- Rekao bih da je Kongo izabrao mene - govori talijanski redatelj Antonio Spanò koji je prvi put u ovu zemlju otišao 2011. godine kako bi snimio svoj dokumentarni film “Tihi kaos”. Nakon toga se zatekao kako snima još tri projekta, a posljednji, dokumentarni film “Amuka - Buđenje” izabran je među 300 pristiglih u konkurenciju 22. Mediteran Film Festivala. Priča je to o poljoprivrednicima u Kongu, zemlji u kojoj se poljoprivredom bavi 70 posto stanovništva, a ipak, svaki šesti Kongoanac pati od gladi. Njihov glas odjekuje u ovom moćnom, osjetljivom i iskrenom dokumentarcu.
Večernji list: Kongo i vi?
- Volim tu zemlju, bogatu ljepotom u svom narodu i na svom teritoriju. Nažalost, bogata je i mineralima te prirodnim resursima koji stvaraju mnogo problema. Kad mi je producent Benjamin Stiénon predložio snimanje filma “Amuka”, prihvatio sam jer mi se svidjela ideja da napravim pozitivan film iz zemlje koja je toliko sukobljena i iskorištena, iz koje se prečesto izvješćuju samo negativne priče.
Večernji list: Kongoanski poljoprivrednici - to nisu priče koje se često čuju vani.
- Otišao sam 2016. na mjesec dana kako bih obavio casting i upoznao poljoprivrednike. Uvijek želim upoznati svoje protagoniste prije i dati im priliku da i oni upoznaju mene. Prije svega, uspostavim ljudski odnos pa, ako se povežemo na neki način, počinjem razmišljati o njima kao o likovima u filmu. Upoznao sam ih i poslušao. Slušao njihove priče, osjećaje i ideje o životu i svijetu u kojem žive. Kao redatelj, tražim uvjerljive priče te mislim da su u “Amuki” prikazani nevjerojatni životi koji obogaćuju gledatelja.
Večernji list: Kažete da su oni “sakupljači nade”?
- Na koji bismo ih drugi način mogli opisati? Zamislite da živite u zemlji koja je definirana kao savršen primjer neuspjeha države, da živite u regiji u ratnom stanju 25 godina. Zamislite da živite u društvu u kojem nema objekata, a osnovne potrebe su uskraćene ili nedostupne. Zamislite da morate birati između kupnje lijekova za svoju djecu i kupnje sjemena za svoja polja.
Nema kredita za poljoprivrednike, nema poljoprivrednih kredita. Kongo bi mogao nahraniti tri milijarde ljudi godišnje. No, ipak Kongo uvozi proizvode iz inozemstva poput riže iz Azije, palmina ulja iz Angole itd. Proizvode koje dobavljaju kongoanski poljoprivrednici. Vlada, umjesto da pomaže poljoprivrednicima, radije uvozi robu iz inozemstva. To je skandal. A ovo je tek početak. Pa ipak, ti poljoprivrednici nastavljaju raditi, bore se i imaju pozitivan stav. Nevjerojatno je koliko su jaki. Mislim da su pravi uzori. Neviđeni i nečuveni, ali oni tu donose nadu i predstavljaju primjer djeci te mladim naraštajima.
Večernji list: Korupcija je okrenula sve. Porezi su visoki, obični ljudi žive na rubu. Ima li nade barem za neke male pomake?
- Protagonisti “Amuke” živi su dokaz da još uvijek postoji nada. Sve što mogu reći je da, unatoč svim gadovima koji su uništavali i još uvijek uništavaju Kongo, obični ljudi nose državu na svojim ramenima i čine male pomake naprijed. Ali to nije dovoljno.
Mislim da bi vlada, međunarodna tijela i nevladine organizacije također trebali preuzeti svoje odgovornosti i promijeniti mentalitet. Trebali bi shvatiti da obrazac koji slijede nije uspio i sada je vrijeme za buđenje. Trebali bi slijediti put koji su označili poljoprivrednici i uzeti u obzir obične ljude.
Večernji list: I stranci imaju svoje prste u tome, oni su ti koji su ih godinama iskorištavali i izvlačili njihovo bogatstvo, a to rade i danas. Paradoks je u tome što su previše bogati, zbog čega su i tako siromašni. Je li to neka vrsta prokletstva?
- Upravo je tako. Mislim da ima puno dobrih inicijativa i dobrih projekata. Ali također mislim i znam da sam provokativan, da bi bilo pravo vrijeme da se stranci sklone i prestanu provoditi iste obrasce iskorištavanja.
Večernji list: Nosi li film i političku poruku?
- Ne u strogom smislu, ali, naravno, u najvišem smislu te riječi možemo je smatrati političkom. Tamo gdje postoji zajednica, postoji i politika. U “Amuki” gledatelj može izravno od farmera slušati što se događa u njihovoj stvarnosti. Ne podnosim filmove s porukama, filmaši ne bi trebali biti glasnici.
Filmovi, igrani ili dokumentarni, moraju biti dobri i istiniti, trebaju imati smisao. Ne volim kad se filmovi snimaju s namjerom indoktriniranja gledatelja, a u posljednje vrijeme vidio sam ih dosta.
Večernji list: Namjeravate li prikazati film u Kongu?
- Benjamin i ja voljeli bismo prikazati “Amuku” barem u četiri regije u kojima smo snimali. Pokušavamo nešto organizirati, nadamo se da ćemo to uspjeti.
Večernji list: Osvojili ste brojne nagrade i priznanja, danas slovite kao jedan od najnagrađivanijih talijanskih filmaša. Koliko vam to znači i kako birate teme?
- Imao sam sreću zbog uspjeha mojih prethodnih dokumentarnih filmova i nadam se da će i “Amuka” biti cijenjena. To je zahvalno jer ulažem sebe u svoje projekte, a u proces je uključeno mnogo ljudi koji me podržavaju. Vrlo je teško snimiti dokumentarac u smislu odricanja, vremena i energije, ali kad se jedan od mojih filmova prikazuje u BiH, Kolumbiji ili Mongoliji, to mi puno znači. Uvijek sam birao teme zbog kojih sam imao jake emocije i uvijek sam stavljao iskustvo čovječanstva u središte svojih filmova. Kriteriji koje slijedim prije nego što se uključim u projekt su sljedeći: je li za mene smislen? Jesam li duboko strastven? Jesam li ja prava osoba? Hoće li ljudi osjećati emocije gledajući to? Ako ova pitanja imaju pravi odgovor, zaronit ću u to.
Večernji list: Na kojem projektu trenutačno radite?
- Imam u pripremi svoj prvi igrani film i još jedan dokumentarni, pogodite o kojoj zemlji se radi? •
