Maleni sportaš Alberto Kerim (9), koji je prije godinu i pol prekinuo nizati medalje u tekvondou jer mu je dijagnosticiran osteosarkom (rak kosti) lijeve natkoljenice, u rujnu je ponovo krenuo u školu.
– Kada sam sjeo u svoj 3.d. razred, nakon bolnice, operacija, kemoterapija... ponekad mi se na kraju nastave činilo da se sve oko mene vrti, da sanjam – otkrio nam je veseli dječak, skačući uz pomoć dviju štaka. Na lijevoj štaki, kao podsjetnik na bolnicu, prišiven je maleni plavi "muppet-lutak" kojeg su djelatnici Klaićeve bolnice prozvali "Goran".
Volim sve u bolnici
– Kažu da je isti ravnatelj. Svi su u bolnici dobri, jako ih volim – smiješi se mališan dok jedva čeka krenuti u školu. No prije škole Alberto s majkom Sandrom (36) ima posla jer bori se "osposobiti" nožicu u kojoj mu je umjesto 24 centimetra bedrene kosti, koju je zahvatio rak, prije šest mjeseci na Šalati ugrađena osteoproteza.
– Alberto je imao vrlo agresivnu vrstu osteosarkoma što se brzo širio, po kosti i okolnim mišićima natkoljenice pa je sreća u nesreći da je udarac loptom i oteklina, za koju smo tada mislili da je samo sportska ozljeda, otkrio zloćudnu bolest – prisjeća se Sandra Kerim.
Zbog velike površine koju je rak zahvatio, prof. Robert Kolundžić sa Šalate morao je dječaku ugraditi umjetnu čašicu kuka i koljeno da bi fiksirao protezu što zamjenjuje bedrenu kost.
– Nakon operacije otišli smo u toplice i tamo sam, jer sam skakao na štakama, pao i istegnuo ligamente na operiranoj nozi, pa sam se s oporavkom vratio na početak – ubacio se Alberto u razgovor.– Još mi se koljeno nije do kraja razgibalo.
I mama i psiholog
Liječnici su rekli, kaže majka, da je postupak razgibavanja koljena dugotrajan, a često i bolan.
– Svakog dana ga razgibavamo na kineteku, pomičnoj rampi u koju Alberto stavi i samoljepivim trakama fiksira nogu. Nakon toga se podesi stupanj do kojeg se koljeno smije savijati, te on nogu kvrči i opušta – objasnila je S. Kerim. Nakon kineteka oko pola sata ujutro i navečer Alberto mora mirno sjediti dok mu majka postrance i u krug pomiče patelu koljena te dok mu razgibava stopalo.
– Poslije operacije imao je i parezu stopala, pa nikom ne da mu ga dira jer još osjeća trnce i pečenje – kaže S. Kerim. Iako je Alberto u bolnici imao teških kriza, otkako je stigao kući lakše podnosi terapije i činjenicu da ne može trčati.
– Bilo je plača, vrištanja, pitanja zašto baš njemu, a ja sam morala biti i mama i psiholog – veli Sandra Kerim dok se Alberto sprema za školu, jer najbolji prijatelj Ivan svaki čas može zazvoniti na portafon. U rujnu je mališan primio zadnje kemoterapije. Zloćudna se bolest zaustavila, nalazi pokazuju da nije otišla dalje u organizam. Alberto je dobio bitku.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
