Književnik Ivan Sivrić profesor je filozofije i sociologije. Vrsno znanje filozofije ostavlja dubok trag u svim njegovim knjigama. Obavljao je najodgovornije dužnosti u Društvu hrvatskih književnika Herceg Bosne i Matici hrvatskoj u Mostaru. Jedan je od inicijatora Hrvatskog intelektualnog zbora BiH. Redoviti je član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost u Sarajevu i član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u BiH. Nositelj je najviših odličja za zasluge u Domovinskom ratu. Autor je više knjiga i suautor i priređivač mnogih tiskovnih izdanja. Pred nama je najnovije autorovo književno djelo “Poslije Mnemozine”. Je li to knjiga pjesama ili zbirka pjesama, pita se autor.
Mit i stvarnost
U svakodnevnoj upotrebi susrećemo i jedan i drugi izraz. Autor daje prednost knjizi kako bi izbjegao stanoviti nered u izdanjima koja po pravilu imaju samo nominalnog urednika. Tako nastaju zbirke pjesama kojima je stran kontinuitet pa teško dosežu cjelovitost knjige, kontinuitet ideja, tema i motiva.
U spomenutoj knjizi susrećemo pjesme koje su nastajale od 1972. do 2022. u Sarajevu, Krehinu Gradcu, Vrgorcu, Gabeli, na Mostarskom blatu, u Lištici, Splitu, Mostaru i Zagrebu. Nakladnik knjige je Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne. Recenzenti su Finka Filipović i Ivan Baković. Tiskanje je obavio Fram Ziral, Mostar, a grafičko oblikovanje potpisuje Divina Proportion design studio, Međugorje. Knjiga je svojevrsna odiseja kroza svu povijest ljudskog roda. Susrećemo se s izvrsnom poezijom, a podlogu joj čine filozofija, teologija, mitologija, numerologija, kozmologija, sve do suvremenih prirodnih i društvenih disciplina. Sve je u znaku broja četiri. Bog je stvorio čovjeka i smjestio ga u zemaljski raj, Eden. Četiri su rijeke koje izviru u raju: Eufrat, Tigris, Fison i Gihon. Sve je bilo u savršenom redu dok čovjek nije kušao ‘’zabranjeno voće’’. Onda su stvari krenule nepredviđenim tijekom. Čovjeku je dana druga prilika za spasenje i za to potrebna sredstva. Od tada čovjek putuje prema ‘’blaženu času’’ ili ide u propast. Svijet gledamo kao zemlju, vodu, zrak i vatru koji rese svojstva: suho, mokro, hladno i vruće. Četiri su mjere prostora: dužina, širina, visina i dubina, a četiri obujma vremena: prošlost, sadašnjost, budućnost i vječnost. Hipokrat prvi opisuje sastav ljudskog tijela poistovjećujući ga s četiri temperamenta: žuta žuč (vatra), crna žuč (zemlja), krv (zrak) i flegma (voda). Neki antički kozmolozi tomu dodaju i peti element - eter ili kvintesenciju. Četiri su nedjelje došašća do rođenja Kristova, Krista su potpuno razumjeli Marko, Luka, Matej i Ivan koje su umjetnici prikazali kao lava, vola, čovjeka i orla. Četiri su svijeće u došašću: proročka, betlehemska, pastirska i anđeoska. Prije tekstualne cjeline autor citira ‘’Molitvu prije umnog rada’’ svetog Tome Akvinskog. Na pravom mjestu, na pravi način, autor traži pomoć od velikog crkvenog naučitelja, filozofa, teologa i sveca. Sjetimo se kapitalnog djela svetog Tome ‘’Teološka suma’’ i predivnih himni ‘’Hvali Sion Spasitelja’’ i ‘’Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš’’. Nakon toga ugledamo glagoljski znak glagolju, ujedno je to broj 4, slovo “g” i simbol koji označuje riječ ‘’govoriti’’.
U uvodnom ciklusu pjesama “Zemlja” miješaju se mit i stvarnost. Treba dobro otvoriti oči i upregnuti razum te naći granicu između mita i stvarnosti. Da, od elemenata zemlje i okoliša (materia prima) Bog je stvorio čovjeka. A kada je čovjek postao čovjekom? Tek kada mu je Stvoritelj udahnuo besmrtnu dušu. Pjesnik se obraća i Mnemozini, majci svih muza. Mnemozina je i rijeka u Hadu i kada bi duše pokojnika pile tu vodu, ništa ne bi zaboravljale. Pandan toj rijeci je Leta. Možda bi bilo bolje da je pjesnik izostavio stih ‘’Povedi me kroz vrijeme’’, no poštujmo umjetničku slobodu. Ciklus pjesama “Voda” jako je bogat svojim porukama. U početku bijaše voda. Tama je prekrivala sve. Duh Božji lebdio je nad vodama. Započinje proces stvaranja svijeta. Krug pjesama autor počinje stihovima koji zrcale neizvjesnost. Ubrzo će doći sve na svoje mjesto. Pokretačka sila koja stvara i održava svijet je ljubav. Ljubav pisana velikim i malim slovom. Pjesme su pune radosti i života, pisane visokim pjesničkim stilom. Dok je ljubavi, treba se maknuti od zla i zato: ‘’Ni u gori/ O zlu ne govori/ Ni sad/ Ni tad/ I nikad. // Ni u gori/ O zlu ne govori/ Gdje god si ti/ Tu su još tri.’’ Ciklus pjesama “Zrak” vodi nas u početke egipatske civilizacije. Bog Theuth izmislio je slova i brojeve, aritmetiku, geometriju, astronomiju, nacrte i kocku. Theuth dolazi do Thamusa, boga koji vlada Egiptom, i predaje mu izume. Ovozemni bog onom onostranom poručuje da izum neće imati velike koristi jer ljudska oholost nadvisuje mudrost te ljudi neće znati ispravno koristiti i dalje razvijati tu božansku datost. Tu misao slijedi niz pjesama. Ponosni jablan, kada prođe njegovo vrijeme, nađe se u ležaju od bršljanova lišća i vječno sniva visine. Sluša li čovjek unutarnji glas, svoju savjest, dobro će proći. Po jeziku kojim govoriš i što govoriš, prepoznat će te. Po tvojim djelima prepoznat će te. Zadnji ciklus pjesama “Vatra” svjedoči o prosvijetljenom čovjeku koji doseže nutarnju zrelost. To je vatra Duha Svetoga koja obnavlja lice Zemlje i sve čini novim. Kada Krist odlazi s ovoga svijeta, šalje nam Duha branitelja, Duha tješitelja, Duha istine koji će nas u svemu poučavati i voditi svijetlom stranom života. Koliko je čovjek današnjice otvoren Duhu Božjem? Što smatramo pod pojmom “istina”? Danas, kada znanost doseže svoje vrhunce, ima li reda, mira, blagostanja, blagoslova na našoj Zemlji? Navodim stihove pjesme “Kao pas”: ‘’Kao pas/ Da oglodavam svoju kost/ Uz bačvu na plaži./ Aleksandra nema/ Da se kloni sa sunca./ Da uzdignem šapu i/ Zapišam spomenik slavnom/ Pobjedniku. Pa što/ Nitko se ne će osvrnuti/ Svi žure za svojim poslom.// Idem i ja/ Za svojim pasjalukom.
Pjesnikov hvalospjev
Postavlja se pitanje što je danas s hrvatskim narodom. Neka nam za to posluži pjesma “Moj grb”, a pomoći će nam i slova glagoljice. Stihovi pjesme oslanjaju se na legendu kako je hrvatski kralj Stjepan Držislav, koji je vladao krajem desetog stoljeća, pobijedio mletačkog dužda Petra II. Orseola. Dužd je zarobio hrvatskog kralja. Obojica su dobro igrala šah i kralj predlaže duždu da zaigraju tri partije šaha. Ulog je velik. Ako kralj pobijedi dužda zaredom tri puta, bit će slobodan, inače ostaje u zarobljeništvu. Kralj je pobijedio u sve tri partije i postao slobodan. Kralj Stjepan Držislav je šahovsku ploču uzeo za svoj grb i grb hrvatskog naroda. Tu je i dvojba, koje polje treba biti prvo na grbu, crveno ili bijelo? Ne možemo pogriješiti. Tu je i izraz “šahovnica”, koji je pravilan. Hrvatski se narod treba vraćati svojim korijenima. Ovo naše vrijeme je darovano vrijeme. Darovano od Boga. Vratimo se svome jedinome i istinskom Kralju. To je onaj Kralj koji sada u korizmi nosi skrletnu haljinu i krunu od trnja i drača (Prunus spinosa et Paliurus spina-Christi). Zavirimo u svoje srce i tražimo odgovore. Slijedi zadnji pjesnički odjeljak – “Neka bude”. Susrećemo se s riječima najvećeg antičkog kršćanskog mislioca svetog Augustina, čija je misao obilježila zapadnu filozofiju i kršćansku teologiju iz velebnog djela “Ispovijesti” (Conffesiones). Duhovno-filozofska je to autobiografija prepričana u prvom licu jednine. Umjesto riječi “amen”, na kraju slijedi pjesnikov hvalospjev (molitva) Naš Oče. To je onaj peti element o kojemu su govorili filozofi i mislioci u ona davna vremena.
