U drugoj polovici prošlog stoljeća na mostarskom asfaltu, malim igralištima razbacanim po baščama i uličnim proširenjima nikle su generacije izvrsnih nogometaša. Na svakoj poziciji nogometne igre stasale su veličine među kojima je teško, pa skoro i nemoguće kazati tko je među njima najbolji: Žarko Barbarić. Ivica Ćurković ili Enver Marić na poziciji vratara, Anton Bolfek, Boro Primorac ili Vladimir Matijević u ulozi centarhalfa, Vlado Zelenika, Duško Bajević ili Vahid Halilhodžić u ulozi vođe napada, Sula Rebac, Bruno Repar ili Franjo Vladić,u ulogama velemajstora razigravanja i driblinga.
Kada probudimo naša sjećanja i vratimo se nekoliko desetljeća u povijest nogometne igre u Hercegovini i Mostaru mogli bi sastaviti još jednu ljestvicu jednako velikih imena: vratari Horvatić i Petranović,braniči Ristić i Hadžiabdić, u srednjoij liniji Radiljević, Prajo i Čolić, u napadu Semir Tuce,Vladimir Skočajić itd. I ne bi bio problem napraviti još jednu listu izvanserijskih nogometaša.
U rangiranju sportskih veličina svatko može imati svoj izbor i za to ponuditi bezbroj valjanih obrazloženja. Ipak, među velikanima nogometne igre izdvaja se ime Muhameda Mujića - Hamića, legendarnog igrača mostarskog Veleža, zagrebačkog Dinama, francuskog Bordeauxa, belgijskog Beringena, reprezentativca bivše države, sudionika Olimpijskih igara i svjetskih prvenstava, i po mnogima najboljeg nogometaša naše zemlje svih generacija i svih vremena. Lucidnos u nadigravanju i lakoća pobjeđivanja protivnika neodoljivo podsjeća na način kako danas igra Leo Messi, ovovremeni najbolji igrač svijeta.
Pišući sjećanje na veliku sportsku i ljudsku veličinu u ruke mi je dospjela mega-monografija “Legende zagrebačkog nogometa“,čiji je urednik poznati sportski novinar i publicist Zvonimir Magdić. U monografiji teškoj nekoliko kilograma, sa skoro tisuću stranica i još više malih i većih fotografija, među imenima kao što su Vukas, Bobek, Horvat, Zebec, Čajkovski, Belin, Boban,Lamza, Jerković, s posebnim poštovanjem izdvaja se ime mog sugovornika. Autor velike, jedinstvene monografije, na prvoj stranici i posveti napisao je-bord -”Velikom nogometnom umjetniku, nezaboravnom gospodinu Muhamedu Mujiću“. Kada vas “Krleža“ sportskog novinarstva krsti imenom velikog umjetnika, a pritom, usred Zagreba, i epitetom nezaboravnog gospodina, sve je tu jasno.
Sredinom mjeseca listopada, prošle godine, u nekako uobičajenoj podnevnoj šetnji, u vrijeme kada prvo lišće počima opadati, zastao sam u ulici Kraljice Jelene i promatrao mog sugovornika kako radi i uređuje vrt.Ljudi su prolazili, u jednom i u drugom smjeru. Nitko nije zastajkivao, pozdravljao niti se osvrtao. Pitao sam se je li ovo moguće? Je li moguće da se na ovakav način prolazi pored čovjeka koji je cijeli svijet dizao na noge, koji je ovaj grad i ovu zemlju slavio kud god je hodao: po Africi, Aziji i Australiji, po Južnoj i Sjevernoj Americi, po svakom kutku našeg kontinenta.
Pričali su mi da se Mujić potpuno povukao, da punih 30 godina ne kontaktira s javnošću i da ga nema ni na jednoj klupskoj, gradskoj ili državnoj prigodi.Pričali su mi da je odbio razgovarati sa svim redakcijama i svim novinarima.Pitao sam se što se krije iza te tridesetogodišnje zavjese šutnje. Društvena nebriga i zaborav, osobna suzdržanost i samozatajnost, ili je to kombinacija i jednog i drugog, što je svojstveno ljudima svih uzrasta i svih godišta? Ipak,malo neobično!
Sredinom prošlog mjeseca, na uobičajenom prijateljskom susretu, glasoviti mostarski ortoped dr Zdenko Ostojić ispričao mi je da je operirirao Muhameda Mujića, da je operacija uspjela, i da postoperativno liječenje ide normalnim tijekom. U prvom času pomislih kada je svojim “zlatnim makazama“ i još zlatnijim rukama, nakon dva neuspjeha drugih hrvatskih liječnika, preko noći u igru vratio Subašića, vratara Hajduka, i Mujić mora prohodati. Nekoliko sati kasnije pošli smo do Kliničke bolnice posjetiti legendarnog sugrađanina i nogometaša. Tom prilikom otvorila se mogućnost razgovora.
U domu gospodina Mujića, uz čudesno dobre slastice i ljubaznost gospođe Cice, vratili smo sjećanja šezdesetak godina unatrag.
Među čitateljima Večernjeg lista postoji nevjerojatan interes za Vašom sportskom karijerom. Hvala Vam što ste prihvatili ovaj razgovor.Želim Vam brzo i potpuno ozdravljenje i sretnu Novu 2012.godinu.
Hvala Vam na bolničkoj posjeti, na iskazanom interesu. Čitateljima Večernjeg lista upućujem najbolje želje za Novu godinu. Ljubiteljima nogometne igre želim da njihovi ljubimci ostvare one rezultate koje od njih očekuju. Sportska razočarenja itekako znaju boljeti.
Sredinom prošle godine zatekao sam Vas na liječenju u Kliničkoj bolnici u Mostaru. Operirao Vas je glasoviti ortoped dr Zdenko Ostojić.Zdravlje je ipak najpreče pa nas interesira kako se osjećate i kako protječe postoperativno liječenje.
Godine pristižu pa je normalno da se i zdravlje lagano urušava. Prošle godine imao sam jedan operativni zahvat. Sve je prošlo u najboljem redu. Prije mjesec dana morao sam se podvrći ozbiljnoj ortopedskoj intervenciji. Za nas nogometaše nije to nikakvo čudo, pogotovu ako se to dogodi u poodmakloj životnoj dobi. Imao sam sreću da sam došao u prijateljske, a k tome i zlatne ruke, dr Zdenka Ostojića, tako da sam potpuno bezbrižan. Znam da će i ovo biti dobro. S obitelji Ostojić, s roditeljima dr Zdenka, veže me dugogodišnje prijateljstvo. U Podacama, na Makarskom primorju, imamo vikend kuće, tamo se često srećemo i godinama se družimo.
U omladinskoj ekipi mostarskog Veleža počeli ste igrati davne 1948 godine.Dvije godine kasnije, kao sedamnaestogodišnji dječak, postali ste prvotimac jedne vrlo dobre nogometne ekipe. Što nam možete reći o tim prvim godinama, o uvjetima u kojima ste se pripremali i igrali.
Moje vatreno krštenje dogodilo se u Boki Kotorskoj, u Trećoj saveznoj ligi. Velež je u Kotoru igrao protiv Bokelja. Prvi susret s mistično lijepim gradom i uzbuđenje pred nogometni debi nikada neću zaboraviti. Lijepo se toga sjećati. Današnjim generacijama ne mogu to objasniti. I moji unuci često pitaju je li to bilo baš tako. Uvjeti na putovanjima, u svlačionicama i na stadionima bili su, u odnosu na današnje, potpuno drugačiji, teži i nekomforniji. Sretan je bio onaj tko je imao jednu ili dvije rezervne lopte, jedne dobre i još jedne bilo kakve kopačke.
U sezoni 1952/53 godine, nakon neizvjesnih kvalifikacijskih utakmica, Velež je postao prvoligaški tim.Slijedili su susreti sa moćnim ekipama, a prije svega s takozvanom Velikom četvorkom Dinamom, Hajdukom, Crvenom zvijezdom i Partizanom. Ima li nešto posebno što bi željeli reći?
Ulazak Veleža u prvoligaško natjecanje bio je veliki sportski događaj za grad i cijelu regiju. Sjećam se jedne utakmice sa zagrebačkim Dinamom, tada velikim i dobro organiziranim klubom. U posebno nadahnutoj igri, na opće iznenađenje sportske javnosti, slavili smo visokim rezultatom 6:1.Na toj utakmici postigao sam 5 pogodaka. Pisalo se da je to bio najveći uspjeh novog ligaša, a istodobno i najveći poraz velikog kluba za koga je nastupalo nekoliko reprezentativaca. Prije svega u obrani je igrao Tomislav Crnković, nezamjenjivi desni bek jugoslavenske reprezentacije.
Priča se da je tadašnji golman zagrebačkog Dinama, slavni Majerović, govorio da ste na toj utakmnici, baš njega,Tomislava Crnkovića, vrtjeli kako ste htjeli, da se i njemu, nakon četvrtog gola, počelo u glavi vrtjeti. Pričao je da je u trenutcima, kada je u Vašim nogama bila lopta, imao osjećaj da njegov gol napadaju svemirci.
I ja sam to čuo. Zapravo tako se pisalo. Nitko nije mogao vjerovati da jedan mali i mladi tim može tako teško poraziti velikog i moćnog Dinama. Ekipu u kojoj su nastupali reprezentativci i oni koji su bili na samom pragu najbolje nacionalne selekcije.
Baš u to vrijeme postali ste i najbolji strijelac u vrlo jakog nogometnoj ligi bivše države. Nagovijestili ste blistavu nogometnu karijeru i za Vas su se zanimali klubovi tzv “Velike četvorke“.Svatko Vas je želio vidjeti u svoj sredini, u svojoj ekipi.
Onovremeni uvjeti prelaska iz kluba u klub bili su bitno drugačiji .Klubovi velike četvorke, zaista, pokazivali su interes za moje nogometno umijeće. Kada su odlazili na turneje po inozemstvu i kada se trebalo predstaviti u najboljem svjetlu putovao sam s njima. Tako sam u nekoliko navrata pojačavao Dinamo na njegovim europskim turnejama, Hajduka, također. S Crvenom Zvezdom bio sam na dvomjesečnoj turneji po Americi i Kanadi. Nakon svega, nakon brojnih ugodnih dojmova, vraćao sam svom matičnom klubu.
To su bile godine Vaše pune nogometne afirmacije.Predvodili ste mladu reprezentaciju bivše države i bilo je samo pitanje dana kada ćete se naći u najboljoj nogometnoj selekciji. Zapravo Vi ste se iz Australije vratili sa srebrenom medaljom i priznanjem za najboljeg pojedinca Olimpijskih igara.
I to su izuzetno ugodna sjećanja. Osvojiti srebrenu medalju na Olimpijskim igrama uvijek je veliki uspjeh.Malo je trebalo da pobijedimo moćnu veliku reprezentaciju SSR-a i osvojimo zlato. Izgubili smo minimalnim rezultatom 1:0.Naši snovi ostvarili su se četiri godine kasnije kada smo na Olimpijskim igrama u Rimu osvojili Zlatnu medalju. Bilo je to davne 1956.godine.
Teško je pobrojati Vaše velike utakmice, one na kojima ste bili posebno inspirirani i na kojima ste postizali čudesne rezultate.
Takvih utakmica bilo je više. Sjećam se susreta s moćnom reprezentacijom Austrije u Beču 1958.godine.U prvih dvadesetak minuta dogodio se šok.Austrijanci su vodili rezultatom 3:0.Sve je mirisalo na sportski debakl i poniženje. Na poluvremenu smo se pribrali i tu utakmicu priveli kraju pobjedom 4:3.Moj tadašnji nastup ocijenjen je kao najljepši bečki valcer.
Koja je reprezentacija u to vrijeme dominirala europskom, pa i svjetskom nogometom scenom?
U to vrijeme nepobjediva je bila reprezentacija Mađarske. Nitko nije mogao parirati Puškašu, Kočišu, Hideknutiju i družini. Sjećam se da su u Londonu pobijedili reprezentaciju Engleske rezultatom 6:2,a na uzvratnoj utakmici u Budumpešti još većim rezultatom 7:2.Pobijediti Engleze i u dvije utakmice dati im 13 golova to je i danas nogometna fantastika. Ipak, na Nep stadionu u Budimpešti mi smo im pružili dostojan otpor i izvukli rezultat 2:2.U našim redovima igrale su planetarne nogometne veličine.Sportskoj javnosti i nije bilo posebno iznenađenje naše četvrto mjesto na svjetskom prvenstvu u Čileu.
Dvije godine bili ste kapetan jugoslavenske reprezentacije. Priča se da je pri izboru kapetana bilo presudno mišljenje Vaših suigrača, velikih nogometnih znalaca. Ni jednom nogometašu iz BiH nije ukazana takva čast.
Da bilo je tako. Na žalost vihor rata iz mog stana pobrisao je brojne uspomene. Sačuvao sam samo jednu fotografiju s ekipom Veleža i jednu fotografiju iz vremena kada sam bio kapetan reprezentacije.Nestale su brojne drage i predrage uspomene.
Jedno vrijeme nastupali ste za zagrebački Dinamo.Pričalo se da su se prema Vama odnosili s posebnim poštovanjem, da su Vas i persirali. Nastupali ste s legendarnim Draženom Jerkovićem i Vlatkom Markovićem aktualnim predsjednikom Nogometnog saveza Hrvatske?
Nastupali smo i u prvoj postavi na Svjetskom prvenstvu u Čileu. Tada je Dražen Jerković bio najbolji strijelac prvenstva. U Dinamu je bilo nekoliko odličnih igrača. Kada se spominju imena iz monografije o kojoj smo govorili onda moram izdvojiti Bernarda Vukasa, Stjepana Bobeka i Branka Zebeca.
Kakva su Vaša sjećanja na te nogometaše?
Bernard Vukas je u trenutcima nadahnuća, takoreći, sam mogao donijeti pobjedu. Stjepan Bobek bio je po prilici ono što je u susjednoj Mađarskoj bio Ferenc Puškaš. Tu negdje bio je i Branko Zebec. Na jednoj utakmici s Partizanom u Beogradu za mene je, kao centarhalf bio zadužen... Bila je to velika utakmica.Moj nastup ocijenjen je maksimalnom ocjenom i Brankovomm primjedbom “Nikada mi nije bilo teže nekoga čuvati i ukrotiti“.
Jedno vrijeme nastupali ste za francuske i belgijske klubove. Nakon svega vratili ste u Matični klub, i nedugo zatim, u 35 godini života objesili kopačke o klin.
Nastupao sam za ekipu Bordeauxa. Na vrijeme boravka u Francuskoj nosim najljepše uspomene. U Belgiji mi je smetala klima. Brzo sam se vratio u Mostar.Jedno vrijeme nastupao sam kao nogometaš, zatim se posvetio vođenju kluba .I tako malo po malo, od grada do grada, od stadiona do stadiona, evo me pred devetim desetljećem života.
Nekoliko posljednjih desetljeća odmakli ste se od nogometa. Nema Vas u sportskom i društvenom životu Grada i Zemlje.
Svoje najbolje godine darovao sam rodnom gradu. Slavio sam ga u svakoj prilici i na svakom mjestu. Ne znam je li to normalno ali se od mene nekako odmaklo i vrijeme i ljudi. Na koncu došao je i ratni sukob, došlo je ono što ni u snu nisam mogao pretpostaviti. Grad se izmijenio, derutan je ruševan. Najbolje je i ne gledati ga u takvom stanju. S ulica je nestao smijeh, ni mladost nije radosna. Svoje umirovljeničko vrijeme provodim u vrtu kuće u Mostaru. Kada mi se ukaže prilika odem do mora i Podaca. U plavetnilu mora, u pogledu na Hvar i Pelješac, nađem svoj smiraj.
Hvala Vam na vremenu i razgovoru punom uspomena. U ime čitatelja Večernjeg lista želim Vam sretan predstojeći 80. rođendan i ulazak u deveto desetljeće života. Vjerujem da će se o ovom značajnom događaju za sportski i društveni život Grada i zemlje pobrinuti relevantne osobe-od gradonačelnika Grada do predsjednika Nogometnog saveza BiH.
