– Ovaj je gradić jako miran, jako tih. Čak pretih – rekao je jučer jedan stanovnik američkog Newtowna. Tu je tišinu u petak u 9 sati po američkom vremenu prekinuo zvuk metaka. Prizore iz osnovne škole Sandy Hook ne treba ni opisivati. One koji su ih morali vidjeti pratit će cijeli život. A one druge? Dovoljno je reći da je u učionicama i igraonicama za najmlađe smaknuto 20 djece.
Neka su imala samo pet godina, najstarijima je bilo 10. Ubijeno je i šestero odraslih, profesora i ravnateljica. Tijelima su branili djecu. Ubojica si je sam oduzeo život, a prije toga i svojoj majci. Škola u koju je u petak ujutro, pola sata nakon početka nastave, na silu ušao, kako se naposljetku ispostavilo, 20-godišnji Adam Lanza, doslovno je pretvorena u mrtvačnicu. Dok su roditelji, u najgorim trenucima života, ispred škole u idiličnom, bogatom gradiću Connecticuta koji je sačuvao kolonijalni izgled davnih vremena, čekali hoće li vidjeti svoje dijete, je li preživjelo masakr, tjelešca ubijenih položili su u dvoranu za tjelesni odgoj. Cijelu je noć trajala identifikacija. Tek jučer ujutro roditelji su dobili potvrdu najvećeg straha.
Krvavi pohodi po američkim školama nisu rijetkost, a opet, svi nakon njih ostanu bez riječi. Američki predsjednik Barack Obama crvenih je očiju, uputio riječi utjehe. Istaknuo je da bi se oružje, po anakronom američkom Ustavu dostupno gotovo svima, trebalo strože regulirati. No je li oružje odgovorno za žrtve? Masakri se događaju po istom scenariju: žrtve su slučajne, a okidač povlači mladi čovjek, tinejdžer ili tek koju godinu stariji.
Stalno je šutio
Takav je bio i Adam Lanza. Polako stižu informacije o tome da je prije pohoda na djecu ubio svoju majku, 52-godišnjakinju, koja je neko vrijeme radila u toj školi, da je baš ona nedavno kupila pet komada oružja, da je dijete rastavljenih roditelja i da se baš u vrijeme rastave njegov stariji brat Ryan, za kojeg se prvo mislilo da je ubojica, odselio od kuće.
Kolege iz škole opisuju ga kao povučenog, šutljivog. Dobivao je izvrsne ocjene, rekao je njegov kolega iz klupe: - Ne, nije mi govorio, vidio bih na testovima. Kako to već biva, sada i susjed vide da je bio “čudan”, da je gledao u pod, da nije pozdravljao... Koliko je tada bio neprimjetan, sada je, nažalost, postao znan u cijelom svijetu.
– Ryan?! Nemoguće. Prije će biti da je Adam – rekla je jedna od susjeda još dok je vladala zbrka s identitetom. Ono što najviše uznemirava kod takvih krvoprolića jest upravo činjenica da ih je teško predvidjeti. Neće svaki povučeni dječak koji se ne želi slikati za godišnjak, kao Adam, postati masovni ubojica. Jedinstvenog psihološkog profila nema, kaže klinički psiholog Dewey Cornell. Psihotični su, a manijakalne ideje upravljaju njihovim ponašanjem. Druga skupina su adolescenti s delinkventnom poviješću. Agresivni su, lažu. No tu je i treća skupina, ona koja najviše zbunjuje – naizgled su obična djeca, no s emotivnim problemima. Žive u udobnim domovima, dobri su učenici... – Stoga i taj dodatni šok – naglašava Cornell.
Ne treba kriviti roditelje, ističe.
Bez objašnjenja
Njihova je pogreška što možda nisu primijetili da dijete pati – ili zbog maltretiranja u školi, ili zbog loše slike o sebi.. Špekulira se s podatkom da je Lanza patio od Aspergerova sindroma. Riječ je o blažem obliku autizma, s kojim se može relativno normalno živjeti. Kao primjer, lik Sheldona Coopera iz serije Teorija velikog praska spadao bi u tu skupinu – socijalno nevješt, sklon ponavljanjima i detaljima, opsesivan i inteligentan. No svaliti krivnju za ubojstva na bolest samo je lakši izlaz, a ujedno i stigmatizira bolesne. Zasad se razlog pokolja ne zna. Prema posljednjim informacijama, ubojica nije ostavio poruku – a često svoj “testament” znaju postaviti na YouTube. Znakovito je jedino što je njegov brat, koji godinama nije održavao odnose s Adamom, na vijest o masakru, odmah rekao: – To je učinio moj brat.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
