S malo razuma, mnogo
napora i dobre
volje, sve se u životu,
na kraju krajeva,
da nekako urediti
Ivo Andrić
Pripremajući knjigu koja će progovoriti o plejadi znamenitih osoba, suočio sam se s prvim velikim, početnim problemom. Pitao sam se - na koji način napraviti izbor pa kazati:
Iza ovog čovjeka ostala su djela, ostali su duboki tragovi i on treba naći smiraj u koricama knjige ‘Za sva vremena’.
Pitao sam se:
Što će reći oni drugi čiji sudovi mogu biti različiti ili dijametralno suprotni?
U svakom arbitriranju različitost mišljenja je normalna pojava. Tako to treba i prihvatiti.
Međutim, kada je riječ o dr. Predragu Matvejeviću, akademiku i sveučilišnom profesoru, najplodnijem i najprevođenijem bosanskohercegovačkom i hrvatskom piscu, ne može biti dvojbi. Prije konačne odluke, kao i pri svakome drugom izboru, razgovarao sam s njegovim suvremenicima - likovnim umjetnicima Jusom Nikšićem i Krešimirom Ledićem, kiparom Florijanom Mićkovićem, dr. Miljenkom Martinovićem, dramskim umjetnikom Antom Vicanom. I nešto mlađim suvremenikom – dr. Slavkom Musom. Razgovarao sam s osobama koje je uvijek ugodno slušati i od kojih se u svakom trenutku, i po svakom pitanju, ponešto mudro može čuti i naučiti.
Na žalost, živimo u vremenu devalvacije pravih vrijednosti. Živimo u društvu koje ne posvećuje dužnu pažnju doajenima duha, umjetnosti i znanosti. Tijek blistavih karijera, onih što jesu ukras grada, skoro da se i ne primjećuje. No, bez obzira na sve, ako vam se ukaže prilika, zastanite i porazgovarajte s Jusom, Krešom, Florijanom, Miljenkom ili Antom, svejedno je. Pred vama će se otvoriti stranice povijesti umjetnosti i desetljeća enciklopedijskih, životnih mudrosti i sjećanja. Nakon takvih susreta i razgovora bit ćete bogatiji čovjek.
Evo što kažu suvremenici akademika Predraga Matvejevića:
“Predraga poznajem od najranije mladosti, još iz vremena našega djetinjstva. Znam da je oštar i oštrouman promatrač svijeta oko sebe i da svojim životom dosljedno traga za onim što ljude povezuje. Oni što misle da je Predrag uz njih, jednako se varaju kao i oni koji misle da je on na drugoj strani. Pogrešno misle, pa slijedom toga, i pogrešno sude. Akademik je uvijek bio iznad i jednih i drugih. Na žalost, u našoj zemlji zavladala je nestašica renesansnih ljudi. Nestalo je onih što su, s vremena na vrijeme, izvan i iznad običnog života. Ratne neprilike “rastjerale” su mostarske dragulje. Nestale su i čitave intelektualne obitelji. Tako je i legendarni mostarski liječnik, a jedno vrijeme i narodni zastupnik dr. Vjekoslav Barišić, preko Baške Vode došao do Zagreba i na Mirogoju našao vječni smiraj. A njegova tri sina, tri glasovita zagrebačka liječnika – dr. Dubravko, dr. Jadranko i dr. Ante, samo, s vremena na vrijeme, posjete svoj rodni grad. Kada prošećem Ulicom kralja Zvonimira i bacim pogled na njihovu zgradu, kada ugledam spuštene rolete, a oko njih sitnu, zelenu, prošaranu mahovinu - onu što navješćuje i njeno propadanje, kada pogledam dvorište zaraslo u travu i nisko samoniklo raslinje, svaki put, prođe mi misao s kojom se nikako ne mogu pomiriti.Ni jednog od četvorice liječnika Barišića nema u zgradi, u gradu, u narodu s kojim su živjeli. Nema ni onoga vrta koji je brižno, svake godine, u isto vrijeme i na isti način, obnavljala, održavala i njegovala gospođa Nada Barišić. Uznemire ovakva sjećanja. Najradije glavu bih pognuo i pored ove zgrade nijemo prošao - reče mi jedan od suvremenika akademika Matvejevića.
A onaj drugi, rođen u istom mostarskom sokaku i u istoj godini, kaže:
Mi moramo živjeti u slozi svjesni svih razlika - etničkih, jezičnih, povijesnih, kulturnih. Razlike su postojale i prije pet stoljeća, one postoje i danas… I postojat će dok je Boga i čovjeka. A opet, zašto se mjeriti razlikama? Zar nije moguće odrastati i živjeti u svijetu snošljivih odnosa? Postat ćemo razumni ljudi i ozbiljan narod tek onda kada sve te razlike svedemo u mlin koji pokreće naprijed. Nema drugog načina. Nema ni drugoga puta. Oni koji misle drukčije, lutat će i nestati u bespućima svojih zabluda.
Ministranti u Mostaru
Profesora Matvejevića poznajem od kada pamtim za sebe. Zajedno smo odrastali, trčali za loptom krpenjačom, upadali u tuđe bašte, slavili uskrsne i božićne blagdane. Ministrirali smo u franjevačkoj crkvi, zajedno. Sjećam se da je, kao dječak, i na latinskom jeziku, cijelo misno slavlje znao napamet. Zato i je bio odabran za svečanu liturgiju ustoličenja biskupa dr. Petra Čule. Ponosan sam što je izrastao u intelektualca planetarnih razmjera i što njegove misli, kao tupi udarci, znaju ukazati na moralno posrnulu stvarnost.
Na žalost, živimo u vremenu u kojemu glavnu riječ vode i o svemu odlučuju ljudi oskudne pameti i kratkoga vida, oni što su opterećeni mitovima, različitim interesima i povijesnim zabludama. Iza mene je “malo” stoljeće životnog iskustva. Ispraćao sam poretke i sustave i uvijek, kao po nekom pravilu, u vremenu velikih društvenih potresa i promjena, u prve redove izbiju nepotpuni ljudi i stvari krenu krivim putem ili nekom neobjašnjivom stranputicom. Za popravak povijesnih stranputica opet treba čekati neko malo, a najčešće, dugo i neizvjesno stoljeće. Intelektualac kao što je akademik Matvejević, za svako društvo i za svako vrijeme, pravi je dar Božji.
I još nešto da Vam kažem:
Ovakva vrsta ljudi, ponekad, nije ugodna ni za društvo ni za državu, često ni za sebe samoga, za svoju obitelj i prijatelje. Znam da Predrag u ovom vremenu, u uskom krugu neznatnih skupina kako pjeva veliki Antun Branko Šimić - strši kao stablo kad oluja prođe.
Vrijeme će ocijeniti čija je misao pozitivna, u kojoj je mjeri ona progresivna i društveno korisna. Uvijek sam obožavao hrabre, otvorene, lucidne i obrazovane ljude. Svi mi možemo pogriješiti, ali sud povijesti sigurno neće. Jedna lijepa pučka pjesma kaže: Vidjet će se Lenkino poštenje kad donesu dijete na krštenje - u jednom ozbiljnom i malo šaljivom tonu reče mi jedan od mojih sugovornika.
Legendarni mostarski kirurg dr. Miljenko Martinović, kao živa hodajuća enciklopedija, prisjeća se i priča mi:
U slobodno vrijeme, osobito tijekom ljetnih školskih raspusta, kao dječaci, okupljali smo se u uličicama našega kvarta. Uglavnom, trčali smo za loptom i nadali se nekoj sportskoj karijeri kakvu su nagovještavali naši vršnjaci Vlado Zelenika i Muhamed Mujić. U podne, kada na ulici zavlada nesnosna vrućina, kada se asfalt počne otapati i kada cvrčci počnu svoju pjesmu, spuštali smo se na Neretvu, kupali se i uživali u skokovima u bistru, zelenu i mjestimice hirovitu vodu. Bile su to godine kada je i oko znalo pobjeći prema lijepim djevojkama koje su prkosile hladnoj rijeci i vrelom suncu i svojim kostimima, hodale labirintima naših moždanih perivoja.
Predrag je bio nešto drugo. On se često, s knjigom u ruci, skrivao od nas. Skrivao se i od svojih roditelja. Sjećam se da smo ga, jednom prigodom, pronašli u drvarnici iza obiteljske kuće. Sklonio se nešto pročitati i proučiti. Vjerovao je da ga tamo nitko neće pronaći i ometati.
U vrijeme našeg školovanja mostarska gimnazija slovila je za jednu od najboljih škola. Govorilo se da takve škole, poslije znamenite Franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu, nije bilo u cijeloj bivšoj državi. To je, uistinu, bila prava akademija znanja i obrazovanja. Sjećam se da su i naši profesori “zazirali” od rasprava s Predragom. Svi odreda govorili su:
Mali Matvejević sve zna; ne pitaj, ne upuštaj se u rasprave ako to nije prijeko potrebno. Tko zna čime te može dočekati! Nećeš znati odgovora i - eto ti sramote!
Školski kolega akademika Matvejevića, mostarski odvjetnik, inače izvrstan gimnazijalac i student, kaže mi da bi njegova sjećanja mogla popuniti jednu ozbiljnu knjigu. Sudbina velikih intelektualaca, angažiranih pjesnika i znanstvenika, osobito onih koji se, s vremena na vrijeme, suprotstave aktualnim društvenim i vladajućim odnosima, zna biti teška i opterećena oprečnim sudovima. Takve ljude zaboravu zna prepustiti i njihova rodna sredina.
Evo, pitam Vas, tko se sjeća Mustafe Ejubovića, najplodnijeg pisca našega intelektualnog okruženja minulih stoljeća?
Tko bi nam mogao reći nešto o njegovih pedesetak znanstvenih, filozofskih, pravnih ili religijskih djela?
Tko bi nam mogao nešto reći o njegovim prijevodima s perzijskog, arapskog, turskog, talijanskog, francuskog ili njemačkog jezika?
Gdje je pokopan, što na njegovom grobu piše? Odlazi li tamo itko?
Znam!
Malo, malo se zna o tom genijalnom piscu, znanstveniku, diplomati i prevoditelju. On je nestao iz našega kolektivnog sjećanja. Nestalo je sjećanje i na Mujagu Komadinu, legendarnoga gradonačelnika s početka prošloga stoljeća. Na žalost - to je tako!
Ponosan sam što je moj školski kolega akademik Matvejević, desetljećima bio ravnopravan sugovornik velikom Miroslavu Krleži, a jednako tako i ovodobnim vodećim svjetskim piscima i filozofima. On nekoliko desetljeća, kao moralna vertikala, bdije nad slobodom misli, nad slobodom i onih s kojima se nije slagao ili se s njima u svemu i potpuno sukobljavao. Sjećam se s koliko je žara branio slobodu pjesnika Vlade Gotovca, Vlatka Pavletića i Zlatka Tomičića. Kada je u trenutku spoznaje velikih društvenih poremećaja “svemogućem” Josipu Brozu uputio pismo i zatražio da odstupi sa svojih doživotnih funkcija, pomislio sam: - Sada je kraj!
U vremenu u kojemu su se film, glazba i kongresi natjecali u pljeskanju i veličanju Titovog imena, uputiti ovakvo pismo bio je čin ljudske i intelektualne hrabrosti. Nisam vjerovao da će Predrag preživjeti takav intelektualni “incident”. Nisam vjerovao da će preživjeti nešto što je, u to vrijeme, bila nepoznanica u našoj društvenoj stvarnosti.
Čitao sam i oduševio se njegovim Mediteranskim brevijarom. Kada zatvorite posljednje stranice ove neobične knjige, bit će vam jasno zbog čega je Brevijar preveden na sve diplomatske i na mnoge druge jezike (zamislite na 25 svjetskih jezika!) i što je, samo u Italiji, prodan u oko četiri stotine tisuća primjeraka. Prije mjesec ili dva, u dnevnom listu Oslobođenje, pročitao sam i izvanredan osvrt kolege Ivana Anđelića na Predragovu novu knjigu ‘Kruh’. Čuo sam da bi i ova knjiga mogla doživjeti sudbinu Mediteranskog brevijara, da bi mogla biti razgrabljena u stotinama tisuća primjeraka.
Pročitao sam da je i najugledniji talijanski književni kritičar Alesandro Mezzena u povodu izlaska knjige napisao:
Matvejevićev ‘Mediteranski brevijar’ bio je povijesno i geopolitičko štivo. Na drugom putovanju, u potrazi za kruhom, mostarski pisac ispreda povijesne pripovijesti, iznosi pred nas narode i drevne mudrosti, ratove, izdaje i prosvjetljenja. Stoljećima, između neba i zemlje, kruh je obavio posredničku ulogu. Pisac je dvadeset godina pripremao Kruh. Sad je najzad, na sreću, zamiješen i ispečen…
Konačno, kada je netko, pored toliko velikih intelektualaca i filozofa odabran za savjetnika predsjednika Republike Francuske, Republike Italije i Republike Hrvatske, za mene govori sve, pa i bez opaske velikog pjesnika Jure Kaštelana koji kaže i piše:
Matvejević otvara prozore suncu…
Pa opet - Mostar ne bi bio Mostar kada neko kavansko zakeralo upitano, ne bi reklo:
Ma, tko je on? Kakav Matvejević…
Na putu prema sjeveru Europe - priča mi jedan od sugovornika - odlučio sam zastati i odmoriti se u Zagrebu. Dugo, više od jednoga desetljeća, nisam se sreo sa školskim kolegom Predragom Matvejevićem. Nakon što sam doznao broj njegovog mobilnog telefona, nazvao sam ga i zamolio za susret. Bio je iznenađen i zatečen pozivom. Iz topline našeg razgovora shvatio sam da se obradovao…
Da bih dočekao staroga prijatelja i s njim razmijenio sjećanja duga sedam desetljeća, na dogovoreno mjesto došao sam nekoliko trenutaka ranije. Iz kutka restorana, u Gornjem gradu, uronjen u velike udobne fotelje, krišom sam promatrao kako kroz dvorište korača. U ritmu njegovih koraka osjetio sam naslućenu radost susreta. Nakon nekoliko gutljaja kave i razgovora koji vode dva prijatelja, iz svježine duha prema meni, izli se bujica misli, baš onako kako Neretva navali kada joj na brani u Salakovcu podignu široke klapne i puste vodu da se sjuri prema jugu i Jadranskom moru.
Pretpostavljam da si čuo ili čitao o polemikama koje se u posljednje vrijeme vežu uz moje ime. Reći ću ti, reći ću ti sve, slušaj me…
Pisana i izgovorena riječ, dragi prijatelju, zna prisjesti i uz besane noći donijeti bezbroj drugih neprilika. Jedna arapska mudroslovica kaže:
Jezik slavuja i u ropstvo može odvesti!
No, i unatoč svemu, ne smijemo zastati u procesu preobražaja svijeta. Moramo se boriti za vrijeme u kome će nemir napustiti naše duše. Moramo se dosljedno i ustrajno boriti za vrijeme koje će spokoj vratiti u naš san. Naša povijest puna je k’o oko. Kome to nije jasno. Ona je ispunjena ratovima, podjelama, nesporazumima i podvalama. Nitko nema pravo tako opterećenu povijest dalje “zagađivati”, pa ni oni veliki koji na ovim prostorima, s vremena na vrijeme, održavaju svoje generalne probe. Sretan je samo onaj narod koji ne slavi ratne junake, koga ne bude ratne uspomene. Zapravo, najsretniji su oni narodi koji slave svoje znanstvenike i akademike, svoje pjesnike i umjetnike, svoje sportaše i njihove olimpijske medalje. Oni koji ne dižu spomenike bunama, ustancima i revolucijama, nego svojim Teslama i Prelozima, Andrićima i Krležama, Kranjčevićima i Jesenjinima.
Najbolji nagoni
S vremena na vrijeme - kako piše naš mudri nobelovac Ivo Andrić - dogodi se u ljudskom društvu da se mržnja i gnjev izliju iz svoga korita, da poruše sve, zasjene razum i ušutkaju najbolje nagone u čovjeku. Baš zato lijepa istočnjačka riječ sabur (polako), presađena na ovo tlo, dobro pristaje našoj plahovitoj naravi i dobru ju je češće na umu imati. Svaku svoju riječ treba pritisnuti svom svojom težinom i vidjeti - može li ona to izdržati. S njom, kao s vinom, treba usta omućati, pa je tek onda pustiti da izađe vani. Neprimjerena riječ, kao nitko drugi, zna izazvati gnjev, mržnju i najteže sukobe.
Živimo u vremenu neslućenih komunikacijskih mogućnosti, a time i njihovih zloupotreba. Najteže je za istinu vrijeme u kojemu sve može biti istina. Za nas ovdje najteže je pitanje - kako preći razvalinu koja dijeli susjede? Kako urazumiti one koji misle da su im bliži oni koji su daleko, u drugoj zemlji, na drugome kontinentu? Od nas koji smo tu. Tu, u prvom susjedstvu. U sebi osjećam bol zbog porušenih mostova prema drugima i drukčijima od sebe. Tragam i pitam se - kome i kako uputiti poziv za tihi dijalog. Za dijalog koji bi mogao dovesti do trajnoga mira.
U jednom trenutku, akademik Matvejević zastade, uze cigaretu, poče je okretati - čas na jednu čas na drugu stranu, a ja ga promatram i vidim da je misao na njegovom licu ostavila dubok trag i da, pun tihe umnosti i neke ledene tišine, silno pati za sudbinom koja je zadesila naš rodni grad. Nakon što smo u Gornjem gradu, u jednom ugodnom restoranu, zbrojili boje djetinjstva i sjećanja, rastali smo se i poželjeli novi, mirniji, veseliji i što skoriji susret. Još dok sam mu držao ruku u pozdravu, osjetio sam da je njegov čuperak, baš kao i u našim gimnazijskim danima, ponovno nestašno zaigrao i da je još nešto želio reći.
Za sve ono što bi akademik Matvejević želio reći trebale bi stranice i stranice. Trebale bi knjige tvrdoga i čvrstog poveza. Razgovarati s njim prava je svečanost duha. Ovo je prilika upitati ga za nekoliko stvari…
Pogledao sam Vaš rodni list, vidio da ste, od oca Vsevodola i majke Angeline, rođeni u Mostaru na dan 7. listopada 1932. godine. Upućujem Vam najiskrenije čestitke za veliki jubilej - osamdeseti rođendan i volio bih znati - gdje biste ga najradije proslavili? U rodnom gradu, u Zagrebu - gradu svoga prebivališta, u Milanu, Rimu ili Parizu gdje često odlazite kao sveučilišni profesor?
Susret s neponovljivim ambijentom Staroga grada, smaragdnom ljepotom rijeke Neretve, Musalom, Bunom i Radoboljom, ni s čim se ne može uspoređivati. Godine neumoljivo pristižu, a time i sve ono što prati starije ili ostarjele ljude. S vremena na vrijeme, pojavi se i pokoji zdravstveni problem koji me sprječava u planiranim putovanjima. Ove godine nisam uspio doći do Mostara. Ne mogu vam opisati koliko mi nedostaje ritual susreta s rodnim gradom.
Vaša majka Angelina rođena je u poznatoj mostarskoj obitelji Pavić. Otac iz Odese i Ukrajine, majka iz Mostara i Hercegovine. Za tridesete godine prošloga stoljeća to je morao biti zanimljiv događaj. Koliko je to povezivanje utjecalo na Vaše odrastanje i Vaš odgoj?
Moji roditelji živjeli su u skladnoj bračnoj zajednici i skladnome širem obiteljskom okruženju. Otac je bio pravi intelektualac - pravičan čovjek i častan sudac. Svojim životom znao je pomiriti razlike koje su se pojavile u njegovoj novoj sredini. Sasvim je sigurno da su širina njegovog duha i plemenitost moje majke utjecali na moje odrastanje i moj odgoj.
Nakon završetka gimnazije, studij romantistike počeli ste na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Godinu dana kasnije prešli ste na istoimeni fakultet u Zagrebu. U ranoj životnoj dobi na Sorbonni, prestižnom francuskom sveučilištu, doktorirali ste iz područja Komparativne književnosti i estetike. Zanimljiva su ova Vaša pomicanja “naprijed”. Studij niste završili tamo gdje ste počeli, doktorirali niste na sveučilištu na kojemu ste diplomirali?
Sorbonna kao najprestižnije europsko svjetsko sveučilište bila je moja želja i moj akademski cilj. Doktorsku radnju obranio sam s odličnim ocjenama i trajno se vezao uz kulturu velikog francuskog naroda.
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu nekoliko desetljeća predavali ste francusku književnost i družili se s najvećim piscima, misliocima i filozofima ovih vremena. Možda bi bilo najzanimljivije čuti Vaša sjećanja na susrete s Miroslavom Krležom. O tim susretima pisali ste 1969., 1971., 1974., 1979.,1982. i 1987. godine. Čuo sam da pripremate još jedna sjećanja. Kako je počela Vaša suradnja s ovim velikim piscem i misliocem?
Godine 1967., kao mlad asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, počeo sam surađivati u kulturnoj rubrici utjecajnog pariškog lista Le Monde. Krleža je redovito čitao taj list… Kažu - svaki broj i po nekoliko puta. Godinu dana kasnije, vjerujem da je to bilo sredinom 1968. godine, objavio sam o njemu ogled pod naslovom Miroslav Krleža - ‘Un classique vivant’. Nekoliko dana kasnije moj profesor Anton Polanšćak ostavio mi je poruku: - Javite se Krleži! Bio sam iznenađen i zbunjen.
Otišao sam, a ni sam ne znam kako. Dočekala me jedna pa druga tajnica… Prošao sam jedan pa drugi ured. Konačno, bio sam uveden u jedan veliki kabinet. Još uvijek se sjećam te nelagode i zbunjenosti. Preda mnom je sjedio veliki Miroslav Krleža.
Naš razgovor bio je spontan, prijateljski i veoma, veoma zanimljiv. Krleža je znao slušati i razumjeti sugovornika. Inače, on je pričao tečno i poletno, živopisno i nadasve intelektualno.
U svome životu koji će uskoro zagrliti početak devetog desetljeća, razgovarao sam s najvećim znanstvenicima i filozofima, piscima, pjesnicima i umjetnicima, diplomatima i državnicima. Nikada nisam sreo čovjeka s takvom memorijom. Svaki naš razgovor u glavi velikog pisca bio je pohranjen do najsitnijeg detalja i sjećanja. Bezbroj puta uvjerio sam se u fascinantnu moć Krležinog pamćenja.
S Krležom ste imali česte susrete. Negdje sam pročitao da je Vaše prijateljstvo trajalo do posljednjeg trenutka piščevog života…
Sastajali smo se u Krležinom kabinetu, u njegovom i mome stanu i na drugim javnim mjestima. Jedno vrijeme stanovao sam u nešto udaljenijem zagrebačkom naselju. Krleža je i tamo dolazio, a ja bih mu, na malom pijaninu, svirao ruske romance, pjesme koje sam naučio od oca Vsevodola. Moj otac imao je i glazbenog dara. Uvježbavao je zborove po Mostaru i Širokom Brijegu. Inače, bio je sudac Općinskog suda. Koncem 1981. godine, Krleža je počeo naglo slabjeti. Kada su novine objavile vijesti o njegovom zdravstvenom stanju, on se tome odlučno usprotivio. Obilazio sam ga, pisao mu i hrabrio ga. Jednoga poslijepodneva dobio sam poruku da me Krleža želi vidjeti. Odmah sam pošao. Stajao sam u predsoblju, osjećao grobnu tišinu i čekao dr. Ivu Padovana da me povede do postelje na kojoj je ležao Krleža.
Susret s prijateljem koji se nalazi u životnoj agoniji nikada ne može biti ugodan. Primijetio sam da je Krleža vidno omršavio, oslabio, da mu se glava nekako uvukla i s ramenima poravnala. Preda mnom je bio čovjek kojega nisam poznavao. Teško je govorio. Ipak, s očitim naporom, reče mi:
Da smo u 365 dana u godini dogovarali susret, nismo mogli izabrati nezgodniji trenutak!
Malo zatim, veliki mislilac zatvorio je oči, a ja, da bi me čuo, nešto glasnije rekoh:
Doviđenja, Miroslave!
U tome času on se malo prenu i, s dosta napora, reče:
Pozdravite Vaše kući i ne budite prijetvorni! Nema više doviđenja… Ovo je ZBOGOM, dragi moj Matvejeviću… Sobu u kojoj sam ostavio prijatelja, napustio sam s neopisivom tugom. U vozilu s dr. Ivom Padovanom razgovarao sam o svemu pomalo, ali o i tome što smo bili s Krležom i što ćemo biti nakon njegovog odlaska s ovoga svijeta. Bili smo svjesni da iza ovakvih veličina, u pravilu, ostaje – pustoš. Pustoš kakvu je teško popraviti.
Kroničari vremena kažu da je Krleža veoma teško prebolio smrt supruge Bele. Kakav je njegov odnos prema tom misteriju, inače?
S Krležom se o svemu moglo razgovarati. O misteriju života i smrti, kroz likove svojih glavnih junaka, veliki pisac očitovao se u brojnim djelima. Kada smo se posljednji put vidjeli i kada mi je rekao ono: Pozdravite svoje i ne budite prijetvorni. Nije ovo - doviđenja, nego zbogom… Na samom kraju tiho je dodao: Doviđenja na nebu, na ne-bu…Moj dojam je da je to izgovorio na zanimljiv, možda i meni neobjašnjiv način.
Slavni redatelj Georgij Paro u jednom svome eseju piše:
Nakon Beline smrti došao sam kod Krleže. Tijekom našega razgovora, u jednom času, začu se neki huk.
Čujete ovo? - veli Krleža.
Ja velim: Čujem - vjetar puše iz kamina…
Krleža odgovara: Ne, ne… To se Bela javlja! Uvijek mi se javlja!
Protrnuo sam slušajući ga.
Kada sam odlazio, pitao sam: Što sada radite?
Krleža mi odgovori: Spremam kufere.
Kamo putujete?
On odgovori: U Damask! Znate, Damask je put u smrt!
I - što očekujete na tom putu?
Krleža je zastao, pogledao me i, nakon kratke stanke, pribrano reče: - Gospodine Paro, nikad se ne zna…
Tako je završio naš razgovor. Zaista - nikad se ne zna…
Jeste li, gospodine Matvejeviću, Vi osobno imali ovakve razgovore s Miroslavom Krležom?
Onoga časa kada je umrla Bela, i Miroslav je počeo umirati. On se od Bele nikada nije rastao. Moguće je da je gospodin Paro, u nekom posebnom raspoloženju, čuo i ovakvog Krležu.
Novinar Večernjeg lista gospodin Denis Derk, prije nekog vremena, objavio je knjigu i kao kroničar opisao život velike hrvatske, pa i svjetske pjesnikinje Vesne Parun. U toj knjizi Vesna Parun kaže da je Tin Ujević jedan od trojice najumnijih Hrvata uopće. U svojim sjećanjima opisuje i dodire dvojice velikana - Krleže i Ujevića. Znate li nešto o tim intelektualnim i ne baš nježnim dodirima?
Kada se na malom prostoru, u isto vrijeme sretnu dva intelektualna diva, tu mora zaiskriti. Povijest je prepuna takvih sudara, pa ni ovaj o kome govori gospođa Parun nije posebna iznimka.
Talijanska i francuska književna kritika u zvijezde kuju knjigu ‘Kruh naš’, Vaše posljednje književno djelo. Tako književna kritičarka Nicole Zanda u najprestižnijem časopisu Le Monde kaže da je Vaš način pisanja Čas Božje službe. I Vi na jednom mjestu pišete da su, u trenutcima velike društvene krize, moreplovci Staroga kontinenta zaplovili put Indije s nadom da će tamo otkriti polja riže i riješiti pitanje prehrane. Pitam Vas - postoje li ovodobni moreplovci koji bi znali zaploviti u nekom pravcu, koji bi znali pronaći rješenja kako bi se ovaj svijet izvukao iz velike, teške i nepredvidljive gospodarske krize.
Nije potrebno nikuda ploviti. Izvori ovodobne krize u našem su okruženju, u pohlepi krupnoga kapitala.
Kao sveučilišni profesor predajete u Zagrebu, Rimu, Parizu, po cijelome svijetu. Nositelj ste nekoliko počasnih doktorata, član ste nekoliko nacionalnih akademija znanosti i umjetnosti. Obnašate i dužnost doživotnog potpredsjednika Međunarodnog PEN centra u Londonu. Kako stignete obaviti sve ove i mnoge druge ovdje nenaznačene obveze?
Kada se napravi raspored obveza, sve se nekako stigne… U godinama sam kada je malo teže putovati. No, i uz to, danas je neke obveze lakše obaviti. Na usluzi nam stoje nevjerojatna tehnička i komunikacijska pomagala.
Na kraju našeg razgovora vratimo se još jednom Miroslavu Krleži. Želim Vas upitati - je li veliki pisac i mislilac komentirao našu aktualnu društveni stvarnost? Je li predviđao tragiku događaja s kraja prošloga stoljeća?
Miroslav Krleža bio je, rekao sam, intelektualni gorostas. U nekoliko navrata iskazivao je svoju zabrinutost za ono što se može dogoditi na našim prostorima na kojima je, kako je govorio, svatko svakom kriv.
Ne bih želio nadživjeti Tita i mogući rasplet. To ne bih želio doživjeti i gledati - znao je i tako govoriti.
Na žalost, piščeva predviđanja su se obistinila. Istina, u puno težem i grubljem obliku od onoga kojega je veliki književnik i mislilac mogao i pretpostaviti.
Kakav je bio odnos Josipa Broza i Miroslava Krleže?
Kada bi se u našim, često dugim razgovorima, dotaknuli Josipa Broza Tita, iz razloga koji meni nisu znani, Krleža bi prekidao ili usmjeravao priču u drugome pravcu. A onda bi, iznenada i neočekivano, znao reći kako ga je Tito spasio.
Stavio je svoju ruku na moje rame kada mi je bilo najteže. Da njega nije bilo, raskomadali bi me oni s kojima sam se sukobio. Često je govorio da je njemu bilo svejedno - hoće li ga ubiti Dido Kvaternik ili Milovan Đilas. Očito je da ga je na tu misao natjeralo nepoznato pismo koje je Ivo Vejvoda, jugoslavenski diplomat, ne baš lako, izvukao iz Arhiva Centralnog komiteta. U tome pismu Milovan Đilas sugerira svemoćnom Aleksandru Rankoviću neka čudna razmišljanja.
Sredinom 1981. godine Krleža je počeo ozbiljnije pobolijevati. Nekako u to vrijeme, zagrebački Vjesnik najavio je feljton koji je namjeravao pisati o odnosima Josipa Broza i Miroslava Krleže. Znam da je Krleža nerado o tome govorio. Osobito o onome što se događalo po okončanju II. svjetskog rata. U to vrijeme naše razgovore bilježio sam na magnetofon koji mi je posudio Radio Zagreb.
Evo što sam jedne prigode zabilježio:
Čitam u novinama od 4. svibnja 1981. godine da Vjesnik donosi niz članaka o prijateljstvu Tito - Krleža. Htio bih kazati, u vezi s tim, da nikada, nikome, nikakvom prigodom, nijedanput, nisam progovorio ni jedne riječi o svome odnosu s Titom i da sve što se o tome piše spada u običnu mistifikaciju. Ne može se na tome tako stvarati loša beletristika niti neka kvazi-historijska ili ne znam kakva - motivirana ili nemotivirana - dokumentacija ili literatura. Dakle, sve što se o tome piše jest, otprilike, jedna kombinacija mašte i potrebe određenih krugova…
Hvala Vam na izdvojenom vremenu, na razgovoru i knjigama koje ste mi darovali. Naravno, i na posvetama s kojima ste ih ukrasili. Vjerujem da ćemo se vidjeti na prvom predstavljanju knjige Za sva vremena i da ćete se ugodno družiti s prijateljima i sugrađanima koji su blistavim znanstvenim, umjetničkim i sportskim karijerama ispisale zlatne stranice povijesti grada Mostara.
S radošću očekujem Vašu novu knjigu. Nadam se da će me zdravlje poslužiti i da ćemo se vidjeti na njenom prvom predstavljanju u Mostaru. Hvala Vam na ugodnom razgovoru! Mome rodnom gradu prenesite najbolje pozdrave.
