Boro Stjepanović legenda je ex-jugoslavenskog glumišta, profesor glume koji je napisao knjigu o glumi u četiri sveska, jedan od osnivača Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo. Glumio je u više od stotinu filmova te zabilježio 50 kazališnih uloga, a široj javnosti poznat je po ulogama u filmovima “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Ko to tamo peva”, “Ovo malo duše”, “Čudo neviđeno”, “Kuduz” te kao profesor u “Audiciji”. Iako se smatra glumcem po profesiji, ni režija mu nije slaba strana, poglavito kad radi s mladim glumcima. Upravo zbog tih razloga posljednjih mjeseci boravi u Mostaru, gdje u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) radi na predstavi “Noć tribada”, čija je premijera zakazana za 30. listopada na Maloj sceni. S doajenom glumišta razgovarali smo o mostarskim danima, njegovoj bogatoj karijeri, kazalištu, filmu i režiji te, naravno, aktualnoj “Audiciji”.
U HNK Mostar radite na predstavi. Recite nam o kavom je komadu riječ?
- To je tekst Pera Olova Enquista, švedskog pisca i novinara, koji govori o životu jednog od najvažnijih švedskih i svjetskih dramatičara s kraja 19. i početka 20. stoljeća Augusta Strindberga. Sudbina pisca sama je po sebi dramatična, a predstava govori o tome kako mu je ženu otela druga žena. Temi koja je kod nas aktualna tek u posljednje vrijeme - ljubav između žena - tribada znači lezbijka. Zato se komad zove “Noć tribada”, a radnja se odvija u Belgiji i Francuskoj, gdje su pisac i njegova žena odlučili raditi predstavu u kojoj bi ona glumila, ali im ne polazi za rukom. Sam proces nastajanja te predstave je zapravo naša predstava. Tako da mi u biti igramo sami sebe na sceni.
Jeste li zadovoljni mladim glumcima u HNK Mostar?
- Jako su dobri, sve su bolji i sve su mi draži. Ali, možda je bolje da zadržim neku distancu prema njima. Vrijedno rade, a sad, što će biti, to je apsolutno nebitno. Uostalom, vidjet ćemo 30. listopada kad bude premijera. Ova Mala scena kao da je pravljena upravo za ovu predstavu.
Nije vam prvi put da režirate u Mostaru, radili ste jednu predstavu prije rata?
- Da, pred sami rat u Narodnom pozorištu režirao sam predstavu “Don Bernardo Alba” Federica Garcíje Lorce, no, nažalost, zbog napete situacije, nije išla. Već je bila 1991.-1992. kad su rezervisti došli u grad. Zanimljivo je da su u toj predstavi igrale sve žene ansambla NP Mostar.
Jeste li stigli tijekom svoga boravka u Mostaru pogledati ijednu predstavu ansambla HNK Mostar, recimo ovu zadnju “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja”?
- Jesam. Gledao sam. Ne volim moderno kazalište, posebno u njemu ne modernu režiju. Ja sam to i njima rekao. Znate, bilo je jedno vrijeme u teatru kad su glumci dominirali i kada se ništa drugo od njih nije vidjelo, ni pisac, ni redatelj, ni kostim, ni scenografija. A danas se od redatelja ništa drugo ne vidi.
Gospodine Stjepanoviću, što podrazumijevate pod modernom režijom? Nisu li i za Strindberga govorili da je otac modernog kazališta?
- U pravu ste. To sam napisao i u programu kazališta, ali čitajući Strindberga, nigdje nisam naišao na riječ “koncept”. Ta riječ u današnjem kazalištu dominira. Uostalom, što znači moderno. Ta budalasta riječ odnosi se zapravo na modnu pistu i trendove u modi. A kazalište nije modna pista. I onda imamo ovakvo kazalište, onakvo kazalište, teatar apsurda, ambijentalni teatar, postmoderni teatar, antidramski teatar..., ma nemojte. Kako se kojem egomanijaku među redateljima prohtije.
Tko uopće danas određuje što je dobro, a što ne? Publika ili kritika?
- Ja nešto sumnjam da ove, nazovimo ih moderne predstave, uopće itko gleda. Meni se čini da broj posjetitelja u kazalištu opada jer ljudi jednostavno to ne žele gledati. Ali, onda ovi “moderni” traže izgovore - te publika je neobrazovana, ne razumije trendove, pogubili su se kriteriji, a zapravo publika samo hoće dobru predstavu i dobru glumu. Gavella na jednom mjestu kaže: “Pojam dobre glume je neobično stalan”.
Autor ste nekoliko knjiga “Gluma I, II, III” i “Audicija - sve o prijemnom ispitu”. Kako se postaje glumac? Odnosno, kako ste vi postali glumac?
- Kažu kako se za glumca treba roditi, ali, ako je u pitanju samo rođenje, nas pola to ne bi bilo. Imao sam veliki respekt prema glumi i mislio sam da nisam dovoljno talentiran da bih bio glumac.
Imali ste dovoljno ljubavi?
- Imao sam dovoljno ljubavi, ali i odličnog profesora u srednjoj školi te izvrsne kolege. Bila je jedna dobra generacija u Varešu, mislim da Vareš i danas pamti te predstave koje smo mi priređivali kao gimnazijalci početkom 60-ih godina. Uglavnom, svi smo se vrtjeli oko književnosti, kazališta, filma. Sve smo filmove gledali koje su nam prikazivali u našoj dvorani. Svaki drugi dan, znači oko 180 filmova bismo godišnje pogledali. Ja sam ih sve pogledao iako je bilo svakakvih filmova. Drugi bi masovno izlazili iz kina ako nije kaubojski film i pitali bi poslije - pa tko je to mogao gledati neki češki film, kazali bi: “Boro Stjepanović i još jedan ludi čovjek ostali unutra”. Da bi češki film tek kasnije postao popularan. I tako sam, misleći da ne mogu biti glumac, otišao u Beograd studirati književnost. Usporedno sam upisao glumu.
A, volite li kazalište?
- Vrlo sam rezerviran prema kazalištu i mogu reći da ne razumijem kazalište do kraja, poglavito ne ovo novo, čak ga i ne volim, ali volim glumu, a ona nije nužno vezana ni uz književnost, ni kazalište, ni film, ni televiziju, ona je samosvojna umjetnost.
Kakva je u svemu uloga redatelja?
- Pa ne baš velika, koliko mu se pripisuje, jer najveći dio od toga što sebi režija svojata rade glumci sami.
Iako ste studirali književnost, diplomirali ste glumu?
- Glumu sam diplomirao 1971., a na književnosti sam stao na diplomskom 1969. Prvi put sam stao na scenu 1966. u Beogradu u Ateljeu 212, a još kao student već sam igrao predstave u Jugoslavenskom dramskom pozorištu. Iz Ateljea sam otišao na Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, s tog fakulteta na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, s Akademije na Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju i kada tako čovjek promatra, rekao bi da sam išao s konja na magarca.
Pa, s obzirom na zavidnu glumačku karijeru koju ste ostvarili, ne bi se baš reklo?!
- Ne vjerujem da čovjeka čini institucija u kojoj radi. Ja znam da sam u sebi rastao.
Na koje uloge ste najviše ponosni?
- Pa, ne ističem ni jednu posebno. Ali, kad se već mora nešto reći ili napisati u biografiji na koricama knjige, onda uvijek navedem pet-šest filmova, pet-šest predstava, zato što su kvalitetni.
Ima toga dosta?
- Da, na IMDb-u se može naći i do 200 referenci, s više od 70 filmova.
Je li tih 70-ih i 80-ih mogao proći ijedan domaći igrani film, a da u njemu niste ostvarili barem epizodnu ulogu?
- Jedno vrijeme gotovo nije. Osamdesetih sam glumio godišnje u pet-šest filmova. Često sam birao uloge za koje sam smatrao da ih mogu dobro napraviti. Mislim da vrijednost glumca ne ovisi o veličini uloge. Naš cilj je dobra uloga, a ne velika uloga. I to pokušavam naučiti studente.
Je li bilo uloga koje ste odbili?
- Nisam mnogo. Iako dobrih 10 do 15 godina uopće nisam glumio u kazalištu. Samo sam snimao filmove.
Radili ste s velikim redateljima, poput Živka Nikolića, Slobodana Šijana, Ademira Kenovića, Emira Kusturice i Bate Čengića, koji je od njih na vas ostavio najveći dojam?
- Sa svima sam bio prijatelj, no najbolji sam bio sa Živkom Nikolićem i s njim najviše radio.
Recite nam nešto više o njemu, kako ste ga vi doživjeli?
- Uh, to je bio rijetko dobar i rijetko kreativan čovjek. A posebno meni naklonjen. Tako da sam se, što god bi igrao kod njega, osjećao kao zvijezda. Bili smo stvarno nerazdvojni. Intenzivno smo se družili i kasnije, kad ga je bolest načela i kad više nije snimao. Dolazio bi u Budvu, a ja sam već bio u Cetinju. Onda bismo dugo šetali, a da riječ ne kažemo. On je bolovao od neke čudne bolesti, tako da je s vremenom sve više usporavao i sve teže govorio. I onda mu je bilo dovoljno da hoda i ništa više. Za života je pretrpio žestoke pritiske, kritike, prijetnje, čuda, nevjerojatna poniženja... I danas kad me zovu da mu se afirmira ime, najčešće odbijem. Ma, nemojte molim vas, kada mu za života nitko nije iskazao počast, kome sad to treba.
Nažalost, takvi su se slučajevi tijekom povijesti vrlo često znali događati, znatan broj umjetnika postao je velik tek poslije smrti?
- Da bilo je. Zato, kad umrem, nitko za to ne treba znati. Ne držim nimalo do profesionalnih govornika na grobu. A i što mi treba poslije moje smrti. Doviđenja i gotovo.
A od kolega glumaca, koga najviše cijenite?
- U Ateljeu 212 sam imao savršene kolege, u Jugoslavenskom dramskom opet tri-četiri glumca koji su više bili moji pokrovitelji, koji su me učili glumi, poput Milana Ajvaza, Slavka i Nikole Simića. S Nikolom sam jako volio igrati, bili smo dobri prijatelji, volio sam ga kao glumca, on mi je bio uzor. Kad nisam znao kako riješiti neki problem, upitao bih se kako bi to Nikola uradio. I sjetio bih se one njegove blesavosti, oslobodio se potpuno i uradio sve najbolje što mogu. Iz svoje generacije ističem Vladu Jeftovića koji je bio profesor na Akademiji i koji je ove moje knjige čitao i korigirao sa svojim prijedlozima i zahvaljujući njemu te knjige izgledaju kako izgledaju. Voja Brajović je moj kum i kolega iz klase, a u Ateljeu 212 sa mnom bili su Petar Kralj, Milutin Butković, Taško Načić. Nekih od njih više nema.
Ima li na vidiku njihovih nasljednika, hoće li se ikad više pojaviti takve generacije glumaca na ovim prostorima?
- Teško. Oni su uz Akademiju rasli i u posebnim uvjetima. To su bile intelektualne gromade. Znate, Atelje 212 je imao svoj čuveni bife gdje su se okupljali glumci, redatelji, ali i istaknuti književnici. Razmjenjivali smo mišljenja, raspravljalo se o svemu, navraćali su poznati pisci Matija Bećković, kritičar Borislav Mihaljević, pa jedan Danilo Kiš koji je bio dramaturg u Ateljeu 212. Tada je vladao drukčiji odnos prema glumcima, a i sami glumci nisu bili tako potrošeni kao danas. Danas igraju u stotinu epizoda, potroše lice i onda umišljaju da su nešto poznati, a zapravo nitko ne zna odakle su im poznati. A u ono vrijeme svi bi ustajali na spomen Zorana Radmilovića, Dragana Nikolića ili Seke Sabljić. Dizali bi se na noge iz poštovanja. Kad je jednom prigodom Mira Banjac došla u Vareš nešto snimati, nitko od mojih sugrađana nije vjerovao da ona mene zna i da sam njezin prijatelj. Tolika je zvijezda bila.
Zasigurno je zanimljivo bilo družiti se s takvim veličinama?
- Da, to je bio mali prostor, ali nam nije bilo tijesno. Sve je “frcalo” od intelekta, puno se čitalo, ali i pilo se, igralo šah, a nakon predstave išli bismo na izlete, ma svašta se radilo. Utrpamo se u vozila i idemo u Vojvodinu po noći i igramo pijani nogomet na rosnoj travi do zore. Intenzivno i vrlo lijepo druženje.
Profesore, zašto više nema takvih karizmatičnih glumaca, meni se nekako čini da ni kvalitetnih filmova više nema? Zašto?
- Ha..., ne mogu suditi jer ih ne gledam. Čak ni one u kojima sam ja glumio. Ja te nove filmove, a posebno ove moderne predstave, ne mogu gledati. Posebno ovaj novi europski film. Zato što je to vrsta režije kao u kazalištu. Smisli redatelj da nacrta stan na podu i da glumci bespredmetno otvaraju vrata i da se priča odvija u tom praznom prostoru. Film je dominantno realistična umjetnost, imaš, brate, videospotove, radi u njima što god želiš, ali, ako radiš filmsku priču, onda je ispričaj tako da čovjeku stane dah, da se rasplače, nasmije, nešto nauči, da ima emociju, a furati nekakvu estetizaciju pod svaku cijenu ne vodi ničemu.
Što biste onda rekli za hollywoodski film, kad i o europskom imate negativno mišljenje?
- Hollywood mene fascinira zanatom. A hollywoodski glumac je srezan po svim kriterijima, vezan uz drugi kadar, otvorene su mogućnosti glumcima, ne dominira režija. Tamo je producent glavni, njegova je zadnja.
Što ste zatekli u Sarajevu kad ste se vratili iz Beograda?
- Teško je ovako iz glave reći, trebalo bi zaviriti u godišnjake. Sarajevo znam još odonda kada je prvi semafor kod kina “Radnik” i “Sutjeska” postavljen. Išli smo iz Vareša na utakmicu na Koševo i, hop, odjedanput stoj! Pale se svjetla. Pamtim Sarajevo kad je imalo 70 i 700 tisuća stanovnika. Znao sam gdje idem, vraćao sam se kući i bio motiviran da tu školu podignem.
Bilo je to dobro vrijeme, kako jedna pjesma kaže?
- Da, za mene pogotovo. Osamostalio sam se, dobio stan, žena i sin došli sa mnom. Osamdesete su bile najljepše u Sarajevu. Bio sam prvi nastavnik glume, taj koji je sve gradio ispočetka i gdje je sve ovisilo o meni. I odjednom sam procvjetao na svaki način, i intelektualno i fizički. Planine, skijanje, blizu more, sva ta kulturna atmosfera koja se stvarala, glazbena i književna scena, druženja s Duškom Trifunovićem, Rajkom Nogom i drugim velikim književnicima. I onda smo napravili tu scenu.
Jeste li očekivali takav “boom”?
- Takvo nešto Sarajevo nikad ni prije ni poslije nije doživjelo. Scena je proizašla iz nastave. Odlučili smo napraviti scenu za izvođenje ispita i za diplomske ispite četvrte godine.
Jeste li imali potpunu slobodu ili je bilo pritisaka tadašnje vlasti?
- Ne baš. Znao sam biti pozvan na neke teške konzultacije u vrijeme kad se raspravljalo mogu li ja biti dekan zato što nisam član partije. Ali ljudi su rekli: “Pa, dobro, Boro vodi već tamo struku 6-7 godina i to je logičan slijed”. I potom su na naše ispite dolazili rođaci i prijatelji pa smo počeli ispite igrati kao predstave i iz toga je nastala “Audicija”, pa “Tetovirano pozorište”, onda je navalila publika tamo i počeli smo praviti mjesečni repertoar, što dotad u Sarajevu nitko nije pravio. Ulaznice bi planule u tri dana.
Spomenuli ste “Audiciju”. Poznato je i da ste veliki kritičar obnove te predstave koja je ovih dana ponovno aktualna i izvodi se u velikim dvoranama. Zašto?
- Zato što su neki u životu radili samo to. Pa to nije život glumca. A sve zbog novca. Kasnije su se u to sve upetljali menadžeri, počeli su igrati po sportskim dvoranama gdje su im sumnjive estradne zvijezde bili gosti. Besmisleno budalasto.
Sveli su predstavu na razinu Zvijezda Granda?
- Da. A to nije to. To je jedna lijepa predstava satkana od minijatura, koja je nastala u nastavnom procesu. I sada, umjesto da demonstriramo kakav je radni proces u jednoj školi i dokle se može doći s tim tipom vježbi i kako to utječe na daljnji razvoj umjetnika, oni uzmu i počnu se baviti samo time.
Možda su ljudi bili u potrebi to raditi?
- Kad su bili u potrebi, ja sam to tolerirao... Kad je Željko Ninčić igrao po Srbiji 3-4 svoje varijante, kad su Geljo i Kecoje igrali u Kanadi kada im je to jedino preostalo, to sam mogao razumjeti. Ali danas, kad su svi situirani, kad su profesori, ministri, vlasnici zgrada, čemu to. A osim toga, tu je prisutno i jedno apsolutno nepoštovanje prema meni.
Kako to mislite?
- Prvo, ja im preporučujem da to ne rade, a oni - baš nas briga što on misli. I meni, koji sam to stvarao, poručuju da ne polažem nikakva prava. Kao da su to sve oni napravili. A ljudi zaposleni na Akademiji su se odricali dijela svoje plaće kako bismo završili tu scenu gdje su oni igrali “Audiciju”. Davali su 10% od plaće svi. I onda oni kažu: “Mi smo napravili ovu scenu”. Ma niste. Svi su je zaposleni pravili. E tu vrstu nerazumijevanja i tu vrstu bahatosti ne mogu prihvatiti. Prvo da nemaju nikakav odnos ni obvezu prema Akademiji, prema meni te, na koncu, prema sebi i svome dostojanstvu... I sve to bacaju u blato te tobože zarađuju novac.
Izgleda da se sve na koncu svede na novac?
- I što s njime? Pa i oni su stari. Neki od njih neće živjeti još ni pet godina. I čemu sve to. Prekinuo sam svaki kontakt s njima još onda kad nisu dali postotak Akademiji i kad nisu uvažili moje mišljenje. A nakon ovog zadnjega slučaja prekinuli smo do kraja života. Hoćeš to raditi, samo izvoli, ali bez mene.
Uz njih, osuđivali ste i neke postupke Emira Kusturice koji je bio vaš asistent na Akademiji?
- Jesam, ali ne bih o tome. Što ja imam s tim. Svatko bira svoju sudbinu. Mislim da je njegov izbor potpuno pogrešan. Ali svatko bira svoj put. Mislim da tu nema iskrenosti, samo čisti interes, materijalni prije svega. On mi je jednom rekao poslije dobivene nagrade u Cannesu ili Veneciji, ne sjećam se točno: “Znaš, Boro, otkad sam dobio ovu nagradu, mnogo mi se ljudi uvlači u dupe, ali mogu ti reći da to prija”. Eto. On je nastavio motivirati ljude da mu se “uvlače u dupe”. Cijelo vrijeme Republike Srpska mu se “uvlači u dupe”. Ne Srbija jer ona ga ne voli kao Turčina, koliko god se on upinjao da bude Nemanja, većinska Srbija ga ne voli.
Uvijek naglašavate da nemate odnose prema gradovima u kojima ste živjeli, već da su vam samo važni bili ljudi s kojima ste živjeli. Zašto nemate sentimentalan odnos, primjerice, sa Sarajevom? Idete čak i dotle da ga se stidite. Zbog čega?
- Ja na to ne gledam kao na Sarajevo, već kao fenomen koji nam se dogodio. Sad, je li to Sarajevo, Zenica, Tuzla, Banja Luka, Beograd..., tu se nešto dogodilo što ne odobravam. Što je katastrofa, ljudska i moralna. I da, stidim se. Iako nisam sudjelovao o tome. Ali se stidim. Ne razumijem zašto se ponose oni što su sudjelovali u tome. Nema razlike u ubijanju.
Kako vidite izlaz iz ove naše krize? Ima li kraja i može li se ovdje živjeti kao što se nekada živjelo?
- Nema šanse. Sve je gore i gore. U tom smislu da bi ovo mogla biti ona neka Bosna i Hercegovina kakva je bila, u kojoj smo se razlikovali, ali po sasvim drukčijim kriterijima od ovih danas. Ne. Toga više nema, niti će ikada biti.
Može li kultura rušiti prepreke i zbližavati ljude?
- Ne. O tome odlučuju političari i bit će kako oni hoće, a oni hoće zadržati svoje pozicije.
Koju predstavu bi, po vašem mišljenju, svaki glumac ili ljubitelj kazališta morao vidjeti u životu?
- Ja sam skoro knjižnici scenskih umjetnosti darovao nekih 400-500 knjiga, uglavnom dramske i stručne literature o kazalištu i filmu. Samo im nisam dao Shakespearea, Čehova, Molièrea i stare Grke Eshila, Sofokla i Euripida. Od njih će me samo smrt odvojiti. Primjerice, “Hamlet” kroz svoj monolog o glumcima praktično održi školu glume.
Je li “Hamlet” vrhunac za svakog glumca?
- Jedina predstava s koje sam izišao u životu bio je jedan “Hamlet”, odnosno njegov falsifikat. Sve je bilo obrnuto. Ali Shakespearov “Hamlet” je oda glumcu. Malo uvažavanja prema glumcima i inače ima u predstavama. A ova predstava koju mi igramo govori upravo o tome o uvažavanju, koliko uvažavamo druge. Mi najčešće razumijemo sebe, a što se događa s onom drugom osobom kada ih podijeliš. Nisam htio to u podnaslov predstave staviti da se ne bi politički protumačilo. Ali sijamski blizanci koji su podijeljeni satarom za meso. E, to je Mostar. Ovdje su ljudi bili vezani stotinama veza koje su presjekli brutalno satarom. Na svu sreću, to na svakodnevnoj razini gotovo da i ne postoji. Postoje paralelni svjetovi. Postoji paralelni svijet običnih ljudi koji se bore za svakodnevnu egzistenciju i koji su u prijateljskim odnosima jedni s drugima bez obzira na vjeru i naciju te postoji ovaj drugi svijet politike koji sve to iskorištava za osobno bogaćenje.
Profesore, evo za kraj, iako ste u mirovini, imate li i dalje ambicija u ovom poslu? Što planirate raditi nakon ove predstave u Mostaru?
- Za glumca nema mirovine. Slobodni sam umjetnik i tko me pozove - idem raditi. •
