O utjecaju tehnologije i znanosti na čovjeka, odnosu prema znanstvenicima u RH, situaciji u BiH..., za Večernji list i je znanstvenik i svjetski ugledni profesorom Branko Katalinić, dobitnik mnogih prestižnih nagrada...
U svojoj karijeri ste se dosta bavili automatizacijom i povećanjem učinkovitosti proizvodnje. Hoće li se obistiniti predviđanje da će strojevi potpuno zamijeniti radnike?
Postoje različiti scenariji razvitka tehnike, jedan jako omiljeni je da će strojevi zamijeniti ljude. Izgleda da se svima žuri u vječitu lijenost i nerad. Tehnika je igra ljudi i strojeva, strojeve su načinili ljudi i ti strojevi ne mogu biti bolji od ljudi koji su ih načinili, oni su na neki način materijalizirana ideja ljudi i odraz dobrih i loših strana njihovog karaktera. Kvaliteta ideje i karaktera se na stanoviti način kopira na stroj. U ovoj vječitoj igri će uvijek igrati čovjek i stroj, samo što oni međusobno neprestano mijenjaju područje i ulogu stroja i čovjeka. Stroj sve više zamjenjuje čovjeka u jednostavnim i ponovljivim radnjama, čovjek se sve više i više povlači u funkciju nalogodavca, nadzora i korektora. Što god tehnika postaje složenija, to za njeno ispravno korištenje intelekt i psiha čovjeka postaju sve važniji. Nikada tehnika neće moći funkcionirati dugoročno i za čovjeka korisno bez čovjekove podrške. Postoji božanska linija koja dijeli čovjeka od stroja i koju nijedan stroj ne može prijeći, a to je: čovjek ima volju - nijedan stroj nikada neće posjedovati samostalnu volju! A kada bi je kojim slučajem i imao, onda nema nikakvog razloga da funkcionira za dobrobit čovjeka. Ovdje jasno ne govorim o možebitnim biološkim strojevima i gen manipuliranim životinjama.
Kakva je razlika u pristupu stvaranju novih stručnih kadrova u zapadnoj Europi i Hrvatskoj, odnosno BiH? Je li problem samo u obrazovnom sustavu?
Treba poći od temeljnoga pitanja, a to je: zašto jedan narod financira školovanje stručnih kadrova? Odgovor je jasan - da bolje živi narod koji to financira, a ne neki drugi narod. Kada se to izgubi iz vida, nastaju nerazrješivi problemi. Temeljna razlika je u pogledu: Ovdje ljudi kažu vidi kako je pametan, na zapadu gledaju na ono što je čovjek stvorio i kažu vidi kako je dobro to je načinio taj i taj. Ovdje se dive nožu kako je oštar, na Zapadu se dive onome sto je nož narezao - to je temeljna razlika. Proizvoditi kadar koji nikome ne treba je zločin nad novim generacijama koje su na početku aktivnoga života poslani u životnu slijepu ulicu. Ovdje se pojavljuje hrvatski pjesnički sindrom: pjesnik je dobar, ako napise nekoliko pjesmica i umre mlad od tuberkuloze, kod stručnoga kadra se ponavlja da je dobro obrazovan, ali je već od starta mrtav za domaću uporabu pa ide za eksport i to bez ikakve naknade.
Gostujete i na mostarskom Sveučilištu. Kakva su Vaša iskustva i dojmovi u tom pogledu?
Imam veoma tijesne veze s puno sveučilista u svijetu, ali moja veza sa Sveučilištem u Mostaru je za mene emocionalno najdublja ona seže do prvog rektora profesora Zdravka Kordića koji mi je bio veoma dragi prijatelj. Svi pokušaji gušenja i rušenja sveučilišta doživljavao sam kao duboku nepravdu i u okvirima svojih mogućnosti i snaga sam uvijek djelovao u pravcu njegovoga opstanka i razvitka. Uvjeti u kojima sveučilište djeluje ne mogu se opisati kao normalni, ali sveučilište je sasvim normalno sveučilište sa svim onim slabim i jakim točkama koje imaju sva sveučilišta u svijetu. Mene uvijek i iznova raduje i veseli doći na sveučilište i doživljavam ga istinski kao moje sveučilište iako me s Hercegovinom inače ne povezuje ništa posebno. Veselilo bi me doći češće, ali zbog međunarodnih obveza mi to ne polazi za rukom.
Vi ste ozbiljni kandidat za potpredsjednika Međunarodne inženjerske akademije. Što Vam to znaci?
Najprije treba pričekati generalnu skupštinu i izbore. U slučaju izbora, to bi bilo veliko priznanje, ne samo meni osobno, nego i hrvatskoj inženjerskoj školi, zemlji i narodu. No. o tome ćemo detaljnije pričati ako se dogodi.
Ostatak razgovora možete pročitati u današnjem tiskanom izdanju Večernjeg lista.
