Odlazak u Damask za nas koji smo odrasli u Beirutu uvijek je bio uzbudljiv. To je uvijek bio grad šarenila, mirisa, dobrih provoda i lijepih žena. U Damasku bih uvijek dobio sve što mi je nedostajalo u Beirutu.
No ovaj odlazak jučer bio je potpuno drugačiji. Otkako su počeli nemiri u Siriji, gotovo ni jedan strani novinar nije dobio vizu za ulazak u tu zemlju. Ja sam je, nakon dugog traženja, uspio dobiti. Ne bilo kakvu, već novinarsku. Dakle, mogu slikati i slati fotografije u svoju redakciju kad god poželim.
Napeto na granici
Jučer ujutro ustao sam rano kako bih u Beirutu pronašao taksi. Našao sam Fuada koji me bio voljan odvesti do Damaska.
– Jesi siguran da te neće vratiti s granice – pitao me sumnjičavo.
– Ne brini se, samo vozi – odgovaram i pitam za cijenu.
– Sto dolara. Kad su bila bolja vremena napunio bih taksi i vozio petero ljudi, pa je bilo jeftinije. Sad nema klijenata. Gotovo nitko više ne ide u Damask. Ljudi se boje. A mene je stid što nemam posla, nudio sam gazdi otkaz, ali nije prihvatio – kaže Fuad tužnim glasom.
Prilično smo brzo stigli do granice, gdje smo naišli na zastoj. Policajci otvaraju svaku torbicu, češljaju sve.
– Jučer su rastavili automobil u kojem je bilo skriveno mnogo eksploziva. Policajci su zbog toga sad oprezni pa šuti, k’o Boga te molim – upozorava me Fuad.
Dajem im papire, vizu... Teško mi je opisati šok kad je carinik vidio da imam novinarsku vizu. Provjerava više puta da ne bi pustio kakvog uljeza, ali onda je shvatio da je sve u redu i pustio me sve vrteći glavom u nevjerici. Trajalo je to oko sat i pol. Nastavili smo put prema Damasku, gradu moje mladosti.
Ono što sam vidio uz cestu nimalo nije bilo nalik na zemlju u kojoj se već mjesecima vode krvavi sukobi. Možda je prostor oko ceste “očišćen” od pobunjenika, međutim, ništa ne odaje da se u ovoj zemlji nešto događa. Pa tako ni sam Damask, grad koji kao da cvjeta. Oduševljava taj žamor, vreva, ludnica na cesti.
– U nedjelju je Kurban-bajram, zato je sve tako živahno. Ipak, proteklih je godina uoči blagdana bilo još zabavnije. Ovamo su dolazile tisuće Libanonaca u šoping jer je u Damasku puno jeftinije – kazuje mi Fuad nešto što zapravo i sam znam.
Moja prva stanica u Damasku ipak nije ni neka od bogatih tržnica ni kafić s nargilom, već sirijsko ministarstvo informiranja kojemu se moram javiti i koje će mi dati vodiča.
Ulice poput mravinjaka
Nakon obavljenih formalnosti, upoznao sam se s Akramom, 30-godišnjakom koji je diplomirao španjolsku književnost.
– Ja sam taj koji će te provesti kroz Damask, a sljedećih dana i kroz Siriju. Pitaj što želiš, slikaj što želiš. I najbolje da se ne odvajaš previše od mene. A navečer ću te provesti kroz sve čarolije ovoga grada – najavljuje Akram.
Šetamo se ulicama Damaska, promatram ljude i ne vidim neku preveliku napetost na licima. Teško je reći koliko i sami znaju što se događa u ovoj zemlji i što o tome misle. Čini se da su trenutačno okupirani blagdanom. Ulice su poput mravinjaka, svi nose vrećice pune stvari, vozači nervozno trube jedni drugima, a privlačni mirisi dovode nas do tržnice Al-Hamadi. Posvuda se sprema hrana. Ne znam od čega početi, potpuno sam zaboravio da sam u zemlji nad kojom se nadvila prijetnja sankcijama i ratom, da sam u zemlji iz koje ljudi bježe u Tursku, poneki i u Libanon. Prepuštam se okusima i uzimam od svega pomalo: najprije humusa i arapskog kruha, pa glasovitu sirijsku salatu, a onda navalim na roštilj. Činilo mi se da bih za kraj mogao naručiti i jedno pečeno pile, ali sam u zadnji čas odustao. Uživam jer znam da me sutra čeka odlazak u dubinu Sirije. U područja u kojima su sukobi i gdje neću nimalo uživati.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
