Da sam toga dana otišao u Bosnu, vjerojatno bih sada sjedio s Tihomirom Purdom u Zenici – kaže Stjepan Mačković (59), vukovarski branitelj, zapovjednik voda s Mitnice, koji je devet mjeseci zlostavljan u srbijanskim logorima.
Povez na oči
Put u Bosnu potkraj prošle godine otkazao je pa se nije izložio opasnosti da bude uhićen po nalogu tužiteljstva Republike Srbije. I ne zna postoji li takav nalog, ali zbog “slučaja Purda” takva mu se mogućnost čini vrlo vjerojatnom. Prije svega zbog toga, kaže, jer je na vlastitoj koži iskusio na kakav su način u srbijanskim zatvorima iznuđivani iskazi utamničenih branitelja.
Mačković je, sa 180 suboraca s Mitnice, oružje položio 18. studenoga 1991. godine. Prevezeni su u hangare na Ovčari, a idući dan u kaznionicu u Srijemskoj Mitrovici.
Tortura je počela već u autobusima, a trajala je punim intenzitetom, svjedoči Mačković, idućih pet mjeseci, kako u Mitrovici, tako i u centru za obuku vojne policije u Aleksincu te u kaznionici u Nišu.
– Tukli su me svakodnevno. Udarali rukama, kundacima, navlaženim novinama po bedrima, pendrecima po tabanima, gazili čizmama... Dvaput su mi slomili prsni koš, dvaput sam izvođen na strijeljanje. Bio je postrojen vod s puškama, stavili su mi povez na oči, izdana je naredba: Pali! Čekao sam pucanj, a onda su se počeli smijati. Ne znam ni sam koliko sam puta prošao kroz “špalire”. Vjerujte mi, kada je čovjek doveden u takvu situaciju, spreman je potpisati sve, samo da ga prestanu tući. Životinja ne može podnijeti što može čovjek, samo da ostane živ – uvjerljiv je on.
KOS-ovcima koji su ga ispitivali – a mijenjalo ih se dvanaestak – ispričao je i gdje je bio i što je radio. Nije se, kaže, imao čega bojati jer nije počinio ratni zločin. U kaznionici u Nišu, u kojoj je veći dio vremena proveo u samici, jednom je vidio Tihomira Purdu.
– Iznosili su ga u deki s ispitivanja. Čuo sam tada da su mu slomili šest rebara – svjedoči Mačković.
Opisuje i kako je preživio zahvaljujući niskim prehrambenim standardima u kaznionici.
– U samici je bilo hladno, ispod ništice. Dobio sam visoku temperaturu, a uvjeren sam da me spasila hrana koju su mi bacali. Plijesan iz kruha – prisjetio se Mačković.
Nakon pet mjeseci torture prebačen je u beogradski vojni zatvor i na tamošnjem je sudu osuđen na deset godina zatvora zbog “oružane pobune protiv SFRJ”, kao jedan od 12 vukovarskih branitelja protiv kojih je takav proces dovršen.
Batine za rastanak
– Zadnji put smo poštene batine dobili kad su nas dovezli u Beograd, početkom travnja 1992. godine. Tako su se od nas, valjda, “oprostili” čuvari iz Niša – nalazi snage za šalu.
Požutjeli dokument svjedoči kako je presuda izrečena 28. travnja. Mačković potom do sredine kolovoza čeka upućivanje u neki od zatvora na odsluženje kazne, ali tada biva razmijenjen prema dogovoru Granić – Panić. Tada je prvi put nakon predaje doznao da su mu živi supruga i dvojica sinova, od kojih je jedan, također branitelj Vukovara, bio u logorima.
– Putem odvjetnika pribavio sam rješenje beogradskog suda iz 2005. godine kojim mi se obustavlja izvršenje kazne, ali tko mi jamči da tamo nemaju nešto drugo protiv mene? Tko zna tko je na mukama mogao spomenuti moje ime – razumno zvuči Mačković kad objašnjava zbog čega se ne usudi prijeći istočnu granicu.
Toga je postao svjestan tek nakon Purdina uhićenja. Nedavno se odlučio podnijeti kaznenu prijavu protiv svojih mučitelja. Dana 19. siječnja ove godine dao je iskaz u Županijskome državnom odvjetništvu u Vukovaru i potanko opisao svoj križni put kroz srbijanske kaznionice.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
