznavao i snimao, tako da sam kroz Janija imao priliku prikazati kako izgleda plastični biznis na deponiju kroz vizuru grupovođe "flašaroša". Nisu svi ljudi iz njegove grupe ušli u film, netko nije želio sudjelovati i snimati se. To smo poštovali i fokusirali smo se na odnose onih u ostatku grupe koji su željeli biti dio filma. Njima je sve to bilo zanimljivo, bili su i na neki način ponosni zašto sam izabrao njih, a ne neku drugu grupu. Shvatili su da će filmom ostati zauvijek "besmrtni", rekao je za Večernji list BiH.
Večernji list BiH: Prikazujete spoj drevne vinčanske civilizacije i modernog odlagališta otpada, što želite poručiti gledateljima kroz ovu kontrastnu sliku?
Kao što sam spomenuo, vinčanska kultura bila mi je motivacija i početna točka razmišljanja o filmu. Kako je moguće da je na mjestu najstarije europske kulture sada jedan od najvećih deponija na svijetu? Zašto gajimo takav nemar naspram kulturno-povijesnom značajnom prostoru? Prvobitna ideja bila je napraviti vizualno snažan esejistički film o konzumerizmu i ostavštini vinčanskog prostora, napravljenog u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, suvremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponija, i treći sloj pitanje što će buduće generacije za nekih tisuću godina misliti o našoj civilizaciji. Hoće li nas smatrati ljudima plastike, nazivati nas Homo plasticusima?
Večernji list BiH: Kako se ova situacija "flašaroša" odražava na širu sliku društvenih i ekonomskih problema u Srbiji? Što mislite da je najvažnije što gledatelji trebaju znati o njihovoj borbi?
"Flašaroši" su specifična pojava vezana uz vinčanski deponij. Oni su sakupljači plastičnih "flaša", u slengu "flašaroši". Oni sebe tako nazivaju, tako da sam samo prihvatio nomenklaturu njihova svijeta i posvetio im naslov filma. Postoje dvije grupe sakupljača na deponiju, jedna koja skuplja metal i oni se među sobom zovu "metalci". Brojnija grupa sakupljača bili su "flašaroši". Oni su podijeljeni u manje grupe, svaka je imala svog grupovođu, auto ili kombi i stan nedaleko od deponija. Radili su svakodnevno, po načelu sezonskog posla, bez ikakvog zdravstvenog osiguranja ili socijalne zaštite. Dolazili su iz različitih krajeva Srbije u potrazi za novcem i boljim životom, ratujući među sobom oko boca i torba. Kako vrijeme prolazi, pronalaze se u još težem položaju, živeći na autopilotu, često zaboravljajući zašto su tu i došli. Razlog zbog kojeg ostaju raditi na deponiju je novac jer su mogli zaraditi dvije ili tri prosječne srpske plaće radeći "na flaše". Iako je deponij u vlasništvu Grada Beograda, cijeli posao sakupljanja i reciklaže plastičnih boca dio je privatnog biznisa koji nisam želio pratiti kroz film jer ulazimo u domenu istraživačkog novinarstva.
Večernji list BiH: Film predstavljate kao dokumentarnu western dramu?
Glavna stvar koju "Flašaroše" čini westernom je ideja western žanra iz kasnije faze, gdje nadolazeća modernizacija uništava svijet, svemir, civilizaciju naših filmskih junaka i oni odlaze u zaborav. Naprimjer, u jednom od najboljih western filmova "Divlja horda" Sama Peckinpaha stiže automatska puška, simbol modernizacije koji uništava svijet glavnih junaka. U "Flašarošima" modernizacija deponija je ta koja dolazi i briše civilizaciju "flašaroša", čineći je samo još jednim slojem vinčanske vertikale. Nema perspektive za sakupljače na vinčanskom deponiju, nestali su kao dinosauri...
