Mirovni sporazum 15 godina poslije. Nijedan njegov potpisnik, Tuđman, Izetbegović ili Milošević, zasigurno nije mogao ni sanjati da će prijelazno razdoblje potrajati toliko godina. Danas je Dayton kost razdora. Svaka od tri nacionalne političke elite ima posve različit stav prema sporazumu.

Nezadovoljstvo i borba

Razumljivo, najveći kritičari Aneksa IV koji igra ulogu oktroiranoga ustava su Hrvati. Godinama traje njihova politička borba da se donese posve novi ustav koji bi išao prema federalizaciji zemlje. U tome smjeru su išle brojne deklaracije i dokumenti koje je hrvatsko političko vodstvo u posljednjih 10 godina usvajalo.

Najeksplicitniji je nedavni sporazum Dragana Čovića i Bože Ljubića u čijem se već prvom članku navodi zahtjev za utemeljenjem hrvatske federalne jedinice u sklopu međunarodno priznatih granica BiH. I treća po snazi stranka Hrvata u BiH predvođena Zvonkom Jurišićem daje potporu takvom zahtjevu. Argument Hrvata za donošenje novog ustava su: nepravednost Daytona i kolektivno nezadovoljstvo jednoga od konstitutivna naroda, njegova nelogičnost, legaliziranje genocida u Posavini, pretjerane razine institucija vlasti koje slabašna bh. ekonomija ne može izdržati. Hrvati nemaju nijedan argument koji ide u prilog ostanka daytonske BiH. Stav bošnjačke političke elite, prije svih Zlatka Lagumdžije, Sulejmana Tihića i Harisa Silajdžića, po pitanju Daytona je puno maglovitiji.

Argumenti bošnjačke političke elite za izmjenama Daytona su: potreba jačanja državnih tijela vlasti, nefunkcionalnost sadašnjeg ustroja, borba protiv legaliziranja genocida. No, ti argumenti vrlo rijetko dotiču teritorijalne izmjene i suštinski se dotiču funkcioniranja državnih tijela ustroja Vijeća ministara, Predsjedništva, Parlamenta. Hrvati takve izmjene označavaju kao kozmetičke. SDP, SDA i SBiH državu vide na identičan način podijeljenu u nekoliko regija zasnovanih isključivo na ekonomskom principu. No osim argumenata za izmjenama Daytona, bošnjački političari, za razliku od hrvatskih, imaju argumente i za ostanak sadašnjeg stanja. Posebice se na njih pozivaju u kontekstu hrvatskih zahtjeva za federalnom jedinicom. Federalizacije se pribojavaju zbog raspada, ali i zbog gubljenja superiornijeg položaja koji sada imaju u odnosu na Hrvate.

Plebiscitarna volja

Kod Srba nema dileme. Odredbe Daytona koje se tiču RS-a su minimum. RS je nešto u što se ne može dirati bilo da je riječ o nadležnostima toga entiteta ili njegovim granicama. Argumenti za opstanak Daytona su da bez RS-a nema BiH, da je riječ o plebiscitarnoj volji srpskoga naroda, ali i da bi Srbi bez RS-a doživjeli sudbinu Hrvata u FBiH. No među srpskim političarima postoji jedan - Milorad Dodik, koji bi ipak mijenjao Dayton, ako se to ne dotiče RS-a. Dodik je kao pragmatičan političar svjestan da nema stabilnog RS-a dok se ne riješi hrvatsko pitanje u BiH. Zato daje punu potporu nastojanjima Hrvata da osnuju federalnu jedinicu. S druge strane, Mladen Bosić, Mladen Ivanić i Dragan Čavić ne vide razlog zbog čega bi B.

Luka bila za takav stav. Oni se pribojavaju da će federalizacija zemlje oslabjeti snažne pozicije RS-a. Unatoč svim razlikama, sve tri političke elite se slažu da su izmjene nužne. Prud je bio najbliži rješenju i danas nije za odbacivanje. No bez obzira na njihove stavove, presudnu ulogu i ovaj put će odigrati četvrti čimbenik – međunarodni, oličen u Washingtonu i Bruxellesu, ali u posljednje vrijeme i sve jačoj Moskvi i Ankari. Neće to biti nikakva nova međunarodna konferencija nego igra mrkve i batine na mikrorazini. Poruke američke državne tajnice Hillary Clinton - riješite to sami, a mi ćemo vas podržati - jednostavno ne nailaze na plodno tlo. Daytonska BiH je donijela zemlji ne samo nestabilnost i političke probleme nego i životne probleme poput zakržljale ekonomije i siromaštva. Svaki dan ovakva ustroja znači još više siromaštva, zaostalosti i

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’