Odluka je davno pala! Časopis Auto motor i sport odlučio je probiti Guinnessov rekord vožnje s jednim spremnikom goriva – i klupko se zakotrljalo. Prvo je trebalo pronaći auto s velikim spremnikom i malom potrošnjom jer 2456 km, koliki je rekord, ne može probiti štedljivac s malim spremnikom. Bilo je više opcija, no ispostavilo se da je VW Passat 1,6 TDI Bluemotion sa 105 KS najbolji za taj pothvat. Malo troši, a u spremnik mu stanu 72 litre. Nakon toga je ostalo još „samo" da se istreniraju vozači i zamisli ruta. Ali, onda su stigla pravila...
Iako je Hrvatska mala zemlja, ruta vožnje (2500 km) nije se činila problematičnom stavkom. Međutim, pravilnik iz Guinnessa kaže da se za rekord jednom cestom ne smije voziti dva puta, pa čak ni na povratku u drugom smjeru jer ruta mora biti kontinuirana. Osim toga, svi koji planiraju voziti za rekord u automobilu moraju biti cijelo vrijeme. To je bitno promijenilo planove pa se vozačka posada svela na dva vozača, a na ruti se počelo raditi iznova. Odlučeno je da vozači budu Marko Tomac, zamjenik glavnog urednika časopisa Auto motor i sport, te Ivan Cvetković, voditelj internetskoga izdanja. Postalo je jasno – vozački tim Auto motor i sporta za jednosmjernu vožnju na 2500 kilometara morat će posjetiti sva hrvatska sela i sve dijelove zemlje, a to nije bila olakotna okolnost. Naime, svaki zavoj, svako križanje, zaustavljanje i kolona osjetno povećavaju potrošnju, a slavonske seoske ceste prepune su nepredvidivih situacija. Baš kao i Podravska magistrala, Međimurje te Jadranska magistrala. Ali izbora nije bilo previše.
Dan 1.
Nakon pripreme automobila, u koji smo uspjeli utočiti čak 79 litara goriva, krenuli smo u 14.30 sati u ponedjeljak 27. lipnja iz Čakovca. Autocestom preko Zagreba do Lipovca prošli smo glatko, za samo pet sati. Zavladala je euforija jer je putno računalo nakon autoceste pokazalo potrošnju u prosjeku samo 2,6 litara. Popili smo veselo kratku kavu i, nastavivši vožnju, mi, vozači potpuno smo se razbudili. Naime, za uspjeh i potrošnju manju od 3,13 l/100 km – koja bi jamčila rekord – najvažnije je voziti kontinuirano i bez promjene ritma. S druge strane, prvi kombajn koji smo susreli zauzeo je cijelu cestu, a ubrzo smo na ruti naišli na radove i zbog njih na semafore pa na makadam... Suvozač je obavio lavovski posao u hodu otkrivši upotrebljive ceste oko slavonskih mjesta, sve kako bismo izbjegli gužve. Trajalo je i trajalo, a prva etapa je zaustavljena tek sutradan ujutro prije šest sati. Nakon što je ruta prošla Vukovar, Erdut, sve ceste Kopačkog rita, Donji Miholjac, preko Našica, Slatine, Valpova i Antunovaca, prva etapa je završena u Vinkovcima. Odmor je uslijedio tek u šest ujutro, nakon što smo 16 sati proveli za upravljačem, prešavši 895 kilometara. Potrošnja je povećana na 2,9 litara. Euforija nam je splasnula, pogotovo jer ni putno računalo nije uvijek točno. Nadu je budila jedino kazaljka za količinu goriva, koja se držala vrlo visoko.
Dan 2.
Nastavili smo nakon samo četiri sata sna, a drugi dan vraćali smo se u Zagreb, preko Kutine i Popovače, ali smo i skrenuli na cestu za Hrvatsku Dubicu i Sisak. Početna euforija pretvorila se u letargiju. Činilo nam se da noć nema kraja. Jedva, ali jedva, kraj je stigao oko četiri ujutro, nakon prolaska kroz Bjelovar, u Daruvaru. Bez autoceste, ta je ruta bila puno sporija i napornija. Jutro smo dočekali sa 1636 km na brojčaniku i odlukom da će nam treći dan biti posljednji.
Dan 3.
Četiri sata sna ponovno nam je bilo dovoljno za obnovu snage, a početak vrućeg dana proveli smo u Podravini, uz granicu s Mađarskom prolazeći pokraj graničnih prijelaza. Promet nam nije previše smetao, ali to je bio najtopliji i najnervozniji dan. Za cilj prije autoceste i okretanja prema moru postavili smo Macelj. Ondje ćemo puno toga doznati, ali smo prije trebali svladati najveći uspon, kod Trakošćana. Potrošnja je na njemu skakala i na 12 litara, ali nam je knedla u grlu nastala kad je auto sjeo na autocestu sa zadržanim prosjekom 2,9 litara.
Na zagrebačkoj obilaznici odometar pokazuje prijeđenih 2000 km, a doseg kaže da goriva ima za još 370 km. Hladan šok uslijedio je kada se rezerva upalila nakon 2155 prijeđenih kilometara, a još smo u Lici. Klizimo lagano vozeći od 75 do 95 km/h i grizemo nokte na usponima prema Velebitu. Na odmorištu Nadin, kod Šibenika, demotivirano smo gledali u doseg – samo 80 kilometara – ali ništa nismo mijenjali u ritmu vožnje. Brda kod Šibenika i Splita još su gora nego ona u Lici, ali tu su i njihove nizbrdice... Kod Dugopolja kazaljka za gorivo pada na dno, a doseg je „još 0 km". Ako je rezerva dovoljno velika, šansa još postoji... I onda – totalan strah i euforija! Svladali smo i zadnje brdo pred Ravčom i bum – pred Vrgorcem probijamo rekord! Prošli smo 2457 kilometara! Ali motor se ne gasi. Čak ni nakon što smo prešli 30 kilometara. Upalili smo klimu i radio pa se totalno opustili. Napokon je kraj i sada se nadamo da će goriva nestati negdje uz more, u naseljenom mjestu, gdje ima i hrane. Tako je i bilo! Treći dan, tek kada smo prešli 923 km, motor je počeo hroptati, iza Makarske, u Krvavici. Po odometru vozili smo 2545 km (2559 po GPS-u) i tako napravili 89 km (103 km po GPS-u) više od rekorda. Postigli smo i manju potrošnju – smanjena je sa 3,13 na 3,087 l/100 km. Sada čekamo potvrdu od Guinnessa, pa da bude i službeno.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
