“Neka im Bog sudi! Što ja sad tu mogu… Ja sam znala da je pokojni Miljenko nevin…”, s grčom u grlu i očima punih suza kratko je konstatirala Iva Vukoja, nakon što je Večernjak jučer objavio ekskluzivnu, 42 godine skrivanu istinu da njezin nevino osuđeni i strijeljani suprug Miljenko Hrkać tog 13. srpnja 1968. nije sudjelovao u podmetanju bombe u beogradskom kinu “20. oktobar”, kao ni tri godine kasnije u podmetanju bombe na tamošnjem željezničkom kolodvoru. To je za, kako je u razgovoru za naš list otkrio Žarko Odak, bivši pripadnik hrvatske emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Europe (UHE), za 3000 DEM učinio Nijemac Bernd Watzel.
Čuvalo ga devet stražara
Odakovo životno priznanje u obitelji nevino ubijenog Miljenka Hrkaća doživljeno je kao konačno spuštanje zastora na tešku, mukama, progonima obilježenu životnu predstavu. Dvadeset dana prije nego što će ga 11. siječnja 1978. godine pogubiti, nastavlja njegova supruga, koja se u međuvremenu udala za Ivana Vukoju, Miljenko je tvrdio da je nevin i da mu je sve namješteno. To je, kaže Iva, govorio pred devet do zuba naoružanih stražara, koji su ih uvijek okruživali za vrijeme njezina zatvorskog posjeta nevino stradalom suprugu. Prisjeća se da pred odlazak u smrt pokojni Miljenko nije imao nikakvih posebnih zahtjeva. Tek, kaže Iva, htio se oprostiti od svoje obitelji i još jednom ponoviti da je nevin. “Znali smo to svi. Ja znam da on nikada ne bi takvo što učinio, ali što mogu, znali smo i plakali i to je to”, prisjeća se gorkih životnih detalja iz crvenih sedamdesetih ova vedra, načetog zdravlja podvornica širokobriješke Gimnazije. Na svojoj strani, osim svoje i obitelji pokojnog Miljenka Hrkaća, tada je imala samo službenog odvjetnika Jovana Vukčevića i sudskog vještaka Jovana Popovića, koji su jednoglasno tvrdili da je njezin suprug nevin. “Vještak Popović kazao mi je da se takva bomba ne može postaviti bez pomoći trojice, ali komu je tada bilo do istine, bitno je bilo osuditi nekoga, a taj je bio Miljenko”, napominje Iva. U paničnoj želji da pronađu atentatora na beogradsko kino i željeznički kolodvor, tadašnji represivni komunistički aparat čak je namještao, tvrdi ona, frizuru Miljenku kako bi bila identična nepoznatom liku na fotorobotu.
Slamali ga godinama
“Prije izlaska pred sud, pričao mi je Miljenko, dolazio je frizer koji bi ga ošišao samo da sliči na osumnjičenog. Potom su ga pod prisilom vodili u beogradsko naselje Beženijska kosa da pronađe odbačeni predmet, neko drvo kojim je aktivirana bomba. Ništa mu nije pomoglo, slamali su ga godinama da izvuku priznanje. To mi je govorio u zatvoru”, prisjeća se životne drame svoga supruga, po kojoj bi se dao snimiti dramatičan psihološki triler. Dok je Miljenko uz pomoć odvjetnika godinama dokazivao svoju nevinost, supruga Iva i njezina obitelj bili su predmet stalnog fizičkog i psihičkog zlostavljanja koje su po naputku beogradskih šefova organizirali mostarski i širokobriješki pripadnici obavještajnih i policijskih struktura. Kontinuirane racije, premetačine obiteljske kuće, prijetnje, bili su dio života obitelji Hrkać. Obavještajno-policijska namještaljka uključivala je slanje lažnih pisama zatvorenom Miljenku Hrkaću u kojem su pod imenom supruge Ive iznosili širok spektar laži. “U moje ime su iz Širokog Brijega slali pisma Miljenku u zatvor u kojem su pisali da ga ostavljam, njega i njegovu obitelj. Po rukopisu je shvatio da to nisam pisala ja nego udbaši, to ga je sačuvalo”, tvrdi Iva. U montiranom sudskom postupku, koji je tih olovnih godina bio predmet velike medijske pozornosti, o čemu je iscrpno pisao ugledni njemački tjednik Der Spigel, na zatvorsku kaznu zbog istog djela osuđen je Miljenkov brat Božo Hrkać.
Alibi im nije pomogao
Iako su obojica u vrijeme bombaškog napada bila u Ljubljani, neoborivi alibi nije ih spasio od zatvorske kazne i smrti. Kad su Miljenka strijeljali, prisjeća se suznih očiju supruga Iva, tražili smo da nam barem kažu gdje je pokopan.
“Tražili smo da nam vrate njegove osobne dokumente, garderobu, vjenčani prsten. Ništa nisu uradili. Samo su rekli da ni oni sami ne mogu znati gdje je zakopan i gdje su njegove osobne stvari… Teško je to bilo, ne daj, Bože, nikome živom na ovom svijetu, ali eto Bog će s njima upraviti”, zaključuje Iva, dok njezin sadašnji suprug Ivan Vukoja emotivno shrvan cijelom pričom nije mogao zaustaviti suze. Iako je cijelo vrijeme tvrdio da je nevin, u presudi, čiju je presliku ustupila obitelj ubijenog, stoji da je Miljenko bez prisile, fizičkog i psihičkog pritiska priznao da je on postavio bombe u beogradskim objektima. Spominje se ime tadašnjeg udbaša Rade Vukojevića, pred kojim je navodno ubijeni Miljenko priznao svoju krivnju. Iz popisa predmeta koje su tadašnji pripadnici Sekretarijata za unutarnje i bezbjednosne poslove Mostar i Lištica pronašli kod optuženika, spominje se izolir traka kojom je opasana elektroinstalacija japanske proizvodnje. Izuzeli su crnu torbu, set ljetnih i zimskih košulja, sunčane naočale, 15 razglednica, obiteljsku fotografiju i jedan plastični predmet koji, kako su naveli, podsjeća na električnu utičnicu.
Nakon što je do kraja razgolićena ova političko-obavještajna farsa u kojoj je jedan nevini život ugašen, obitelj ubijenog Miljenka Hrkaća gaji nadu da će barem u sljedećem razdoblju doći do njegovih posmrtnih ostataka kako bi ga dostojno pokopala. “To je još jedina želja, a ostalo neka im Bog bude na pomoći”, zaključuje Iva, dok prekriženih ruku suspreže suze.
Ovaj slučaj je najbolji pokazatelj da bivša Srboslavija nije bila samo tamnica hrvatskoga naroda već i puno više od toga-prije svega grobnica Hrvata počev od Bleiburga 1945. i križnih putova sa 200 000 ubijenih, zatim poslijeratnih logora npr.Jasenovca i ostalih manjih logora u kojima je umoreno još 100 000 Hrvata (do 1948). preko nebrojenih hrvatskih rodoljuba ubijenih u gradovima zapadne Europe pa sve do agresije 1991.g i uništenih 20 000 ljudskih života i razorenih gradova i sela!