Još jednom se potvrdilo da su najveći ljudi na svijetu i najjednostavniji – lišeni hirova i pogleda svisoka prema “običnom čovjeku”. Uoči nastupa 23. srpnja na otvorenju ATP-a u Umagu madam Montserrat Caballé ugostila nas je u svojem stanu, u središtu Barcelone. Na vrhu devetokatnice u Ulici Bori i Fonesta vlasnica je stana u kojem održava poslovne sastanke i razgovara s novinarima. Njezina asistentica otvara nam vrata i uz riječi dobrodošlice govori da nas madam očekuje u salonu, ukrašenom njezinim uspomenama, uokvirenim fotografijama iz života i slikama mrtve prirode na platnu, koje i danas običava stvarati u naletu inspiracije. Za ovalnim stolom sjedi obožavana legenda klasične glazbe. Od prvog trenutka mila i blaga, mirna i srdačna, nasuprot svojoj fizičkoj korpulentnosti, na račun koje se i sama našali, i snazi glasa, koji je u pola stoljeća otpjevao 130 različitih uloga u više od četiri tisuće nastupa. La Superba (Najveća), kako joj tepaju Španjolci, diva, legenda, kraljica opere, kako joj kliče cijeli svijet, samo su neki od epiteta koji se vežu uz ime 78-godišnje Barcelonke, koja na to spremno odmahuje rukom.
– Nikad nisam voljela te uzvišene titule, one su fikcija. Ja sam žena, supruga, majka koja je i pjevačica. Običan sam čovjek, kao i vi, sa svim problemima koje dijeli cijeli ljudski rod – započinje priču vlasnica lirskog soprana velikih mogućnosti i lijepe, plemenite boje. Raduje se dolasku u Hrvatsku, no odmah odlučno demantira medijske napise da je sljedeće dvije godine na oproštajnoj turneji, nakon koje ne bi više nastupala.
– Ne znam želi li me se tko riješiti – šali se – no nikad neću prestati pjevati. Čak nemam ni organiziranu turneju. Prije nastupa u Hrvatskoj imam dogovoren nastup u Italiji, poslije nastupa u Umagu idem u Sevillu, idući mjesec posjetit ću Rusiju, Poljsku i Ukrajinu. To su destinacije koje često obilazim i različiti su programi. Pjevam uz orkestar, negdje nastupam samo uz pratnju glasovira, a na nekima me prati moja kći Montserrat, također operna pjevačica. Nema straha, pjevat ću dok živim – poručuje M. Caballé.
U Hrvatskoj je nastupala dvaput, u dvorani Vatroslava Lisinskog i u pulskoj Areni. O našoj zemlji ima samo riječi hvale, a uz nju je, kaže, vežu i intimna prijateljstva. Veseli se što će 23. srpnja zapjevati u Umagu, za koji je spremila poseban program, među kojima su arije „La gazza ladra“ G. Rossinija, „Andaluza“ F. Caballera, „Intermedio“ iz „La Boda de Luis Alonso“ i „La tarantula“ J. Giméneza te Puccinijeva arija „O mio babbino caro“. No još jednu poslasticu ima za hrvatsku publiku. – Uz arije, španjolske pjesme, pa i „Like a dream“, Vangelisa, izvest ću i duet s vašom pjevačkom zvijezdom, Tonyjem Cetinskim. Željela sam da zapjevamo „Ave Mariju“, no dogovor je naposljetku pao na „Caruso“. Jedva čekam!
Za Tonyja Cetinskog, kaže, zna da je obožavan u našoj zemlji te da je zvijezda na YouTubeu. Iako je upoznata s novostima tehnologije, većinu njih ne koristi sama.
– Poznajem tu internetsku stranicu, ali nemam vremena za istraživanje. Rijetko kad imam prilike i ovako surfati internetom. Tko danas ima vremena za sjedenje? Uvijek sam zaokupljena obvezama, ili učim glazbu, ili snimam pjesme, ili se pripremam za sljedeći koncert, pregledavam materijal za orkestar...
Uz redovne nastupe, vitalna i karizmatična madam UNESCO-ova je ambasadorica dobre volje, a u rodnoj Barceloni već godinama djeluje njezina humanitarna udruga za pomoć napuštenoj djeci. Ima i školu pjevanja. Predaje mladeži.
– Ta su djeca puna iluzije. Snažnija im je želja za pjevanjem nego učenjem i to je njihov najveći nedostatak. Zato im pokušavam prenijeti svoje iskustvo – najvažnije je naučiti pjevati, kontrolirati i osjetiti svoj glas, a ključ je uspjeha u svakoj profesiji strpljenje i iskrenost prema sebi.
Čovjek može obmanuti druge, ali sebe nikada. Ništa se ne događa preko noći i nemoj žaliti ako ulogu ili projekt koje si sebi zacrtao, nisi dobio. Nisi u svakom trenutku spreman za sve, a napraviš li svoj posao loše, učinit ćeš sebi i svojoj karijeri nažao.
Dala mnogo injekcija
Imperativ je uvijek znati koliko možeš. Nemaju svi ljudi mogućnosti ni hrabrost sagledati sebe i analizirati se, pronaći svoju unutarnju moć i granice. Kad si mlad, to je lakše i zato se treba potruditi – savjetuje primadona, koju smo upitali kako je ona uspjela to postići. – Iskreno, od gladi. Potječem iz jako siromašne obitelji. Vjerujem da glad i potreba pokreću ljude, mene jesu. Zbog te sam se životne situacije unijela u pjevanje, glazbi sam se predala čistog srca, kako bih ostvarila ne neki svoj glazbeni san, nego stvarnost koja me tjerala da budem odgovorna, da pomognem svojoj obitelji, koja pomaže meni – prisjeća se kći ponosnih roditelja, koja ni nakon svjetskog uspjeha, tijekom kojeg je živjela i djelovala u europskim i američkim metropolama, nije prestala emocionalno i financijski služiti roditeljima, a nije zaboravila ni ljudske vrijednosti koje su joj usadili.
– Došli smo na svijet da budemo korisni. Biti komotan i sebičan nije naša misija – započinje nepoznatu herojsku priču iz svoje biografije Katalonka, koja je u mladosti završila školu za medicinske sestre. – U to je vrijeme u Španjolskoj bilo obavezno steći vještinu koja može služiti u vojne svrhe. Odabrala sam bolničarstvo, pa iako sam diplomu dobila nakon samo osam mjeseci škole, mogu davati injekcije, previti i obraditi ranu... Sve što bolničar zna i smije. Svidjelo mi se to, vidjela sam nešto uzvišeno u pomaganju drugima. Dala sam mnogo injekcija ljudima, čak i pjevačima u garderobi... Jednom davno, na letu iz Kanade u Pariz mislim da sam mnogo pomogla čovjeku koji je u zraku doživio infarkt. Budući da cijeloga života uza se imam torbicu sa svim osnovnim stvarima za medicinsku pomoć, pohitala sam prema njemu. Pružila sam mu prvu pomoć. Na pisti nas je dočekalo vozilo hitne pomoći. Poslije je gospodin sa suprugom došao u kazalište na moju izvedbu. Potražili su me nakon predstave i gospođa mi je rekla: Hvala vam, spasili ste život mojem mužu. Ne znam jesam li mu spasila život, ali pomogla sam čovjeku u nevolji i to je predivan osjećaj.
Prekasno je za “Elektru”
Upravo zato, kaže skromna zvijezda, da se ponovno rodi, ništa značajno ne bi promijenila u svojem životu. – Kad bih opet imala ovaj glas, išla bih istim putem, da nemam, ostala bih u medicini, bila bih medicinska sestra ili čak liječnica. Sigurno bih odabrala poziv u kojem se pomaže ljudima. Beskorisnost je najveća pogreška koju možemo odabrati.
Kao prvakinja belcanta zaljubljena je u klasičnu glazbu, no zna da ima nesigurnu budućnost. – Koliko god se mnogi trude baciti je u zaborav povijesti, osjećaji koji se prenose klasičnom glazbom u ljudima nikad neće izumrijeti, inače bismo bili životinje. I glazba i osjećaji dio su naše esencije. Možete li zamisliti svijet u tišini? Ne možete, kao što ne želite zamisliti svijet zagušen bukom od bombi, zar ne? – kaže M. Caballé, koja govori i pjeva na četiri jezika, španjolskom, talijanskom, engleskom i njemačkom. Iako je pjevala u najimpozantnijim operama, tumačila najpoznatije likove iz književnosti, ipak nešto što je željela nije ostvarila.
– Nisam tumačila Straussovu „Elektru“, a bilo bi mi drago da jesam. No sad je kasno, za nju treba glas 30-godišnjakinje.
No zato se ponosi svojom izletom u pop-glazbu, kad je 1988. u Londonu snimila pjesmu „Barcelona“ s prijateljem pokojnim Freddiejem Mercuryjem. On je obožavao njezin lik i djelo, a predstavio joj se kad ju je susreo u barcelonskom hotelu Ritz. – Freddie... Bio je jedinstven glazbenik. Odličan prijatelj. Dobra duša. U svemu neponovljiv – prisjeća se sopranistica koja nakon njegove smrti, 1991. godine, ni s kim nije htjela ponoviti izvedbu njihova hita. Bila mu je podrška i u bolesti, a još kad su snimali „Barcelonu“ povjerio joj se u vezi s bolesti. Danas, ističe, pamti samo lijepe uspomene.
– Taj naš duet živi i danas. Imam klubove obožavatelja po cijelom svijetu, pišu mi, u kontaktu sam s njima, javljaju mi se nakon predstave i razgovaramo. „Nismo znali za ljepotu opere, ali upoznali smo se uz vas i Freddieja”, govore mi. Tada se zamisliš i kažeš, Bože, hvala ti što smo nas dvoje uspjeli ljudima otvoriti predivan prozor u svijet glazbe koja je prepuna ljubavi.“ Uspjeli smo približiti klasičnu glazbu tada, a očito uspijevamo i danas – kaže madam i ističe da ne voli gledati videosnimke svojih nastupa. – Gledam trenutak i dosadi mi. To pripada prošlosti, ne vidim ljepotu u promatranju sebe. Voli promatrati svoju obitelj i državicu Andoru, smještenu na Pirenejima, između Francuske i Španjolske. Ondje je s tenorom Bernabéom Martijem, prvom i najvećom ljubavi, pronašla oazu za idealan život.
– Najljepše je mjesto na svijetu ono koje može osjetiti mir jer u ovom su trenutku svi uzdrmani, nemirni. A mir uz svoju obitelj živim svakog dana. Moj suprug te moja djeca, kći Montserrat i sin Bernabé, iznad svega su mi u životu. Poštujem njih i njihove karijere. Gledala sam njihov trud i borbu za uspjeh u životu. Ne mogu im ništa predbaciti. A i danas, nakon toliko godina, zaljubljena sam u svojeg supruga! – ističe gospođa Caballé, kojoj je najvažnija duhovnost.
– Iako se danas mnogi bez razloga srame to reći, vjerujem u Svemogućega. Svaki put kad je čovječanstvo bilo na rubu propasti, Bog nas je došao spasiti. Uvijek je bio tu, spasitelj vrste i planeta. No previše je zlouporabe religije. Primjerice, u Aziji je mnogo vjerovanja koja nemaju veze s religijom, nego autoritetom nad masama. Zbog toga ljudi u prekrasnoj Mongoliji žive duhovno zarobljeni. U Koreji, Oceaniji, Vijetnamu, zapravo cijeloj Indokini, također je veliki pritisak na ljude, pa je malo vjere. To je poput bakterije koja galopira tim dijelom svijeta. Slično se događa sad na Srednjem istoku, a ta bolest zahvaća i Južnu Ameriku i Afriku, najljepši kontinent na svijetu. Bolest nereligioznosti širi se dok svjetske sile ne dođu na ta mjesta, izazovu rat ljudi da ih slome i preuzmu vlast nad njima i njihovom zemljom. Vjerujem da nas Bog nije zaboravio. On čeka trenutak kad će nam se vratiti...
Coca-cola za energiju
Upravo ta duhovnost, uz optimizam, jak karakter i smisao za crni humor, pomogli su joj da pobijedi ozbiljne zdravstvene probleme. Dvaput je operirana zbog tumora, operirani su joj koljeno, bubreg, imala je manji srčani udar... – Doista sam imala problema sa zdravljem, ali ne predbacujem ni sebi ni ičemu išta zbog toga. Morala sam sve to proći, dio je to mog putovanja na ovom svijetu. Važno je ne prepustiti se i ne prebaciti svoje probleme drugima. Živimo kako bismo nadišli sami sebe. Vladari smo svojeg uma i savjesti, a životom trebamo koračati čisti iznutra, vanjština nije bitna. Tu čistoću duha naslijedila sam od roditelja, koji su uvijek bili spremni pružiti ruku i ljudima koji su živjeli bolje i sigurnije od nas. Bili su siromašni, ali bogati duhom. Ponosna sam bila kad sam shvatila da sam u obitelji imala najkvalitetniji primjer življenja. Zato vjerujem da smo poput drveta koje, rastući i jačajući, daje bolje plodove. Vjerujem da imamo urođeni dar raspoznati dobro i loše. Samo o nama ovisi koji ćemo put izabrati.
Mnogo se puta zatekla kako razmišlja o smrti i životu nakon izlaska iz tijela. – Vjerujem u duh čovjeka. Mnogi mi ljudi kažu da su uspostavili kontakt s dušama s onog svijeta. Ne znam, nisam probala, a kad razmislim, ne bih ni pokušala. Ne vjerujem da sam spremna za tu komunikaciju. Jasno mi je da se naše tijelo nakon smrti pretvori u pepeo. Ali naša duša, ono što nas čini jedinkama i omogućuje nam govoriti, osjećati, misliti... ne vjerujem da se pretvara u prah.
Monsterrat Caballé otkriva čitateljima Večernjeg lista koji rituali čine njezin dan, kako bi potvrdila još jednom da nije ni zvijezda, ni diva, ni Najveća. – Ustajem jako rano, u šest. Nakon tri četvrt sata vježbam. Radi zdravlja se razgibavam i vježbam svaki dan. Za doručak pojedem mnogo voća, a dopustim si i prepečeni kruh s češnjakom. Preko dana malo jedem. Davno sam, iz zdravstvenih razloga, prestala jesti meso, pojedem nekad komadić ribe. Popijem limunadu, a kad mi se malo zavrti i počnem gubiti energiju, kao sad dok razgovaramo, otpijem gutljaj coca-cole. Molim se ujutro i na večer.
Prije spavanja ispričam se Bogu za sve loše što sam toga dana bez namjere učinila i zahvalim mu na još jednom danu koji mi je podario da dišem i živim. Poželim da me blagoslovi da se ujutro probudim u svojem krevetu i gledam izlazak sunca.
